priča za svaki dan

Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas našli u vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto.
"To je Nebo", ovaj će.
"Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni..."
Čuvar čovjeku pokaza zdenac: "Uđi i pij koliko želiš!"
"Moj pas i konj su također žedni", čovjek će.
"Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen", odvrati čuvar.

Kada je DOSADA zijevnula treći put, LUDOST je ( inače uvijek tako luda) predložila: hajdemo se igrati skrivača! INTRIGA je podigla desnu obrvu,a RADOZNALOST je, ne mogavši se suzdržati zapitala: Skrivača? Kakva je to igra? Slijedio je odgovor: To je jedna igra, započela je objašnjavati LUDOST, u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem,polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik. ENTUZIJAZAM je zaplesao, a slijedila ga je EUFORIJA.

U tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie piše kako se jedan gospodin riješio svih
briga dok je promatrao ženu kako pere suđe. Za vrijeme tog pranja je pjevala i to ga je dovelo do razmišljanja: "Vidiš, ti si već osamnaest godina oženjen i ona mora svakoga dana prati posuđe. Da je onda, kada smo se vjenčali vidjela pred sobom sve zdjele, tanjure i žlice na hrpi, koje će morati oprati, bilo bi to preveliko brdo. Samo ta predodžba mogla bi je uplašiti, da bi izgubila
svu radost za život."

U prisutstvu neba i zemlje, koji su puni Tvoje krasote, klanjajući se Tvojoj božanskoj veličini, prikazujem Ti danas svoje tijelo i dušu, vječni Bože Duše Sveti!

Upravljaj naše misli da uvijek Tvoj glas jasno razumijemo i Tvoja blaga nadahnuća slijedimo.

O Duše Sveti, daj nam milost da u Duhu Oca i Sina uvijek i svugdje možemo reći: «Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša!»

O Duše mudrosti, upravljaj naše misli, riječi i djela od sada pa sve do časa naše smrti.

O Duše razuma, prosvijetli i pouči nas!

O Duše savjeta, savjetuj nas da spoznamo što se Tebi sviđa!

Samo Bog može dati vjeru,
ali ti možeš dati svoje svjedočanstvo.
Samo Bog može dati nadu,
ali ti možeš uliti povjerenje u svoju braću.
Samo Bog može dati ljubav,
ali ti možeš učiti druge da ljube.
Samo Bog može dati mir,
ali ti možeš sijati jedinstvo.
Samo Bog može dati snagu,
ali ti možeš dati podršku onome bez nade.
Samo Bog je put,
ali ti ga možeš pokazati drugima.
Samo Bog je svjetlo,
ali ti možeš učiniti da zablista u očima sviju.
Samo Bog je život,
ali ti možeš u probuditi u drugima želju za životom.
Samo Bog može učiniti ono što nam se čini nemogućim,

Odvaljen je kamen s tvojih očiju.
Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan: svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči mogu i okrasti i oplemeniti. Ali nad tobom uvijek bdije pogled prepun ljubavi.
Odvaljen je kamen s tvojih ruku.
Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane: da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti, i da ne pitaš koliko ih se trudi uz tebe, jer nikada nisi sam. Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.
Odvaljen je kamen s tvojega srca.

Dragi Bože. Jesi li ti stvarno nevidljivi ili je to samo trik? Lucy

Dragi Bože, želim biti isti kao moj tata kada odrastem, ali ne sa toliko puno kose posvuda. Sam

Dragi Bože, da li si zamislio da žirafe tako izgledaju, ili je to bila nezgoda? Norma

Dragi Bože, još uvijek čekam na proljeće, ali nikako da stigne. Nemoj zaboraviti. Mark

Dragi Bože, umjesto da puštaš da ljudi umiru i stalno radiš nove, zašto ne bi zadržao ove koje imaš sad? Jane

Ne moraš se brinuti za mene, ja uvijek gledam obadvije strane kada idem preko ceste. Dean

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.

