VJERNIČKO UPIRANJE POGLEDA U PROBODENOGA
Ova svetkovina slavi se u sveopćoj Crkvi od 1856. god. na treći petak poslije Duhova (dan nakon završetka osmine Tjelova po predsaborskom kalendaru). Žarište joj je srce Isusa kao utjelovljenog Sina Božjega ukoliko je unutarnje središte osobe i simbol Božje ljubavi prema svima ljudima. U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje blagdana imamo Ivanov prizor o probadanju boka raspetom Kristu nakon izdahnuća (Iv 19,31-37). Duhovni smisao blagdana posebno razabiremo iz misnih molitava i prefacije: u zbornoj ističemo da slavimo spomen ljubavi Kristove prema nama te molimo da iz tog nebeskog vrela crpimo obilne darove. Prefacija otkriva duboko značenje probodenog boka: “On se na križ uzdignut iz ljubavi za nas predao, iz probodenog rebra izlio krv i vodu, znak otajstava Crkve, da sve ljude povuče svom otvorenom srcu, te radosno piju iz vrela spasenja”.
Prvo čitanje (Hoš 11,1.3-4.8c-9)
Prorok Hošea djelovao je u Izraelu oko god. 732. pr. Kr., kad su Asirci sjeverni dio Svete zemlje pretvorili u svoju pokrajinu, a zarobljeni Izraelci smatrali su to Božjim pripuštenjem zbog njihovih osobnih i zajedničkih grijeha. U ovoj propovijedi prorok tješi svoje sunarodnjake te prikazuje Božju ljubav prema Izraelu pomoću odnosa oca prema djetetu. Cijeli izraelski narod Bog preko proroka naziva svojim sinom. Kao brižni otac, on poučava Izraeala hodanju, njeguje ga i vodi ga. Božja očinska naklonost odvraća plamen srdžbe, jer je Bog u svom “srcu” pun sućuti i milosrđa. Kad kaže “srce mi je uznemireno”, Bog se po proroku služi slikom o srcu kao unutarnjoj jezgri ili središtu ljudske osobe.
Drugo čitanje (Ef 3,8-12.14-19)
U ovom odlomku poslanice Efežanima Pavao tumači kako se samilosna ljubav Božja u novozavjetnom vremenu s Izraela proširuje i na pripadnike poganskih naroda po djelovanju Crkve. Krist je neopozivo očitovanje Božje ljubavi prema svima ljudima i gdje god ima požrtvovne ljubavi, tu je na djelu Bog. U tom smislu kaže Pavao da u Bogu kao Ocu svih dobiva značenje svako roditeljstvo. Kršćanski vjernici trebali bi se truditi da upoznaju nadspoznatljivu ljubav Krista koji je punina Boga u svijetu.
Crkva - oni koji upiru pogled vjere i nade u Probodenoga (Iv 19,31-37)
U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje blagdana imamo Ivanov izvještaj o izdahnuću Isusa na križu i probadanju njegova boka, što je bio “samilosni udarac” vojnika da osuđenik što prije umre, ako je samo zapao u nesvijest. Ljubljeni učenik svjedoči da je rimski vojnik, izvršitelj smrtne kazne, zaista probo Isusov bok te da je odmah potekla krv i voda. On u tome vidi dublji smisao i zove nas da s njime gledamo taj dublji smisao događaja kojega vojnik nije bio svjestan. U Ivanovu evanđelju Isus je tijekom svoga javnog djelovanja izjednačio vodu s Duhom kada je za vrijeme blagdanske procesije, u kojoj nosila izvorska voda u znak zahvalnosti Bogu za dar vode, uzviknuo: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe’”. Ivan odmah tumači: “To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega” (Iv 7,37b-39). Ivan ističe kako je Isus pred izdahnuće rekao “Dovršeno je” i ubrzo “predao duh”; svoj proročki duh Ocu, ali i Duha Crkvi. Zato voda koja teče iz boka Isusova nakon izdahnuća je simbol Duha kojega on dariva vjernicima. Isus, prema Ivanu, traži da se ljudi preporode “iz vode i Duha” kako bi “vidjeli kraljevstvo Božje” (Iv 3,3-5). Zato je voda iz boka Kristova i simbol krštenja kojim se krštenici povezuju s Kristom raspetim i uskrsnulim te dobivaju dar Duha Svetoga.
Krv je u prizoru izdahnuća Isusova dokaz da je on zaista a ne tek prividno umro, ali je krv i simbol euharistije u kojoj Isus sebe daje za hranu i piće svojim vjernicima. Ljudi ulaze u zajednicu Isusovih sljedbenika tako što ispovijedaju naviještenu vjeru, kaju se za grijehe i primaju krštenje vodom. Produbljuju svoju pripadnost toj zajednici tako što se okupljaju na euharistiju na kojoj se krijepe Kristovim evanđeljem i Kristovim tijelom.
Četvrtom evanđelisti važno je da vojnici prilikom zadavanja “samilosnog udarca” drugoj dvojici raspetih nisu slomili Isusu podkoljenične kosti nego su mu proboli bok. Tako je na mrtvom Isusu održan propis za pashalno janje: “Nijedna mu se kost neće slomiti”. Za pashalnu gozbu domaćini su trebali odabrati ispravno janje, bez polomljenih kostiju, jer je ono simbol izbavljenja iz ropstva, sklapanja saveza s Bogom i ulaska u zemlju obećanu. U četvrtom evanđelju Isus je već na početku svoga mesijanskog djelovanja predstavljen kao “Jaganjac Božji koji odnosi grijeh (jednina!) svijeta” (Iv 1,29.36). U okolnosti da Isusu vojnici nisu polomili kosti ovaj evanđelist još jednom vidi potvrdu da je Isus novozavjetno pashalno janje i strpljivi Sluga Božji koji je “ko janje odveden na klanje, ko ovca nijema pred onima što je strižu nije otvorio usta svojih” (Iz 53,7). Isus je naše pashalno janje, Sluga i Sin Božji koji umro za sve ljude.
