Uskrsni susret - Emaus

fb.pngyt.pngin

Paolo i Andrea: Bosna i Hercegovina je i naša zemlja

Rade zajedno

Biti avanturista danas i nije teško. No, rijetki su oni koji nakon 20 i nešto godina odluče se za promjenu adrese, grada, države. Iako privremeno, kako bi upoznali ljude, drukčiju kulturu, običaje te otkrili nešto o sebi, opet sasvim dovoljno da za neke stvari treba početak. Tisuću i tristo kilometara daleko od njih njihove Italije Paolo Falciani i Andrea Bimbi odlučili su doći u Bosnu i Hercegovinu, točnije glavni grad Sarajevo kako bi volontirali, naučili nešto novo te iskustvo iz domovine prenijeli u rad s mladima u BiH. Njih dvojica već nekoliko mjeseci svoje volonterske aktivnosti uspješno obavljaju u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih (NCM) Ivan Pavao II. i u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece u Mjedenici.

Piše: Josip Milanović

Molim vas, na početku nam se predstavite i kažite nešto zanimljivo o sebi.

Paolo: Ja sam Paolo, u Italiji odvjetnik, a u Bosni i Hercegovini volonter. Dok razmišljam kako odgovoriti na ovo pitanje, pitam se jesam li zapravo ja Petar Pan, ali onda shvatim da nisam (smijeh). Ja samo pratim svoj san u kojem bih volio svoj život posvetiti služenju. A to zahtijeva vrijeme i iskustvo. Volim promatrati druge ljude kako žive život i to me uvijek fascinira. Volim putovati, upoznavati, ali i biti sam. Volim čitati, gledati film, loviti ribu, ukusnu hranu, osobe koje su slobodne, sport, timski duh, adrenalin. Mogao bih još mnogo toga reći, ali u pitanju stoji „kratko“, pa ću tu stati i kazati samo kako ne volim kad se netko žali, a ne poduzima ništa.

Andrea: Ja sam Andrea, imam 26 godina, završio sam političke nauke i razvojnu ekonomiju. Zaljubljen sam u Italiju, Toskanu, regiju iz koje potičem. Veliki sam zaljubljenik u nogomet i rusku književnost 19. stoljaća. I za sebe mogu reći da sam na putovanju oko svijeta već pet godina.

Već ste sami rekli da volite i da ste zaljubljeni u Italiju. Zašto onda BiH?

Andrea: Nisam u BiH zbog neke posebne veze s ovom zemljom jer mi je ovo prvi put da sam kročio na Balkan. Ovdje sam jer mi se pružila simpatična prigoda da dođem i odlučio sam je iskoristiti. Zahvaljujući natječaju talijanske vlade Servizio Civile, kao i ostali kandidati, prijavio sam se na jedan od ponuđenih 100 projekata koji se provode u svijetu. Odlučio sam izabrati Sarajevo, i evo me tu. Privuklo me prije svega zbog ljudskog konteksta koji počiva na multikulturalnosti popraćen povješću koja je značajna u posljednjim desetljećima prošlog stoljeća; zatim jer preferiram život u gradu, a na kraju jer Sarajevo kao grad ima posebnu klimu.

Paolo: BiH je magična zemlja i osjećam je pomalo svojom. To je tako komplicirana zemlja, žrtva najgore ljudske nesreće, ali uvijek Majka, najslađa koja ti miluje dušu. Razina emocija koje ovdje osjećam je uvijek najviša. I ovo, da se razumijemo, ne dolazi iz turobne prošlosti, nego iz svakodnevice bosanskohercegovačkog života. Radost, prijateljstvo, gostoprimstvo – t o su tri karakteristike kojima bih opisao ljude ovdje. Naravno, do ovih zaključaka došao sam posjećujući ovu zemlju i njegujući poseban odnos s njom. I često sebi postavim pitanje: „Gdje ću, ako neću u Bosnu?“

Ovdje ste već nekoliko mjeseci, a prije nekoliko dana vratili ste se iz Italije s kratkog odmora. Recite mi, što to BiH ima, a Italija nema?

