ISCJELJIVATI SRCA SLOMLJENA
Liturgija treće nedjelje došašća je oaza radosti u iščekivanju Gospodina koji dolazi. U prvom čitanju prorok obnove među povratnicima u Jeruzalemu najavljuje svoje radosno poslanje među siromašnim povratnicima. U drugom čitanju Pavao poručuje krštenicima da je vjeran Bog koji ih je pozvao na život i vjeru. U evanđelju Krstitelj je svjedok Mesije-Svjetla i radostan je što mu smije pripravljati put. Na ovu nedjelju skupljamo milostinju za programe Caritasa koji organizirano pomaže siromasima i nemoćnim.
Prvo čitanje (Iz 61,1-2.10-11)
Ovo je ispovijest proroka o vlastitom zvanju u Jeruzalemu među povratnicima iz babilonskog sužanjstva, a pod kraj današnjeg odlomka imamo zahvalno klicanje povratnika Bogu koji daje da se njegov narod obnavlja te unosi svoju pravdu u povijesni svijet.
Drugo čitanje (1 Sol 5,16-24)
Ovo je zaključak Prve Solunjanima u kojem Pavao zove na vjerničku radost i zahvalnost te potiče krštenike da pažljivo razabiru darove Duha Svetoga i ustrajno ih njeguju. Moli da ih u svim životnim okolnostima posvećuje Bog koji je sami mir, jer on je vjeran.
S Ivanom svjedoci Božjeg svjetla (Iv 1,6-8.19-28)
Za evanđelje ove nedjelje imamo prikaz Pretečina djelovanja, kako ga je gledao četvrti evanđelist kao teolog Isusa koji je “ušatorena” ili utjelovljena Riječ Božja (usp. Iv 1,14: “ušatori se među nama, otpoče s nama dijeliti šatorarsku egzistenciju” – prema grčkom izvorniku). U himničkom predgovoru, iz kojega su uzeta dva stiha, četvrti evanđelist prikazuje Ivana Krstitelja kao proroka koji svjedoči za Isusa, Svjetlo svijeta (usp. Iv 3,19; 8,12; 9,35; 12,35-36). Ivan ponizno priznaje da on nije mesijansko Svjetlo te hrabro svjedoči da je Mesija-Svjetlo “među vama” a ljudi ga trebaju “poznavati” u biblijskom smislu riječi – uočiti, priznati, uz njega pristati, s njime početi vjernički prijateljevati.
Slavitelj euharistije može odabrati dio ili svu pisanu poruku biskupa za nedjelju Caritasa te je pročitati prisutnim sudionicima slavlja kao poticaj na karitativno djelovanje. Predlažem da se oslonimo na današnje prvo čitanje zato što se sam Isus riječima proroka iz vremena obnove predstavio na početku svoje mesijanske službe.
U prvom čitanju današnje liturgije zajedno s povijesnim naslovnicima u Jeruzalemu poslije-sužanjske obnove plodno se možemo prepoznavati svi mi što živimo u zemlji koja se s mukom obnavlja nakon ratnih razaranja.
Ono je uzeto iz Izajine knjige, poglavlje 61., gdje je u recima 1-9 donošena ispovijest jednog povratnika u Jeruzalemu oko god. 520. pr. Kr. koji se osjeća pozvanim da proročki djeluje među siromašnim i obeshrabrenim povratnicima, a u r. 10-11 jeruzalemska zajednica klikće Bogu koji svoj narod odijeva “haljinom spasenja” te daje da opet iznikne pravda “kao što zemlja tjera svoje klice, kao što u vrtu niče sjemenje”. Radi kratkoće, u našem liturgijskom čitanju izostavljeni su dijelovi iz kojih je razvidno da se radi o povratnicima koji su obeshrabreni nad ruševinama svoje domovine i njezina glavnog grada: “Oni će nanovo dići drevne razvaline, sazdati opet mjesta poharana, ruševine prošlih pokoljenja…Dvostruka bijaše njihova sramota – rug i prezir bijahu im baština – zato će u zemlji svojoj baštini dvostruko, njihova će biti radost vječita” (Iz 61,4.7). Nije teško pretpostaviti da se su iz babilonskog sužanjstva vratili samo siromašni Židovi. Oni koji su se u tuđini obogatili ili imali važne državne položaje nisu se htjeli svrstavati među povratnike, jer im sam povratak nije garantirao sigurnu financijsku budućnost. Povratnici su našli ruševine i pitali se, kako će tako malobrojni i siromašni obnoviti svoje kuće i naselja.
