priča za svaki dan

Samo Bog može dati vjeru,
ali ti možeš dati svoje svjedočanstvo.
Samo Bog može dati nadu,
ali ti možeš uliti povjerenje u svoju braću.
Samo Bog može dati ljubav,
ali ti možeš učiti druge da ljube.
Samo Bog može dati mir,
ali ti možeš sijati jedinstvo.
Samo Bog može dati snagu,
ali ti možeš dati podršku onome bez nade.
Samo Bog je put,
ali ti ga možeš pokazati drugima.
Samo Bog je svjetlo,
ali ti možeš učiniti da zablista u očima sviju.
Samo Bog je život,
ali ti možeš u probuditi u drugima želju za životom.
Samo Bog može učiniti ono što nam se čini nemogućim,

Odvaljen je kamen s tvojih očiju.
Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan: svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči mogu i okrasti i oplemeniti. Ali nad tobom uvijek bdije pogled prepun ljubavi.
Odvaljen je kamen s tvojih ruku.
Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane: da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti, i da ne pitaš koliko ih se trudi uz tebe, jer nikada nisi sam. Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.
Odvaljen je kamen s tvojega srca.

Dragi Bože. Jesi li ti stvarno nevidljivi ili je to samo trik? Lucy

Dragi Bože, želim biti isti kao moj tata kada odrastem, ali ne sa toliko puno kose posvuda. Sam

Dragi Bože, da li si zamislio da žirafe tako izgledaju, ili je to bila nezgoda? Norma

Dragi Bože, još uvijek čekam na proljeće, ali nikako da stigne. Nemoj zaboraviti. Mark

Dragi Bože, umjesto da puštaš da ljudi umiru i stalno radiš nove, zašto ne bi zadržao ove koje imaš sad? Jane

Ne moraš se brinuti za mene, ja uvijek gledam obadvije strane kada idem preko ceste. Dean

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.

Danas imamo još više zgrade i šire ceste, ali manje strpljenja i uže poglede na život.
više trošimo, ali manje uživamo.
Imamo veće kuće, ali manje obitelji.
Činimo više kompromisa, ali imamo sve manje vremena.
Imamo više znanja, ali manje stavova.
Imamo više lijekova, ali manje zdravlja.
Umnožili smo svoje posjede, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo mnogo, volimo malo, a previše mrzimo.
Dosegli smo mjesec i vratili se nazad, ali nalazimo preteškim preći na drugu stranu svoje ulice i upoznati susjede.
Osvojili smo daleki svemir, ali ne i naš unutrašnji svemir.

”Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao.
Činilo se da ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.
Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga

Hvala ti za oči, što prepoznale su te
Bez obzira na maglu što sakriva te.
Hvala ti za uši, što čule su tvoj glas,
Tvoj poziv, tvoje riječi besmrtne.

Zahvaljujem za sve što mi svaki dan daješ,
Za izvore žive vode na koje me šalješ,
Za kruh kojeg nikad nedostajat neće,
Za vino koje je simbol životne sreće.

Hvala ti…

Hvala ti za ruke, što prema tebi šire se,
Grle te, pozdravljaju - radosne.
Hvala ti za noge, što trče prema tebi,
Plesom svojim slave te - ponosne.

Zahvaljujem za sve što mi svaki dan daješ,
Za izvore žive vode na koje me šalješ,
Za riječi slatke poput meda,

Ono što sve češće možete vidjeti na ljudima oko sebe je – UMOR. Događa se zbog raznih uzroka, ali i uglavnom potaknuto svakakvim pretjerivanjima.
Umorni smo od naših načina života, pretjeranog „uživanja“ u spavanju ili nespavanju, previše loše hrane i puno loše i demotivirajuće zabave. Silna modernost nas i naše okoline nam mijenja navike tako da se teško snalazimo u tome koje su naše potrebe i što nam predstavlja pravu okrjepu, kvalitetan odmor i zabavu. Prakticiramo žaliti se, čekati bez djelovanja i biti zarobljeni u samosažaljenje.

Je li Bog ljubav za mene kao kršćanina? Je li mi je On sve što je o njoj rečeno? Ako je tako, javljaju se određena pitanja.

Zašto gunđam i zašto sam nezadovoljan zbog okolnosti u koje me je Bog stavio?

Zašto sam nekad bez pouzdanja, uplašen i depresivan?

