UZDIGNUĆE ISUSOVE LJUDSKOSTI ZNAK ONOSTRANE ZBILJE
Uzašašće je prestanak ukazivanja uskrsnulog Krista učenicima te uzdignuće Isusa pravog čovjeka i Sina Božjega “zdesna Bogu”, u trajno dioništvo na slavi Očevoj. U sve tri liturgijske godine isto je prvo čitanje u kojem je Luka prikazao taj događaj, a za evanđelja u ovoj godini imamo Markov prikaz tog događaja. Za drugo čitanje ponuđene su tri mogućnosti. Zborna molitva divno iznosi sadržaj otajstva što ga slavimo: “Svemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava”.
Prvo čitanje (Dj 1,1-11)
Ovdje Luka donosi posljednje ukazanje i upute uskrsnulog Krista učenicima, zatim opisuje Isusov uzlazak u eshatonsko dioništvo na Božjoj moći pomoću uzdignuća na oblaku, u skladu s poimanjem onostranosti kod ljudi svoga vremena. Uskrsnuli i preobraženi Krist nije više vezan za zemaljski prostor i vrijeme, ali on i dalje vodi zajednicu svojih vjernika po Duhu Svetome i nasljednicima apostola. Duh Sveti preobrazit će strašljive apostole u hrabre svjedoke Kristove i omogućit će da uskrsnuli Gospodin na nevidljiv način bude prisutan među krštenicima koji se sabiru iz svih naroda.
Drugo čitanje (Ef 4,1-13)
U ovom odlomku zove apostol kršćane poganskog i židovskog porijekla na jedinstvo, slogu i mir zato što svaki krštenik i sva Crkva ima udjela na jednoti Oca, Sina i Duha Svetoga. U Psalmu 68,19 starozavjetni hodočasnici doživljavali su Božje ustoličenje na hramskoj uzvisini. Pomoću tog psalma govori Pavao kako je Krist uznesen na nebo da bi zajednicu svojih vjernika na zemlji snabdijevao karizmatičarima i predstojničkim služiteljima radi izgradnje Crkve kao Tijela Kristova.
Bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu (Mk 16,15-20)
Ovo je završni odlomak Markova evanđelja s prikazom Kristove uskrsne zapovijedi i uzašašća na nebo. Mk 16,8 daje naslutiti da je paradoksalnim reagiranjem ljudi na vijest o uskrsnuću prvotno završavalo ovo evanđelje: “One izađu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu”. Prvi pisac ovog evanđelja kao da je htio čitatelje pozvati na osobni odgovor i stav prema Isusu. Prikazana djela i riječi Isusove traže osobno razmišljanje i zauzimanje stava. Ovo evanđelje izvorno je bilo namijenjeno kršćanima Rima koji su pretežno bili obraćeni pogani. Kad se počelo čitati na liturgiji većeg broja kršćanskih zajednica u Palestini, Egiptu, Siriji, Maloj Aziji i Grčkoj pokazala se potreba za dopunom iz drugih evanđelja ili iz građe čuvane i prenošene usmeno. Taj dodatak nije isti u svim grčkim rukopisima, ali kanonski Novi zavjet je usvojio varijantu koja je dobro posvjedočena. U njoj je rečeno kako se Isus prvog dana u tjednu ukazao Mariji iz Magdale, zatim dvojici učenika “na putu dok su išli u selo” te Jedanaestorici dok su bili za stolom.
Za današnje evanđelje imamo skraćeni prikaz ukazanja Jedanaestorici. Isus ih šalje da nastavljaju njegovo poslanje tako što će “propovijedati evanđelje svemu stvorenju” te krštavati one koji povjeruju. Marko počinje svoju knjigu dajući joj ime nove književne vrste: “Evanđelje Isusa Krista Sina Božjega” te ističe kako je Isus propovijedao “evanđelje Božje” i tražio da ljudi vjeruju u evanđelje (1,1.14-15). Sadržaj i pojam evanđelja Isus je preuzeo od proroka iz Babilonskog sužanjstva koji je srž svoga naviještanja da Bog vlada svijetom i sprema izbavljenje svome narodu nazvao evanđeljem ili radosnom viješću. U Isusovim djelima i riječima nastupa Božje kraljevstvo, očituje se Božja blizina i milosna vladavina. Nakon svoga uskrsnuća i pred uzašašće Isus traži od apostola te njihovih nasljednika i svih kasnijih vjernika da izvikuju među svim ljudima radosnu vijest o spasenju koje Bog nudi. Za “propovijedajte” upotrijebljena je grčka riječ za najavu službene obavijesti koja se tiče dobra svih građana u državi ili stanovnika nekog područja. Evanđelje o Kristu je eshatonski događaj koji kršćani trebaju primjerom i riječju obznanjivati svim ljudima. To činimo kad radosno prihvaćamo vjeru da Krist daje novi smisao našem životu te da nas osposobljava za iskrenu ljubav prema Bogu i bližnjima.