U takvim povijesnim okolnostima jedan od povratnika osjetio se pozvanim i zaduženim da duhovno prati svoje sunarodnjake, posvećujući posebnu pažnju siromasima i bolesnima. U našem čitanju čuli smo prvi dio njegove proročke ispovijesti: izjavljuje da ga je za proroka pomazao Duh Božji te ga šalje da donosi radosnu vijest siromasima, iscjeljuje srca slomljena i bivšim zarobljenicima posvješćuje vrijednost darovane slobode. U dijelu koji je radi kratkoće izostavljen on nastavlja: Bog ga šalje da najavljuje razdoblje milosti Gospodnje, da ožalošćene povratnike razveseljuje, da im “daje vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna” (Iz 61,2b-3). Pomazanost Duhom Božjim označuje unutarnje i trajno prosvjetljenje: Bog mu je dao da dublje spozna Božji plan spasenja te ulio snagu da slijedi Božja obećanja. Obnova će uspjeti i ona će biti znak budućeg spasenja i sveopće pravde koju Bog sprema svima narodima. Svojom vizijom budućnosti koju Bog sprema pomogao je povratnicima da lakše prebrode teškoće obnove, ali je znao da “haljina spasenja” i “pravda pred svim narodima” nadilaze povijesni okvir obnovljenog Jeruzalema i ljudske povijesti.
Isus je u svom nastupu Nazaretu pročitao ispovijest ovoga proroka te ponovio da se i on osjeća pomazanim od Duha Božjega i poslanim da služenjem siromasima i bolesnima otpočne novo razdoblje milosti Gospodnje (Lk 4,16-20). Ovaj prorok i Gospodin Isus, svojim djelima i riječima, objavljivali su Boga kojemu je stalo do siromaha i koji vidi patnje bolesnika svih vrsta. U svjetlu poziva ovoga proroka i Gospodina Isusa svi mi možemo gledati svoj osobni život i zajedničko vjerničko svjedočenje. Svi smo na krštenju dobili udio na Isusovoj pomazanosti Duhom i zaduženje da donosimo radosnu vijest siromasima, iscjeljujemo one koji su slomljena srca i uprisutnjujemo u svom vremenu razdoblje milosti Gospodnje.
Poput povratnika u Jeruzalemu oko god. 520. pr. Kr., možemo kao pojedinci i zajednica biti obeshrabreni rezultatima svoga djelovanja. Mi, međutim, ove adventske nedjelje obnavljamo vjeru da je Bog na strani siromaha i bolesnih, on vidi svačiju nevolju i želi iscijeliti svačije rane. On to ipak čini preko nas ljudi. Kao što su prorok u Jeruzalemu i Gospodin Isus u Palestini prvoga stoljeća u siromasima i bolesnima prepoznavali sliku Božju i zato ublažavali njihovu nevolju, tako možemo i mi postupati – svaki u svom životnom krugu i u svojoj neposrednoj okolini. Skupljanje za potrebne na nedjelju Caritasa dio je našeg prepoznavanja Božje slike u siromasima, bolesnima i starima.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1.) Vjerujem li u spasenje i pravdu koju Bog sprema svima narodima? 2.) Naviještam li radosnu vijest siromasima i bolesnima koje susrećem u svom svagdanjem životu?
MOLITVA VJERNIKA NA TREĆU NEDJELJU DOŠAŠĆA U GODINI B
Svećenik:
Zahvalni Bogu što nas po krštenju pridružuje Kristu prijatelju siromaha i čini dionicima njegova poslanja siromasima u našem vremenu, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Papu, biskupe i svećenike Crkve: da budu vjerni svjedoci Krista koji je svjetlo svijeta, molimo te…
- Za osoblje i podupiratelje Caritasa u našoj nadbiskupiji: da siromasima, nemoćnim i bolesnim ublažuju nevolje života poštujući njihovo ljudsko dostojanstvo, molimo te…
- Za siromahe u našem susjedstvu i bolesnike u našim obiteljima: da svojim djelima i riječima pokazujemo kako u njima prepoznajemo Gospodina Isusa koji se s njima poistovjećuje, molimo te…
- Za strane donatore i domaće djelatnike koji obnavljaju kuće povratnika: da pravedno raspodjeljuju ograničena sredstva i ustraju u dobrotvornom pomaganju, molimo te…
- Za bolesnike i stare koji uz podnošenje bolesti trpe i od usamljenosti: da ovih dana dožive blizinu ljudi i Boga, molimo te…
- Za pokojnike koje smo poznavali i za sve vjerne mrtve: da im udijeliš svjetlost života vječnoga, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, Ti hoćeš da budemo blagovjesnici siromaha i tješitelji žalosnih. Daj da snagom dioništva na Isusovoj pomazanosti Duhom Svetim tu svoju vjerničku zadaću ustrajno vršimo. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
