INTIMNO POVEZANI S ISUSOM, NJEGOVIM OCEM I DUHOM SVETIM
Tko je imao sreću rasti u vjerničkoj obitelji, prvo što su ga roditelji naučili o vjeri svoje obitelji jest znak križa na početku molitve i pred spavanje. Posljednje što će svećenik učiniti na našem sprovodu bit će znak križa nad našim mrtvim tijelom. Život kršćana obilježen je imenom Oca i Sina i Duha Svetoga. Na nedjelju Presvetog Trojstva liturgija nas podsjeća da nas Bog zove na zajedništvo sa sobom koje se temelji ne na strahu i sudu nego je usredotočeno na ljubav, milosrđe i povjerenje.
Prvo čitanje (Pnz 4,32-34.39-40)
U ovom dijelu Knjige ponovljenog zakona Mojsije poučava vjernike da ostanu vjerni Božjim zapovijedima, jer su kao pojedinci i zajednica doživjeli Božje djelovanje u povijesti. Starozavjetni vjernici doživjeli su Boga kao jednog i jedincatog Stvoritelja svijeta koji je blizak ljudima ali nadilazi stvoreni svijet. Probudivši kod slušatelja svijest o Božjoj nazočnosti po djelu stvaranja i izbavljenja iz ropstva te po uvijek novim znakovima njegove naklonosti, Mojsije traži odgovor savezničke vjernosti. Bog je ne samo svijet stvorio nego ljudima daje udio na svojoj moći upravljanja svijetom.
Drugo čitanje (Rim 8,14-17)
Ovo je dio Pavlove pouke o djelovanju Duha Svetoga u pojedincima i zajednici krštenih. Duh nas čini posinjenom djecom Božjom pa možemo s Isusom Boga oslovljavati “Abba – Oče!” (usp. Mk 14,36). Ako Duh čini sve krštenike dionicima Isusove intimnosti s Bogom kao Ocem, onda krštenici trebaju u sebi gajiti stavove i vrline koje odgovaraju tom uzvišenom položaju. Duhom ojačani, Bogu možemo vapiti u potrebama s “Oče” ali ga i s povjerenjem oslovljavati s “Oče”. Tako su prvi kršćani intimnost s Bogom živjeli prije nego su, susrevši se s grčkom kulturom, intelektualno spoznali da je Bog Otac, Sin i Duh Sveti.
Bog nas prihvaća u svoje intimno zajedništvo (Mt 28,16-20)
Misna čitanja ove svetkovine slave misterij Trojstva ukoliko očituje Božju želju da nas ljude prihvati u svoje intimno zajedništvo. Prema prvom čitanju, Bog odabire jedan narod za svoj, on koji je “Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema!” Prema drugom čitanju Bog Isusove sljedbenike usvaja za svoje sinove i kćeri. U evanđelju Isus povjerava apostolima da njegovim učenicima čine sve poganske narode povezujući ih krštenjem s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Uskrsnuli Krist također obećava da će biti prisutan u svojoj Crkvi “sve do svršetka svijeta”. Završivši uskrsni dio crkvene godine, ove prve nedjelje nakon Duhova Crkva slavi izvorište Božje povezanosti s nama – misterij Presvetog Trojstva.
Pred povratak Ocu, uskrsnuli Krist u današnjem evanđelju povjerava svojoj mladoj Crkvi da poučava i krštava u ime Svetoga koji se po Kristu očituje kao Otac, Sin i Duh Sveti. U Trojstvu nalazimo svoj identitet mi kao pojedinci s transcendentalnim pozivom i kao Božji narod. Današnje evanđelje trebamo razmatrati kao poziv na dioništvo u Božjem intimnom životu. Pažljivom analizom Matejeva evanđelja može se zaključiti da je nastalo poslije razorenja Jeruzalema (god. 70.) i slamanja posjednjih uporišta ustanka protiv Rimljana u Palestini (66.-73. god.). Rabini su tada osnovali teološku akademiju u Jamniji te bitno pridonijeli očuvanju svoga naroda. Donijeli su odluku, koje se knjige čitaju u sinagogi kao nadahnuta riječ Božja, ali i propisali molenje “18 blagoslova”, od kojih je dvanaesti glasio: “Neka kršćani i heretici odmah nestanu. Neka budu izbrisani iz knjige živih i neka ne budu upisani među pravednike!” Radi čuvanja židovskog identiteta bili su odstranjeni heretici koji su smatrani rušiteljima otačkih predaja. Kršćani židovske narodnosti priznavali su Isusa za Mesiju i nisu mogli više u sinagogalnom bogoslužju moliti takvu molitvu. Autor Matejeva evanđelja pomogao im je, pišući novu knjigu o Isusovim djelima i riječima, da definiraju svoj identitet, ali bez napuštanja židovskog korijena, jer su Isus i apostoli bili pobožni Židovi. Matejevo evanđelje je kršćanski odgovor na reformu židovstva koju su rabini Jamnije provodili između god. 70. i 80. Ovaj nadahnuti pisac tako je preradio propovijedanu građu o Isusu da je kršćanima židovskog porijekla pomogao izrasti u zasebnu skupinu i crkvenu zajednicu.
