ISUSOVA POSVETNA I POSVEĆUJUĆA MOLITVA
Za današnje evanđelje imamo Isusovu molitvu za učenike i buduće vjernike. U trenutku svoga povratak Ocu po smrti i uskrsnuću Isus moli da njegovi sljedbenici budu ujedinjeni u ljubavi s Bogom i jedni s drugima, da ustraju unatoč mržnji “svijeta” zbog Riječi koju će naviještati te da ih Otac posveti u istini. Nebeski Otac, koji je svoga Sina poslao na misiju svjetla i davanja života, osposobljavat će Isusove učenike za slično poslanje. Posvećeni u istini, koja je riječ Božja kako ju je Isus naviještao, vjernici će biti posvećeni zajedno sa svojim Učiteljem kako bi uskrsnulog Krista činili prisutnim u svijetu.
Prvo čitanje (Dj 1,15-17.20a.20c-26)
Ovo je izvještaj o izboru Matije u zbor dvanaestorice apostola. Uporaba kocke smatrana je činom povjerenja u Božju prosudbu mjesto podlaganja važnih odluka ljudskim prosudbama i manipulacijama. Zbor apostola, kao središnje tijelo Crkve u poslije uskrsnom vremenu, primio je Duha Svetoga (Dj 1,13; 2,1), određivao program prve kršćanske zajednice (6,2) i čuvao vjerski nauk (9,27). Dvanaestorica Isusovih apostola slika su dvanaestorice čelnika Izraelovih plemena i znak nastupa kraljevstva Božjega kako ga je započeo Isus svojim djelima i riječima.
Drugo čitanje (1 Iv 4,11-16)
Ovo je dio dulje cjeline o kršćanskoj ljubavi (4,7-5,4). Kako je Bog sama ljubav te izvorište i kriterij prave ljubavi, nema velike razlike između istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Nije moguće ljubiti Boga bez služiteljske i vidljive ljubavi prema bližnjima. Dapače, ljubav prema bližnjima koje vidimo uvjet je za ljubav prema Bogu kojega ne vidimo.
Posvećeni da nastavljamo Kristovu prisutnost u svijetu (Iv 17,11b-19)
Sedamnaesto poglavlje Ivanova evanđelja je Isusova molitva pri završetku oproštajne večere. Dok je postojala hramska liturgija, bio je običaj da veliki svećenici mole za sebe prije prikazivanja žrtve za vjerničku zajednicu. U takvom duhovnom ozračju Isus najprije moli za sebe oslovljavajući Boga Ocem u času nastupa njegova “časa” i “posvećujući se” za svijet (r. 1-5). U drugom dijelu Isus moli za učenike koji imaju nastavljati njegovu služiteljsku i žrtvenu prisutnost u svijetu (r. 6-19), a u trećem dijelu moli za buduće sljedbenike “koji će na njihovu riječ vjerovati u mene”, da po međusobnom jedinstvu odražavaju jedinstvo Oca i Sina u svijetu (r. 20-26). Iako u četvrtom evanđelju nema “Oče naša” kako su ga zapisali Matej i Luka, u ovoj Isusovoj molitvi kako ju je zapisao Ivan postoje sličnosti s Očenašom. Samo oslovljavanje “Oče” dolazi šest puta (r. 1,5,11,21,24,25). Božje ime spominje se u recima 6,11,12 i 26 – što podsjeća na zaziv “Neka se sveti ime tvoje”. “Slava” i proslava spominju se u r. 1,5 i 24 čime je istaknuta molba za Božjom prisutnošću, a to podsjeća na zaziv: “Neka dođe kraljevstvo tvoje”. Isusova prošnja ovdje “Molim te da ih očuvaš od Zloga” (r. 15) podsjeća na “Izbavi nas od Zloga” iz Mt 6,13 odnosno “Ne uvedi nas u kušnju” iz Lk 4,4.
Današnje evanđelje dio je drugog dijela gdje Isus moli za svoje učenike. Oslovljavajući Oca i njegovo ime “svetim” Ivanov Isus ističe Božju onostranost, različnost od stvorenog svijeta. U tom smislu Isusovi sljedbenici trebaju biti “posvećeni”, različiti od svijeta i svjetovnog. Na tu posvećenost rađa ih Duh Sveti u krštenju nakon što ih je Isus posvetio svojom smrću i uskrsnućem. U prvoj prošnji za svoje sljedbenike Isus moli Oca da ih “sačuva u svom imenu”, da ih štiti. To je molba da i nadalje budu povezani s Učiteljem, s njegovim nebeskim Ocem i jedni s drugima. Isus ih je čuvao i povezivao za vrijeme svoga mesijanskog djelovanja, ali smrću i uskrsnućem nastupa njegov “čas” pa će ih uskrsna vjera ubuduće povezivati s Bogom i jedne s drugima. O Judi je rečeno da je “sin propasti” te da je svojom izdajom i nesvjesno ispunio Pismo. Ova formulacija više je odraz stanja u Ivanovoj zajednici nego doslovno prenošenje Isusove izreke. To Ivan piše Crkvi koja je doživjela otpade iz vlastitih redova pa je Juda primjer onoga kojemu je sve ponuđeno, koji je doživio svjetlo i život a ipak sve ostavio i pošao u tamu.
