KRV SAVEZA
Liturgijskom reformom Drugog vatikanskog sabora povezana su u jedno nekadašnja dva blagdana: Tijelova (četvrtak iza Presvetog Trojstva) i Predragocjene Krvi Kristove (1. srpnja). Zato stari hrvatski naziv “Tijelovo”, koji je nastao u vrijeme euharistijskih procesija, nije više dostatan da izrazimo sve otajstvo što ga danas slavimo. Euharistija je spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća te duhovna gozba i žrtva kojom se Crkva sabire i izgrađuje. To je osobito naglašeno enciklikom Ivana Pavla II. iz god. 2003. o euharistiji. U ovoj liturgijskoj godini misna čitanja posebno naglašavaju krv kao znak saveza između Boga i njegova naroda. Isus na oproštajnoj večeri daje učenicima da piju iz istog vrča s njime te najavljuje da će po njegovoj prolivenoj krvi nastati novi savez između Boga i ljudske zajednice.
Prvo čitanje (Izl 24, 3-8)
Ovo je odlomak iz obreda sklapanja saveza na Sinaju nakon što je Mojsije Židovima pročitao i protumačio Deset zapovijedi kao “knjigu saveza”. Krvlju žrtvenih životinja Mojsije škropi oltar, koji predstavlja Boga, i sabranu zajednicu te izgovara: “Ovo je krv saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi!” Izraelci kao narod Božji savezom se povezuju s Bogom i jedni s drugima. U ono doba ljudi su smatrali da je tajna života u krvi životinja i ljudi. Zato se krvlju životinja i nevino pogubljenih pravednika iskazuje Bogu čast i sklapa savez s njime. Ovo je starozavjetna podloga za današnje drugo čitanje i evanđelje u kojem Isus najavljuje prolijevanje svoje krvi kao početak novoga saveza.
Drugo čitanje (Heb 9,11-15)
Pisac poslanice Hebrejima naziva Krista velikim svećenikom novoga saveza te uspoređuje žrtvu Kristovu sa starozavjetnim žrtvama. Kristova je žrtva savršenija zato što su starozavjetni svećenici prinosili žrtvene životinje a Krist je prinio samoga sebe, iskazavši Bogu čast u ime ljudske braće i sestara i očistivši u korijenu savjest ljudi. Kako je krv bila simbol života u Starom zavjetu i u vrijeme nastajanja ove poslanice, vjerovalo se da ona izmiruje ljude s Bogom i jedne s drugima. Kad kaže da smrću Kristovom postižemo “otkupljenje”, ovaj sveti pisac hoće reći da Isusovu nasilnu smrt Bog uračunava u milost svim ljudima, jer je “dragocjena u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih”, kako ističemo u pripjevnom Psalmu 116 koji su pjevali hodočasnici kao zahvalu za izbavljenje od smrtne opasnosti.
“Krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva” (Mk 14,12-16.22-26)
U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje blagdana imamo Markov izvještaj o posljednjoj večeri s Isusovim riječima nad kruhom i vinom. Isus je svoju oproštajnu večeru slavio o trećoj Pashi svoga mesijanskog djelovanja, kao hodočasnik u Jeruzalemu, kad su vjerski poglavari njegova naroda već bili donijeli odluku da ga silom ušutkaju zato što po njihovoj ocjeni svojim djelima i riječima potkopava religiozne i građanske institucije svoga naroda (usp. Iv 2, 13.23; 6,4; 11,47-12,1). Slavio ju je po obredu židovske pashalne gozbe, jedan dan prije ostalih hodočasnika jer je znao da je “vrijeme njegovo blizu” (Mt 26,18). Na pashalnoj gozbi jelo se na početku gorko povrće u spomen na egipatsko ropstvo a glavno jelo bilo je pashalno janje koje je za hodočasnike u Jeruzalemu i stanovnike u okolici svetoga grada trebalo prije toga biti prikazano u hramskom dvorištu.
Isus šalje dvojicu učenika da priprave sve što je propisano za pashalnu gozbu te najavljuje da će sresti muškarca koji nosi krčag vode. Muškarci su tada obično nosili tekućinu u mješini a žene u grnčarskoj posudi od ispečene gline. Isus unaprijed zna za ovu neobičnu pojedinost kao i za domaćina u čiju će kuću ući taj nosač vode. “Na katu veliko blagovalište, prostro i spremljeno” bila je gostinjska soba u koju se ulazilo po stubama izvana. Vlasnici jeruzalemskih kuća imali su mnoštvo takvih soba za hodočasnike koji su se o Pashi i drugim blagdanima sa svih strana slijevali u sveti grad.