Paolo: Pitanje je zaista kompleksno i možda će moj odgovor o nekim tipičnim stvarima biti banalan. Volim prepoznavati sličnosti između BiH i juga Italije. To bi bio moj odgovor.

Andrea: BiH ima toliko stvari kojih nema u Italiji: naša povijest posljednjih desetljeća je drukčija. U Italiji nema te međureligioznosti, kao ni interkulturalnosti kakvu vidimo u Sarajevu kao i u ostatku zemlje. Zaista je nevjerojatno svaki put prijeći točku „susreta kultura“ i za tren se naći u različitim svijetovima koji se nalaze u razmaku od nekoliko metara. Ovdje je prisutna doza ljudske osjetljivosti, posebnu na razini mladih, nešto što u Italiji nisam primjetio. Okolnosti kakve su ovdje zahtjevaju brzo odrastanje. Mi u Italiji imamo tu sreću da nam je egzistencija mnogo „udobnija“ i jednostavija s tim da smatram da je ovo čimbenik koji bi mogao povećati našu površnost na nivou međuljudskih odnosa.

Što Vam nedostaje iz Italije?

Andrea: U stalnom sam kontaktu s ljudima iz Italije zahvaljujući internetu. Ali da budem iskren, nedostaju mi talijanski kafići u kojima je zabranjeno puštenje.

Paolo: Nedostaje mi obitelj, sve meni drage osobe, ali prije nego sam otišao, znao sam da će biti tako. Nisam očekivao da će mi toliko nedostajati moje auto i radio u njemu (smijeh).

Kroz svoj rad u BiH upoznali ste mlade, družili se i radili s njima. Po čemu se razlikuju mladi iz Italije u odnosu na ovdašnje?

Paolo: Teško je odgovoriti na to pitanje. Kada gledam mlade koji su rođeni poslije rata, osjećam se obeshrabrenim. Iako nisu bili te sreće kao drugi vršnjaci u Europi, bez obzira na poteškoće koje bi trebale izoštriti razmišljanje, djeluju kao ne tako veliki radnici, površni, nezreli i neaktivni. Bojim se da mlade često zadovoljavaju društvene mreže, neka šala u svlačionici poslije utakmice i sl.

Andrea: Po mojem mišljenju, stimulansi na koje su dvije generacije 1990-tih naišle su različiti. Naime, u BiH je postojalo to ubrzano odrastanje i suočavanje s najekstremnijim situacijama u životu, dok je, s druge strane, u Italiji, moja generacija (1991.) imala jednostavnije djetinjstvo i razdoblje adolescencije. Opet, ponavljam, to je donijelo jednu veliku nezainteresiranost i površnost u pogledima životnih esencija. Možda mladi u Italiji odrastaju sporije jer ih je većina razmažena.

Sigurno vam se u BiH dogodilo mnogo anegdota. Koju biste podijelili s nama?

Andrea: Prvih dana smo katapultirani u jednu potpuno novu realnost kojoj se trebalo prilagoditi, pa su se tako dogodile neke zanimljive stvari. Od svakodnevne dobrodošlice cimera, nikad neću zaboraviti iskustvo iz Mostara, kada smo volontirajući s skupinom stomatologa iz Italije, zaboravili ključeve od stana, pa se vratili u ordinaciju i tu prespavali među igračkama i gumenim loptama sa stomatolozima od kojih je jedan i profesor na fakultetu.

