PUTOKAZ NADE I UTJEHE PUTUJUĆEM NARODU BOŽJEM
Na svetkovinu Uznesenja slavimo Marijino rođenje za vječni život. Od petoga stoljeća, kršćani slave Usnuće Isusove Majke zbog njezina posebnog dioništva na životu i djelu našega Spasitelja. Marija uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu povezuje Crkvu na putu zemaljskom s Crkvom u domovini nebeskoj. U prefaciji blagdana slavitelj govori: “Danas si uznio na nebo Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu!” Običaj hodočašćenja za Veliku Gospu izražava našu vjeru da smo Crkva putnica ili hodočasnica.
Prvo čitanje (Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab)
Knjiga Otkrivenja pisana je oko 95. god. kada su kršćani bili diskriminirani i progonjeni zato što ne iskazuju religiozno štovanje caru ni državnim bogovima. Pisac ove knjige služi se simbolima koji su bili razumljivi njegovim povijesnim naslovnicima, a to su kršćani u rimskoj pokrajini Maloj Aziji (današnja Turska). Žena zaodjenuta suncem iz ovog odlomka je idealni Izrael iz kojega se rađa Mesija. Ova žena je i Crkva čiju djecu progoni rimski zmaj a Bog joj pripravlja sklonište u pustinji. U Ivanovu evanđelju Marija pod križem je simbol Crkve u koliko je nova Eva, majka svih živih. Zato žena u ovom odlomku Otkrivenja predstavlja Crkvu, ali može u izvedenom smislu biti i slika Marije kao nove Eve. Današnja liturgija traži da tako shvaćamo ovaj odlomak.
Drugo čitanje (1 Kor 15,20-26)
Ovo je dio Pavlova učenja o uskrsnuću Krista i vjernika. Ovdje Pavao gleda ljudsku osobu kao dinamičnu cjelinu sastavljenu od tijela i duha. Naglašava važnost ljudskog tijela i time pokazuje da je kršćanstvo religija utjelovljenja Sina Božjega. Adam je sebi i ljudskim potomcima donio smrt koja je prouzročila odvajanje od Boga. Krist je uskrsnućem od mrtvih donio život, prošavši kroz smrt u eshatonski način življenja. On je preobrazio smisao tjelesnog umiranja te omogućio da trajno žive oni koji se vjerom pridruže njegovoj smrti i uskrsnuću. Na kraju vremena Krist će okončati svako zlo te omogućiti udio na svojoj pobjedi onima koji s njime žive i umiru. Uzevši Mariju tijelom i dušom u nebesku slavu, Krist je njoj omogućio odmah po završetku zemaljskog proputovanja ono što će ostalima omogućiti o općem uskrsnuću mrtvih. Ovaj blagdan potiče nas na obnovu vjere u uskrsnuće mrtvih.
Slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti (LG 68)
Evanđelje blagdana govori o Marijinu pohodu Elizabeti. Luka je ovim opisom prikazao aktivno sudjelovanje dviju majki u Božjem planu spasenja, pokazao povezanost Krstitelja kao preteče i Isusa kao uprisutnitelja kraljevstva Božja te iznio Marijinu pjesmu zahvalnosti Bogu koji uzvisuje neznante, gladne napunja dobrima a bogataše otpušta prazne. Ona tu pjesmu sada pjeva iz neba gdje se pridružila tijelom i dušom svome uskrsnulom Sinu.
Budući da dijelove ovoga evanđelja imamo više puta tijekom liturgijske godine, danas želimo razmatrati dogmatski temelj našeg štovanja Gospe i samo otajstvo uznesenja koje slavimo. Kršćanska pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji teče iz naše vjere u Isusa, njezina Sina. Marija je jedinstvena zbog jedinstvenosti njezina Sina. Ono što mi katolici o Mariji vjerujemo temelji se na onome što vjerujemo o Kristu, a s druge strane vjera o Mariji osvjetljava vjeru o Kristu. U Apostolskom vjerovanju (molimo ga u krunici) ispovijedamo da vjerujemo u Isusa Krista “koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice”. U Nicejskom vjerovanju (molimo ga u misi) ispovijedamo da vjerujemo “i u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega… Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom”. Kako je Bog predvidio da će Marija biti Majka Mesijina, učinio je da bude “milosti putna” (Lk 1,28) od početka svoje egzistencije pod srcem svoje majke Ane. Sačuvao ju je neokaljanu od ljage istočnog grijeha. Zato joj vapimo: “Marijo, začeta bez grijeha, moli za nas!”