Danas imamo još više zgrade i šire ceste, ali manje strpljenja i uže poglede na život.
više trošimo, ali manje uživamo.
Imamo veće kuće, ali manje obitelji.
Činimo više kompromisa, ali imamo sve manje vremena.
Imamo više znanja, ali manje stavova.
Imamo više lijekova, ali manje zdravlja.
Umnožili smo svoje posjede, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo mnogo, volimo malo, a previše mrzimo.
Dosegli smo mjesec i vratili se nazad, ali nalazimo preteškim preći na drugu stranu svoje ulice i upoznati susjede.
Osvojili smo daleki svemir, ali ne i naš unutrašnji svemir.

”Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao.
Činilo se da ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.
Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga

Hvala ti za oči, što prepoznale su te
Bez obzira na maglu što sakriva te.
Hvala ti za uši, što čule su tvoj glas,
Tvoj poziv, tvoje riječi besmrtne.

Zahvaljujem za sve što mi svaki dan daješ,
Za izvore žive vode na koje me šalješ,
Za kruh kojeg nikad nedostajat neće,
Za vino koje je simbol životne sreće.

Hvala ti…

Hvala ti za ruke, što prema tebi šire se,
Grle te, pozdravljaju - radosne.
Hvala ti za noge, što trče prema tebi,
Plesom svojim slave te - ponosne.

Zahvaljujem za sve što mi svaki dan daješ,
Za izvore žive vode na koje me šalješ,
Za riječi slatke poput meda,

Ono što sve češće možete vidjeti na ljudima oko sebe je – UMOR. Događa se zbog raznih uzroka, ali i uglavnom potaknuto svakakvim pretjerivanjima.
Umorni smo od naših načina života, pretjeranog „uživanja“ u spavanju ili nespavanju, previše loše hrane i puno loše i demotivirajuće zabave. Silna modernost nas i naše okoline nam mijenja navike tako da se teško snalazimo u tome koje su naše potrebe i što nam predstavlja pravu okrjepu, kvalitetan odmor i zabavu. Prakticiramo žaliti se, čekati bez djelovanja i biti zarobljeni u samosažaljenje.

Je li Bog ljubav za mene kao kršćanina? Je li mi je On sve što je o njoj rečeno? Ako je tako, javljaju se određena pitanja.

Zašto gunđam i zašto sam nezadovoljan zbog okolnosti u koje me je Bog stavio?

Zašto sam nekad bez pouzdanja, uplašen i depresivan?

Zašto dozvoljavam sebi da se ohladim, postanem formalan i mlak u službi za Boga koji me toliko voli?

Zašto dozvoljavam sebi da mu budem napola vjeran, tako da Bog nema cijelo moje srce?

Ivan piše da je Bog ljubav kako bi ukazao na etičku činjenicu: ''Ako je Bog ljubio nas i mi smo dužni ljubiti jedan drugoga.'' (1 Iv 4,11).

Skupina bivših studenata, sada uspješnih u poslovnih ljudi, okupila se da bi posjetila bivšeg profesora. Razgovor se ubrzo pretvorio u žalopojke o stresu na poslu i u životu.
Profesor je ponudio gostima kavu i nakratko otišao u kuhinju. Vratio se sa vrčem punim kave i sa puno različitih šalica na poslužavniku – porculanskih, staklenih, plastičnih, kristalnih; neke od njih su izgledale vrlo jednostavno, neke su bile jako skupe, a neke su bile profinjenog izgleda. Profesor je bivše studente ponudio kavom.

Kada su svi studenti uzeli šalice sa kavom u ruke, profesor je rekao:

Sveta Lucija je rođena u 4. stoljeću na Siciliji u imućnoj obitelji. U to je vrijeme Crkva još uvijek bila u nemilosti rimskog cara Dioklecijana. Dok je još bila djevojčica, otac ju je obećao nekom bogatom mladiću za ženu. On je ubrzo umro, a i majka joj se teško razboljela. Velik dio imetka potrošile su na liječnike, ali joj nitko nije mogao pomoći. Bolest nije prestajala. Tada su Lucija i njezina majka krenule na grob svete Agate u Kataniju.