Tko su oni o kojima ovaj evanđelist kaže: “Gledate će onoga koga su proboli”? To su vjernici koji u Probodenoga upiru pogled vjere i nade, zajednica onih kojima voljeni učenik piše svoje evanđelje. Nije se ostvario plan židovskih poglavara koji su Isusa izručili Pilatu a on ga osudio na smrt, ucijenjen prijetnjom da bi Židovi Jeruzalema opet mogli poslati caru u Rimu delegaciju s protestom protiv njegova načina vladanja. Postojanje i djelovanje Crkve Ivanu je dokaz da Isusovo djelo živi, da on djeluje po svojim učenicima koje prosvjetljuje i snaži njegov Duh. Mi kršteni vjernici okupljamo se svake nedjelje na euharistiju oko Probodenoga koji živi. Na toj žrtvi i svetoj gozbi Crkve prihvaćamo iznova Božju ljubav, očitovanu u Kristu te korigiramo svoju ljubav prema ljudskoj braći i sestrama.
Budući da razmatramo ovo evanđelje iz središta Sarajevske nadbiskupije koja je posvećena Srcu Isusovu, pripominjem primjer nadbiskupa Stadlera kao graditelja sarajevske katedrale i velikog štovatelja Srca Isusova. Šest godina prije Stadlerova dolaska na studij teologije u Rimu papa Pio IX. protegnuo blagdan Srca Isusova na svu Crkvu, a dotada su ga već 200 godina slavile neke redovničke zajednice i biskupije. Stadlerovi profesori i duhovni učitelji bili su Isusovci koji su pridonijeli da se slijedom privatnih ukazanja redovnici Mariji Margareti Alacoque (1647.-1690.) ova pobožnost proširi među katolike Europe i Amerike. Bilo je to sredstvo kojim se crkveno učiteljstvo, sigurno u skladu s Božjom providnošću, poslužilo da ispravi hladno i intelektualističko poimanje Boga kakvo su širili u Francuskoj janzenistički usmjereni teolozi. Za janzeniste Bog je prvenstveno sudac koji gleda ljudske posrtaje i jedva čeka da kazni grešnike. Pod utjecajem takve teologije zanemaren je sakrament pokore i pričesti u praksi vjernika laika. Preko ove redovnice proširena je pobožnost prvih petaka kao sredstvo za češće pristupanje pomirenju i euharistiji. Stadler je došavši sa studija kao mladi svećenik zagrebačke nadbiskupije širio ovu pobožnost, a kad je po odredbi Pape Leona XIII. 20. studenog 1881. zaređen za biskupa te 15. siječnja 1882. preuzeo službu vrhbosanskog nadbiskupa, svu je svoju nadbiskupiju i novu katedralu posvetio Srcu Isusovu. Od god. 1887. do 1894. izdao je u osam svezaka propovijedi kao pomagalo svećenicima za poučavanje vjernika. U svakom od tih svezaka je i jedna propovijed za blagdan Srca Isusova, uglavnom prevedena s njemačkog ili talijanskog. U jednoj od njih istaknuto je kako ne štujemo sliku kao takvu nego “njegovo živo srce, nerazdjeljivo sjedinjeno s tijelom, puti, božanstvom Kristovim, onakvo srce kakovo je i gore na nebu i dolje na zemlji u tijelu, krvi, duši i božanstvu u presvetom oltarskom sakramentu” (Propoviedi…Knjiga II., 200). Stadler je pobožnost Srcu Isusovu vezao uz euharistiju, što se posebno vidi na vitrajima u apsidi sarajevske katedrale.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Krv i voda iz boka Kristova znak su “otajstava Crkve” kako kaže današnja prefacija – jesam li svjestan da smo najviše Crkva kad se kao zajednica krštenih okupljamo na euharistiju? 2. Krist je Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta – vjerujem li da uskrsnuli Krist pobjeđuje zlo – u meni i u svijetu?
MOLITVA VJERNIKA NA SVETKOVINU SRCA ISUSOVA U GODINI B
Svećenik:
Voda i krv iz boka Kristova trajni su znakovi Božje ljubavi prema nama ljudima. Zahvalni za tu ljubav, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Da Crkva stalno očituje mnogoliku mudrost i ljubav Božju, molimo te…
- Da se roditelji u podizanju svoje djece nadahnjuju očinskom ljubavlju Božjom, molimo te…
- Da narodi svijeta dožive i prihvate ljubav koju Bog pokazuje prema svima, molimo te…
- Da oni koji grijehom odbacuju ljubav Božju uvide svoju grešnost i obrate se, molimo te…
- Da svi mi ovdje sabrani prihvaćamo Božju ljubav i svjedočimo je bližnjima, molimo te…
- Da pokojnike nagradiš za dobro učinjeno i zlo podneseno, molimo te…
Svećenik:
Zahvaljujemo Ti, Oče nebeski, za ljubav koju si nam objavio u svome Sinu i našem bratu Isusu Kristu. Daj da budemo svjedoci te ljubavi u sredini gdje živimo. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