Središnja istina kršćanske vjere je utjelovljenje Sina Božjega, jer sa Židovima i muslimanima vjerujemo da postoji samo jedan Bog koji je Stvoritelj, ali nam je svojstvena vjera da je Sin Božji postao dijete u jednoj židovskoj obitelji, u Palestini prvoga stoljeća. Zato su na saboru u Niceji 325. god. biskupi definirali da je Krist “jedne biti s Ocem” a na saboru Efezu 431. god. da je Marija Bogorodica, Majka Božja. Obraćamo joj se u molitvi: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike!” Kako se Isus trebao potpuno oslanjati na Boga u svom življenju i djelovanju, Bog je učinio da Marija bude djevičanska majka. Ona ga je odgojila za njegovu službu, postala mu prva učenica i suradnica, u poslušnosti vjere zajedno s njime kao novim Adamom postala pod križem nova Eva. Podsjetimo se da smo dužni prihvaćati četiri dogme o Mariji: 1.) bez grijeha istočnoga začeta; 2.) bogorodica; 3. djevičanska majka; 4. na nebo uznesena.
Uznesenje je Marijin prijelaz u nebo pri završetku zemaljskog života. Bilo je to priznanje za njezinu poslušnost vjere i potporu Isusu u njegovu djelovanju. Misao o uznesenju razvijala se među kršćanima Palestine koji su govorili grčki poslije nicejskog i efeškog sabora. Iako zidni natpisi u Nazaretu svjedoče da su kršćani od oko 150. god. upravljali pojedinačne molitve Mariji, najstariji blagdan u čast Gospi uveden je u Jeruzalemu početkom petog stoljeća, u bazilici Marijina usnuća. “Usnuti” je biblijski izraz za tjelesnu smrt kojim je izražena vjera da se pokojnik ili pokojnica ne pretvaraju u ništavilo nego prelaze na novi način egzistiranja. U šestom stoljeću Enkoimesis, Usnuće Bogorodice prošireno je među sve kršćanske zajednice Istoka. Kršćani Rima i Zapada preuzeli su ga u sedmom stoljeću. Ali su mu s vremenom promijenili naziv u Assumptio Dei genitricis, Uznesenje Bogorodice. Tako su skrenuli pozornost na način Marijina odlaska: uzeta je tijelom i dušom u nebesku slavu, jer Bog nije “dao da trune u grobu ona koja iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života", kako to svećenik moli u današnjoj prefaciji. Ova prefacija sažela je nauk Sabora o Gospi koji kaže: “Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem narodu Božjem kao znak pouzdane nade i utjehe”. Vjera u Marijino uznesenje podsjeća nas da smo Crkva na putu zemaljskom, a ona nas zagovora s Crkvom u domovini nebeskoj. Ova vjera od nas traži da vjernički postupamo s tijelom svojim i svojih bližnjih, jer smo u nebesku slavu pozvani s tijelom dušom.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Marija proslavljena zbog vjernosti Bogu – tražim li Božji plan o sebi i bližnjima? 2. Biti član Crkve putujuće – vjerujem li da ljudska egzistencija ne završava ukopom?
MOLITVA VJERNIKA NA UZNESENJE BL. DJ. MARIJE
Svećenik:
Poput Marije, svakome od nas Bog daje jedinstvenu zadaću u svome planu. Pomolimo se da po Marijinu primjeru i zagovoru vjerno ispunjamo ulogu koju nam Bog povjerava.
Čitač:
- Za Crkvu Božju na putu zemaljskom: da putuje kroz povijest u vjeri i ljubavi, čvrsto zasađena u sve narode svijeta, nadahnuta Marijinim primjerom i pomognuta njezinim zagovorom, molimo te…
- Za majke naše župe i biskupije te za sve majke na svijetu: da u rađanju i odgajanju djece ispunjaju Božji plan o sebi i svojoj djeci, molimo te…
- Za žrtve siromaštva i nepravde: da nalaze utjehu u Marijinu pouzdanju u Boga koji silnike skida s prijestolja a uzvisuje neznatne, molimo te…
- Za bolesne i nemoćne osobe: da u Marijinu primjeru nađu nadahnuće i radost, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da poput Marije prihvaćamo patnje i tjeskobe koje su sastavni dio života te otkrivamo Božju prisutnost u njima, molimo te…
- Za pokojnike koji su završili svoje zemaljsko putovanje u vjeri: da s Marijom zadobiju udio na slavi nebeskoj, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, ojačaj nas za radosne i tužne, lagane i teške zadaće koje nam u životu dodjeljuješ. Daj nam da s vjerom i ljubavlju kročimo kroz ovaj život kako bismo se pridružili Mariji i svecima u nebeskoj slavi. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