Isus je kao domaćin predsjedao svetoj gozbi koja je bila spomen izlaska iz egipatskog ropstva, sklapanja saveza s Bogom, slobode u obećanoj zemlji i čekanja Mesije koji ima doći. Kao domaćin, razlomio je beskvasnu pogaču, podijelio sustolnicima te dodao: “Uzmite, ovo je tijelo moje!” Kod Pavla stoji još “… za vas” (1 Kor 11,26). Bila je to proročka gesta uprisutnjenja skore nasilne smrti. U Isosovo doba, u toku dugačke pashalne gozbe pile su se tri obredne čaše vina. Isus je tražio da iz njegova vrča svi piju u znak zajedništva, a kod treće čaše dodao je: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kada ću ga - novoga piti u Kraljevstvu Božjemu”. “Za mnoge” je citat iz četvrte pjesme o Sluzi Patniku u Knjizi Izaijinoj i znači “za sve”. Isus ovim izriče uvjerenje da Kraljevstvo Božje - koje je on uprisutnjivao čudesnim ozdravljenjima, propovijedanjem i sjedanjem za stol s otpisanima – nastupa i njegovom smrću. Ono ima zemaljsku, povijesnu fazu, ali i onostranu, u vječnosti. I ova izreka pokazuje Isusovo uvjerenje da po njegovoj nasilnoj smrti i proslavi uskrsnućem nastupa novo doba odnosa ljudi s Bogom i međusobno, novi savez.
Marko izričito kaže da je Isus s Apstolima “otpjevao hvalopsjeve” pri kraju oproštajne večere a zatim se zaputio na Maslinsku goru. Još jedan znak da se Isus držao propisa za pashalnu gozbu o pjevanju Halela u koji su spadali Psalmi 113 i 114 (na početku) te Psalmi 115-118 (na zaključku). Za Židove onog i kasnijih vremena Pasha je radosni blagdan spomena na Božja dobročinstva, na darovanu slobodu od koje zahvalno živi obitelj i generacija koja dotične godine slavi.
Isusovu oproštajnu večeru prvi su kršćani pod predsijedanjem apostola počeli slaviti kao “lomljenje kruha” (usp. Dj 2,46; 20,7). Ona je postala znak raspoznavanja Isusovih sljedbenika u grčko-rimskom svijetu, koji su znali da ne mogu ići na gozbe u čast idolima zato što imaju svoju svetu gozbu na kojoj se krijepe iz “čaše blagoslovne” i “tijelom Kristovim” (1 Kor 10,14-21). Sveti skup u “dan Gospodnji” (Otk 1,10) bio je i prigoda za pomaganje siromašnim članovima zajednice, imao je i još uvijek imao socijalnu dimenziju (usp. 1 Kor 16,1-4). Zato Ivan Pavao II. u enciklici o euharistiji uči da se Crkva na euharistiji izgrađuje.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Sudjelujem li redovno na nedjeljnoj euharistiji kao vrhuncu vjerničkog tjedna? 2. Pjevam li na ovom radosnom slavlju crkvene zajednice?
MOLITVA VJERNIH NA SVETKOVINU TIJELA I KRVI KRISTOVE U GOD. B
Svećenik:
Bogu koji nam u euharistiji šalje svoga Sina da trajno bude s nama te da nas hrani svojim Tijelom i Krvlju uputimo sada zajedničke prošnje.
Čitač:
- Da Crkva neprestano zahvaljuje Bogu za dar euharistije u kojoj nam Krist dariva samoga sebe, molimo te…
- Da razdijeljeni kršćani po euharistiji budu bliži Kristu i time jedni drugima, molimo te…
- Da svi ljudi budu spremni žrtvovati se za dobro drugih u znak saveza s Bogom i s bližnjima, molimo te…
- Da oni koji vide svoju veličinu u gospodarenju i sebičnom isticanju uvide trajnu vrijednost služenja i darivanja samoga sebe, molimo te…
- Da se bolesni i umirući vjernici često krijepe pričešću kao popudbinom za vječnost, molimo te…
- Da naše pokojnike pridružiš Kristu proslavljenom u nebeskom kraljevstvu, molimo te…
Svećenik:
Bože, Ti si sami život i dao si nam svoga Sina da nam bude životna hrana i piće. Usliši naše prošnje da uzmognemo biti životno povezani s Kristom i jedni s drugima. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