Kad uskrsnuli Gospodin kaže da apostoli i drugi propovjednici trebaju krštavati one koji povjeruju te ističe odgovornost onih koji se namjerno zatvaraju pred naviještenim evanđeljem, on ima na umu odrasle koji u punoj slobodi razmišljaju o sebi pred Bogom i u Bogu. U prvoj Crkvi krštavali su se odrasli, nakon dostatne priprave ili katekumenata. Već od drugog stoljeća imamo zabilježenu praksu krštenja djece vjernika s uvjerenjem da je krsna milost nezasluženi Božji dar, bez obzira krštavamo li se kao odrasle osobe ili male bebe. U r. 17-18 nabrojeno je pet “znakova” koji će pratiti vjerovjesnike: egorcizmi, glosolalija, neće im nauditi zmije i otrovi, iscjeljivanje bolesnika. Time će biti utvrđivani u vjeri oni koji se odazovu a štićeni propovjednici. Ovdje odjekuje iskustvo prvih kršćana koji su doživjeli neke od ovih znakova, kako se vidi iz Djela apostolskih.
U r. 19 Isus je nazvan Gospodinom u jedinstvenom smislu riječi (Kyrios), za opreku od pogana onoga vremena koji su tako zvali svoje bogove pa i cara. Završivši uputu Jedanaestorici Isus “bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu” (r. 19). U skladu s ondašnjim poznavanjem prirode, biblijski su ljudi vjerovali da Bog stoluje u visinama, iznad nebeskih brana iz kojih povremeno pušta kišu. U takvom kulturnom ozračju Novi zavjet govori da je Isus uzet ili uzdignut na nebo (usp. Dj 1,9). Sjesti s desne Bogu znači dobiti udio na Božjoj moći i slavi, jer je desna strana u starom svijetu bila strana časti i poštovanja (usp. Ps 110,1.5). Uostalom, i mi danas u znak lijepog ponašanja pri hodanju ulicom puštamo na desnu stranu osobe koje smatramo časnijima. Na nebo je uzdignut Isus koji je pravi čovjek i Sin Božji, a u njemu je uzdignut svaki čovjek. To je osnovna poruka uzašašća Gospodinova: otišao je pred nama te nam “dao nadu da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je on, naša Glava i prvijenac” (Prva prefacija Uzašašća). Zborna molitva ističe da je Kristovo uzašaće i “naše uzdignuće”. Ovdje su “mi” prvenstveno kršteni vjernici koji su se pridružili Kristu raspetom i uskrsnulom u njegovoj Crkvi. “Mi” su međutim i svi ljudi kojima Krist pokazuje onostranost njihova ljudskog poziva. Što god ljudi na zemlji postali ili stvorili, nikakve zemaljske radosti ne mogu trajno utažiti njihovu žeđ za višim, za duhovnim vrijednostima koje daje samo Bog. To danas zahvalno slavimo. Uzdignuće Isusove ljudskosti znak je onostrane zbilje za sve ljude.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Imam li vremena u svojim zemaljskim poslovima misliti na onostranost moju i drugih ljudi? 2. Kako poštujem ljudsko dostojanstvo bližnjih u svjetlu Isusova uzdignuća svakog čovjeka?
MOLITVA VJERNIH NA SVETKOVINU UZAŠAŠĆA
Svećenik:
Slaveći Kristov povratak u slavu Očevu, uputimo svoje prošnje Ocu nebeskom koji prati naše potrebe i uslišava naše molitve.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju: da hrabro svjedoči i smiono naviješta evanđelje u svim narodima svijeta, molimo te…
- Za sve ljude na svijetu: da uvide svoje istinsko dostojanstvo i slijede poziv u blaženu vječnost, molimo te…
- Za vjerovjesnike i vjeroučitelje Crkve: da ih krijepiš u njihovim plemenitim naporima i učiniš pravim svjedocima Kristovim, molimo te…
- Za ovogodišnje krizmanike u našoj biskupiji: da vjernički i ljudski sazrijevaju na dobro svojih obitelji, Crkve i naroda, molimo te…
- Za bolesne, stare i nemoćne u našim župama i diljem svijeta: da im zdravstveni djelatnici i ukućani pomažu nositi tegobe bolesti i starosti, molimo te…
- Za pokojnike koje smo poznavali i čije plodove rada uživamo: da ih uvedeš u život vječni koji nam je svima Krist zaslužio, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, zahvaljujemo Ti što su u Kristovu uzašašću pokazao dostojanstvo i vječni cilj svakog ljudskog bića. Ojačaj nas da u svijetu nastavljamo Kristovo poslanje te da mu se po završetku zemaljskog života pridružimo u nebeskoj radosti. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