Zašto dozvoljavam sebi da se ohladim, postanem formalan i mlak u službi za Boga koji me toliko voli?

Zašto dozvoljavam sebi da mu budem napola vjeran, tako da Bog nema cijelo moje srce?

Ivan piše da je Bog ljubav kako bi ukazao na etičku činjenicu: ''Ako je Bog ljubio nas i mi smo dužni ljubiti jedan drugoga.'' (1 Iv 4,11).

Skupina bivših studenata, sada uspješnih u poslovnih ljudi, okupila se da bi posjetila bivšeg profesora. Razgovor se ubrzo pretvorio u žalopojke o stresu na poslu i u životu.
Profesor je ponudio gostima kavu i nakratko otišao u kuhinju. Vratio se sa vrčem punim kave i sa puno različitih šalica na poslužavniku – porculanskih, staklenih, plastičnih, kristalnih; neke od njih su izgledale vrlo jednostavno, neke su bile jako skupe, a neke su bile profinjenog izgleda. Profesor je bivše studente ponudio kavom.

Kada su svi studenti uzeli šalice sa kavom u ruke, profesor je rekao:

Sveta Lucija je rođena u 4. stoljeću na Siciliji u imućnoj obitelji. U to je vrijeme Crkva još uvijek bila u nemilosti rimskog cara Dioklecijana. Dok je još bila djevojčica, otac ju je obećao nekom bogatom mladiću za ženu. On je ubrzo umro, a i majka joj se teško razboljela. Velik dio imetka potrošile su na liječnike, ali joj nitko nije mogao pomoći. Bolest nije prestajala. Tada su Lucija i njezina majka krenule na grob svete Agate u Kataniju.

Majka i dječak šeću plažom... U jednom trenutku dječak upita: "Mama, kako se čuva ljubav??"
Mama ga pogleda i odgovori:
- "Uzmi malo pijeska i stisni šaku..."
Dječak stisne šaku i što je više stiskao,to je više pijeska curilo iz nje...
- "Ali mama, pijesak mi bježi..!!!"
- "Znam, a sada otvori potpuno šaku..."
Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..
- "Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!"
Na to majka, sa smiješkom na licu, reče:

Pšenično je zrno živjelo u klasu. U ugodnom društvu pšeničnog zrnja osjećalo se prihvaćeno i zaštićeno. l zemlja i sunce i voda bili su ovdje zbog njega. Pšenično je zrno po svemu znalo da je život dobar i da mu se ništa, baš ništa lošega ne može dogoditi. Istina, i do njega je doprla priča o sijaču koji je izišao sijati. O zrnju koje je palo uz put pa su ga ptice pozobale. O zrnju koje je palo na kamen pa se, tek što je izniklo, osušilo. O zrnju koje je palo u trnje i ugušilo se.

Sami smo u kapelici dok vani prolaze vozila svijeta. U ovom trenutku nemam ništa i nikoga. Oslobođen sam svega i sam sam na svijetu. A ipak posjedujem sve, sretan sam i ništa mi ne treba; ne želim ništa. Jer, ono što drugi traže u ljubavi, u obitelji, kod prijatelja, na svečanostima, ja to imam ovdje. Ono što pjesnik traži u poeziji, slikar u umjetnosti, to si za mene Ti. Što diktator traži u vlasti, bogataš u novcu, pijanica u vinu i što sam i ja ranije uzalud tražio: sada sve to imam. Čitav moj život je ovdje, sav moj svijet i sva moja ljubav.

Ako tražiš mir: Rimljanima 5:1, II. Ivanova 14

Ako sve ide po želji: Psalam 33, I. Timoteju 6, Jakov 2:1-17

Kada započinješ s novim zadatkom: Psalam 1, Izreke 16

Kada želiš s ljudima oko sebe pravilno postupati: Rimljanima 12

Ako imaš brige u obitelji: Psalam 121, Izaija 40

Kada si obeshrabren: Psalam 23, 42, 43

Kada nevolja postaje veća: II. Timoteju 3, Hebrejima 13

Kada te prijatelji napuste: Matej 5, I. Korinnćanima 13

Kada dolazi iskušenje: Psalam 15, 19.139, Matej 4, Jakov 1

Kada ti je svega previše: Psalam 34, 71

Kada ne možeš zaspati: Psalam 4, 56, 130