VEDRA VJERNIČKA BUDNOST, NE STRAHOVANJE
Prvom nedjeljom došašća počinjemo novu liturgijsku godinu. U došašću obnavljamo vjerničku nadu i slavimo Božju blizinu. Za današnje evanđelje imamo parabolu o budnom vrataru u kojoj nas Isus poziva na vedru vjerničku budnost, ne na strahovanje pred njegovim drugim dolaskom ili završetkom osobnog života na zemlji. Obnovimo vjeru da nam je Bog blizak i pitajmo se, jesmo li vjernički budni.
Prvo čitanje (Iz 63,16-19; 64,2-7)
Došašće počinjemo čitanjem iz Trećeg dijela Izaijine knjige, koji sadrži propovijedi jednoga ili više proroka među povratnicima u Jeruzalemu oko god. 530. pr. Kr. Završena je duga noć babilonskog sužanjstva i pred povratnicima stoji teško razdoblje materijalne obnove. Ovaj odlomak je pokornička molitva nade u trenutku klonuća. Povratnici priznaju svoju grešnost i mole milosrđe od Boga koji se svome narodu objavljuje kao Otac. U duboko vjerničkoj slici o Bogu kao “lončaru” Izrael prosi da ga Bog obnovi u svoj saveznički narod. Tako priznaju da Boga trebaju kao pojedinci i zajednica, a i mi sabrani na ovu liturgiju.
Drugo čitanje (1 Kor 1,5-9)
Ovo je zahvala Apostola pogana za vjeru krštenika koji očekuju objavu Isusa Krista o njegovu drugom dolasku. Isusov novi dolazak nije razlog za strah nego izvor nade. Bog je krštenike pozvao na zajedništvo Sina svoga koje počinje na zemlji i nastavit će se u nebeskoj slavi.
Mudro očekivati i razborito bdjeti (Mk 13,33-37)
Kratka parabola o vrataru zaduženom da bdije čekajući povratak gospodara završetak je Isusova eshatološkog govora kod Marka. Njome je osvijetljena Isusova izreka koja joj neposredno prethodi: “A o onom danu i času (= novom dolasku Sina Čovječjega) nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac” (Mk 13,32). Kad je prvi puta izrečena pod kraj Isusova mesijanskog djelovanja, ova se parabola odnosila na odgovor povijesnih slušatelja Isusu kao gospodaru kuće Božje. On je svojim djelima i riječima upristunjivao kraljevstvo Božje i bila je potrebna vjernička budnost da ljudi u njemu prepoznaju i prihvate Očeva objavitelja. Povijesni vratari bili su pismoznanci i farizeji kojima je Isus predbacivao: “Ja vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli” (Mt 23,13; usp. Lk 11,52).
U eshatološkom govoru, na zaključku svoga povijesnog poslanja, Isus govori o propasti Jeruzalema i svršetku svijeta. U tom kontekstu ova parabola označuje odsutnost Isusa koji uzlazi na nebo završavajući svoje poslanje, ali će on opet doći da Božje djelo spasenja dovede do punine. Gospodar koji se ima vratiti je proslavljeni Krist. Opomenom: “Što vama kažem, svima kažem: Bdijte” (r. 37) Marko je proširio parabolu da se više ne odnosi samo na vratara i predstojnike od kojih je “svaki dobio svoj posao” (r. 34). Sada se ona odnosi na svu zajednicu i svakog pojedinog vjernika. Mudro iščekivati i budno bdjeti je kršćanski način življenja u razdoblju od osobnog rođenja do smrti te u djelovanju zajednice od Kristova uzašašća do paruzije. Kršćani, međutim, iščekuju s vjerničkom vedrinom, ne sa strahom koji bi ih onesposobio za radosno življenje i odgovorno djelovanje. Zato je došašće dio crkvene godine u kojoj pročišćavamo svoju nadu unoseći je u svoj obiteljski život i radne pothvate; odbacujemo podlijeganje očaju ili strahu za osobnu i zajedničku budućnost.