Paolo: Dok sam ulazio u trolejbus, našao sam se pored jednog starijeg gospodina. Iza njegovih leđa je stajao jedan mladi Rom koji je gledao oko sebe. Nekoliko nas je, poneseno predrasudama (nažalost opravdanim), pomislilo da skrijemo novčanike. U tom trenutku, u blizini mene stajala je jedna gospođa koja mi je tiho, pokazujući prstom rekla: „Pazi!“. Osmijehnem joj se, približim se ovoj dvojici, provjerim pogledom gdje su ruke mladića te ga pogledam u oči, no što se on povukao. Nakon toga pogledam gospođu koja mi se nasmiješi, te odmahnu glavom u znak razočarenja zbog sličnih situacija. Ova anegdota govori o BiH, o osobama koje konstantno brinu za druge, o ženama koje ne šute, ne okreću glavu i odaju da znaju mnogo više od tebe. Dok pričate o svom boravku u Sarajevu, ne skidate osmijeh s lica.Andrea i Paolo 2

Po čemu ćete posebno pamtiti boravak u njemu?

Paolo: Puno je toga što bih ponio sa sobom. Sa sobom ću ponijeti tursku kavu i rakiju, ćevape i burek. Brežuljke, snijeg, pijace, dim ali i turbofolk (smijeh). Ponijet ću zvuk zvona s crkve koja zazvone baš kad se oglasi i ezan. Ali prije svega, sa sobom ću ponijeti umijeće življenja ovih ljudi.

Andrea: Slažem se s Paolom. Mnogo je toga što ću i ja sam ponijeti sa sobom. Žive svirke iz kafića u kojima sam se gušio od dima (smijeh). Miris pržene hrane, rakiju i ajvar. Brojne deklinacije iz hrvatskog jezika, ali nešto čime sam najviše impresioniran su odnosi među ljudima i -25 stupnjeva. E to iskustvo nosim sa sobom, sigurno.

BiH ima potencijal Na kraju našeg razgovora Paolo i Andrea ističu da neku vrstu melankolije kod mladih koji su rođeni u postratnom razdoblju, kao da su oni vodili rat, a ne njihovi očevi ili djedovi. Iskustvo koje mladi nose na leđima zasigurno je poražavajuće, ali upravo zbog toga imaju sposobnost biti osjećajniji i spremniji da razumiju osnovne aspekte naših egzistencija.

Bez obzira što postoje razlike među narodnima i osobama, svi smo jednako vrijedni i svi imamo jednako dostojanstvo. BiH ima potencijal da bi postala bolja zemlja samo je potrebno izravno se uključiti, zaprljati ruke, svaki put sve više i više. Jer naše ruke ujedinjuje Bog i to je jedini način za čak i najmanju promjenu stvarnosti. Držati ruke u džepovima ili na touchscreenu jedno duže razdoblje neće donijeti nikome ništa“, na kraju su poručili Paolo i Andrea.

 

FGTABVGTAB

KALENDAR DOGAĐANJA

Prosinac 2019
P U S Č P S N
1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31

DONATORI I PRIJATELJI NCM „Ivan Pavao II.“

logo_mlc.png

 

Copyright© 2007.-2019.

Nadbiskupijski centar za pastoral mladih

Ivan Pavao II. - Sarajevo.

 

Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez

posebne dozvole uz navođenje izvora.

O NAMA

Nadbiskupijski centar za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“ (NCM „Ivan Pavao II.“) mjesto je duhovnosti, susreta i obrazovanja; mjesto gdje mladi imaju mogućnost odgoja i rasta u vjeri, priliku za susrete s drugim i drugačijim, te mogućnost dodatnog obrazovanja.

 

VIZIJA: Mostovi povjerenja

 

MISIJA: Za sretniju budućnost mladih!

 

MOTO: ZA MLADE I BOLJE SUTRA

designer17

Pročitajte članke iz rubrike duhovnost.

Svi članci
Ovdje možete postaviti svoje pitanje mladom teologu koje se odnosi na sve ono što se koristiti vašem duhovnom rastu u vjeri. Odgovor na postavljeno pitanje vratit ćemo vam elektronskim putem. Vaši podaci i pitanje će ostati u strogoj privatnosti. Pitanja možete slati od ponedjeljka do petka u razdoblju od 8 do 16 sati.

PITAJTE