Druga Isusova prošnja u molitvi za učenike na završetku zadnje večere govori o vjerničkoj radosti: “A sada idem k tebi i ovo govorim u svijetu da imaju puninu radosti u sebi” (r. 13). Udio na Isusovoj radosti osposobit će učenike za svjedočko djelovanje u svijetu. Riječ “svijet” spomenuta je 17 puta u ovom poglavlju te označuje skupine i pojedince ukoliko ne vjeruju, mrze i ne ljube, ukoliko se svjesno suprotstavljaju Isusovu pokretu obraćenja i spasenja svima ponuđenog. Isus ne otpisuje “svijet” nego ima nadu i osjećaj za taj svijet. Zato mu šalje učenike da nastavljaju njegovo služenje u ljubavi prema svima i tako ga čine prisutnim u svijetu.
Treće, Isus moli Oca da učenike “očuva od Zloga”, jer se čisto ljudskom snagom ne mogu suprotstavljati ovom praneprijatelju Boga te slobodnih i razumnih ljudskih bića. Na koncu, Isus moli za one koju su u njega povjerovali te za njim pošli: da ih Otac posveti, kako bi i dalje vjerovali nakon njegove smrti. Njima namjenjuje nastavak vlastitog poslanja: “Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet” (r. 18). Posvetiti znači izdvojiti za posebnu svrhu, učiniti nekoga ili nešto posebnim. Isus ih izdvaja i šalje da nastavljaju njegovo poslanje. Kršćani svih vremena i u svakom narodu nastavljaju Isusovu pastirsku zadaću okupljanja i služenja u svijetu. Kršćanska je radost potpuna zato što nismo “od svijeta”, što imamo udio na Isusovoj povezanosti s Bogom. Posvećeni smo u istini koja je događaj Krista.
Kao što su prvi kršćani preuzeli svoju zadaću nakon Isusova uzašašća i silaska Duha, tako i mi današnji vjernici preuzimamo svoju zadaću u svom vremenu i vlastitoj sredini. Isus je obećao da će nas “čuvati”, ali nije obećao da će nam uvijek biti lagano. Molio je i neprestano moli u svom proslavljenom stanju da ne podlegnemo utjecaju Zloga. Već u vrijeme pisanja Ivanova evanđelja kršćani su počeli doživljavati progone i diskriminaciju, ali su znali vrijednost posvećenosti u istini. Hod za Isusom uključuje da budemo vjerni Božjoj spasenjskoj volji te da živimo duhovnim životom koji nam dariva uskrsnuli Gospodin. Na ovoj misi prosimo Božju pomoć, kako bismo i dalje živjeli u svijetu ali bez podlijeganja svjetovnim kriterijima u odabiru životnih vrijednosti i moralnog zalaganja. Isus pred povratak Ocu posvećuje apostole i sve kasnije vjernike kako bismo ga stalno činili prisutnim u svijetu.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Što mi znači Isusova prošnja: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta nego da ih čuvaš od Zloga”? 2. Prihvaćam li da me Isus stalno posvećuje, čini drugačijim, po svojoj istini?
MOLITVA VJERNIKA NA SEDMU USKRSNU NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Krist nas je posvetio u istini da kao pojedinci i zajednica nastavljamo njegovo poslanje u svijetu. Puni nade da će nas Bog uslišiti, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Da Crkva ujedinjuje i štiti sve koji nose Kristovo ime, molimo te…
- Da poglavari država i naroda štite i čuvaju sve koji su im povjereni, molimo te…
- Da svi koji pate od bolesti ili socijalne otuđenosti nađu zaštitu u zajednici koja ih voli i podržava, molimo te…
- Da mi ovdje sabrani čuvamo istinu vjere u kojoj smo odgojeni, molimo te…
- Da naši pokojni rođaci i prijatelji uđu u vječnu sreću na nebu, molimo te…
Svećenik:
Oče sveti, Ti si jedan sa svojim Sinom te nas štitiš i čuvaš od svakog zla. Čuj naše prošnje da uvijek budemo jedno s Tobom i tvojim Sinom Isusom Kristom, u jedinstvu Duha Svetoga, jedan Bog po sve vijeke vjekova. Amen.