Kako na ovu nedjelju počinje nova liturgijska godina, vrijedno je da i o njoj malo razmišljamo. Tijekom liturgijske godine slavimo otajstva spasenja iz Kristova života te proslavu Krista Gospodina po svecima koji su uključeni u liturgijski kalendar. Liturgijska se godina kreće od otajstva Isusova rođenja do otajstva njegove smrti, uskrsnuća, uzašašća i ponovnog dolaska. Liturgijski ciklus do izvjesne mjere slijedi događaje Isusova zemaljskog života, preuzimajući neke elemente iz židovskog kalendara po kojem je Isus slavio Pashu i druge blagdane svoga naroda. Najstariji i središnji blagdan Crkve je Uskrs, jer pokazuje i priopćava Isusovu beskrajnu ljubav prema Ocu i prema ljudima. Mi kršćani vjerujemo da je Krist ključni događaj ljudske povijesti. Isusova jedinstvena i jedincata žrtva očitovala je ljubav koja daje novi smisao ljudskoj povijesti. Isusova je smrt savršeno očitovanje njegove trascendtentalne ljubavi prema Bogu i ljudima, a Otac ju je potvrdio time što je Isusa uskrisio od mrtvih. Ovu trascendentalnu vrijednost smrti i uskrsnuća Isusova mi kršćani zovemo u teologiji uskrsnim otajstvom, pashalnim misterijem.
Prema Starome zavjetu, vrijeme je razmak života koji je ljudima darovan da “putuju” u pravdi i miru, zahvalno iskazujući svoju ovisnost o Bogu. Starozavjetni psalmist podsjeća sebe i sve vjernike: “Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo i mi letimo odavde…Nauči nas dane naše brojati da steknemo mudro srce…Obraduj nas za dane kad si nas šibao, za ljeta kad smo stradali. Neka se na slugama tvojim pokaže djelo tvoje i tvoja slava na djeci njihovoj! Dobrota Gospodina, Boga našega, nek’ bude nad nam, daj da nam uspije djelo naših ruku” (Ps 90,10-17). Ovaj molitelj suprotstavlja Božju vječnost s kratkim tijekom ljudskoga života (r. 1-6), zatim u patnjama života vidi Božje pripuštenje zbog grijeha (r. 7-11) i moli Boga da mu udijeli prije smrti malo dopuštene sreće (r. 12-17).
Mi kršćani svoj osobni život i ljudsku povijest mjerimo prema primjeru Isusova života. Dok sa zahvalnošću prihvaćamo dar života i obavljamo svoje poslove, očekujemo Dan Gospodnji, paruziju, Kristov drugi dolazak. Živimo u zdravoj napetosti između prošlosti i budućnosti, jer je Božja budućnost već počela događajem Krista, ali još nije dovršena. Vjera nas nadahnjuje da živimo “razumno, pravedno i pobožno u sadašnjem svijetu” (Tit 2,12), otvoreni za Boga i bližnje. Svoj život i događaje povijesti gledamo kroz prizmu Krista te u svjetlu njegove smrti i uskrsnuća vrednujemo ono što se događa nama i svijetu našeg vremena. Zato ga mudro i budno iščekujemo, kročeći vjernički kroz život, s nadom i bez strahovanja.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1) Pitam li se ponekad vjernički, koji je trajni smisao moga života? 2) Dok molim za preminulu rodbinu i prijatelje, razmišljam li i o svojoj smrti, kako bih živio sadržajnije i odgovornije?
MOLITVA VJERNIKA NA PRVU NEDJELJU DOŠAŠĆA U GODINI B
Svećenik slavitelj:
Bog nam je u Kristu stalno naklonjen i blizak. Ta divna istina naše vjere potiče nas da se s nadom obratimo nebeskom Ocu.
Čitač:
- Za Crkvu u našoj biskupijskoj zajednici i svuda po svijetu: da je Krist o svom ponovnom dolasku nađe budnu i spremnu, molimo te…
- Za osobe na političkim i društvenim položajima: da neslogu preoblikuju u suradnju, mržnju u pravedni mir, nepovjerenje u međusobno poštovanje, molimo te…
- Za obitelji u krizi: da u adventu kao vremenu nade nađu put prema međusobnom pomirenju i ozdravljenju, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da nam došašće bude vrijeme duhovne obnove i jačanja u vjerničkoj nadi, molimo te…
- Za odlutale i ogorčene osobe: da naklonost Božju prepoznaju u razumijevanju i brizi ljudske braće i sestara, molimo te…
- Za naše pokojnike i sve vjerne mrtve: da ih proslavljeni Krist dovede u Očevu slavu, molimo te…
Svećenik slavitelj:
Svemogući Bože, Ti si Lončar a mi Tvoja glina i djelo ruku Tvojih. Oblikuj nas po mjeri svoje pravde i milosrđa za nositelje Tvoga mira i svjedoke Tvoje ljubavi. To Te molimo po Kristu našem Gospodinu.