U zapovijedi da njegovi učenici počnu činiti učenicima sve narode odražena je situacija Matejeve povijesne zajednice (kršćani Palestine i Sirije oko god. 80.) koja je već krenula dalje od “Judeje i Samarije” (usp. Dj 1,8) u misionarskom naviještanju. Iskustvo izgona iz židovskih sinagoga nakon odluke iz Jamnije odigralo je ulogu u motiviranju misionara mimo i iznad mjerila dotadašnje poistovjećenosti sa židov-stvom. Otvorenost prema drugima koji po kulturi nisu Židovi vidi se iz Mt 2,1-12 gdje mudraci s Istoka traže novorođenog Mesiju kao izvorište svjetla i života. – Biti kršten na ime (tako grči izvornik!) Oca i Sina i Duha Svetoga znači biti pripušten u Božju intimnost, ući u saveznički odnos s Bogom, zadobiti trajnu Božju naklonost, biti smješten u ozračje ljubavi i milosrđa. Srž svega Isusova djelovanja i učenja jest da je Bog Otac svih ljudi. Bog nas zove ne kao svemoćni Stvoritelj koji od svojih beznačajnih slugu traži poštovanje nego kao roditelj koji ljubi svoju djecu. Bog nas poziva na odnos s njime koji se temelji ne na strahu i sudu nego na ljubavi, milosrđu i povjerenju.
Matejev Isus u zapovijedi o krštavanju upotrebljava trojstvenu formulu: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ova formula odražava liturgijsko sazrijevanje u prvoj Crkvi nakon apostola. Na početku su obraćenici krštavani na ime Isusovo, kako vidimo iz Gal 3,27: “Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste!” U Dj 2,38 Petar govori na Duhove: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi!” Krštenje na ime Isusovo pretpostavlja vjeru u njega kao donositelja Božjeg spasenja. Stoga je dar Duha izravni plod spasenja koje je izvršio Isus kao Mesija. Odatle je nauk o Bogu kao Trojstvu postojao iskustveno u kršćan-skoj egzistenciji i prije nego je bio intelektualno formuliran prigodom susreta kršćanstva s grčkom filozofijom (u Bogu je jedna narav a tri osobe). Slaviti otajstvo Trojstva znači zahvalno prihvaćati intimnu povezanost s Isusom koji nas diže na dostojanstvo Očevih sinova i kćeri i šalje nam svoga Duha da nas milosno oživljava.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Trojstvo je znak kršćanskog identiteta koji vidljivo pokazujemo kad se krstimo na početku molitve ili pred važan posao – prakticiram li sabrano taj znak kršćanskog identiteta? 2. Vjera u Presveto Trojstvo i križanje kao znak te vjere je naš kršćanski znak identiteta među sljedbenicima drugih religija, osobito muslimanima i Židovima koji također vjeruju u jednoga Boga – znadem li svoju vjeru prakticirati a tuđu poštivati?
MOLITVA VJERNIKA NA PRESVETO TROJSTVO U GOD. B
Svećenik:
Zahvalni što smo po krštenju pripušteni u Božji život i što je krsni savez s Božje strane neopoziv uputimo sada svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Crkvu u našem narodu i diljem svijeta: da u srcima svih ljudi budi želju za uključivanjem u život Oca, Sina i Duha Svetoga, molimo te…
- Za obitelji kršćana i drugih ljudi: da odražavaju zajedništvo i različnosti Presvetog Trojstva u ljubavi i pažnji jednih prema drugima, molimo te…
- Za sve koji traže istinu i dublji smisao života: da upoznaju Boga koji sve ljubi i svima iskazuje milosrđe, molimo te…
- Za bolesne, stare i nemoćne: da prepoznaju ljubav i sućut Kristovu u pažnji i uslužnosti onih koji ih dvore, molimo te…
- Za našu pokojnu braću i sestre: da u prisutnosti Božjoj uživaju puninu života vječnoga, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, objavio se u misteriju i veličanstvu svoje ljubavi kao Otac, Sin i Duh Sveti. Usliši ove naše prošnje da Ti se jednog dana pridružimo potpuno u blaženoj vječnosti. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
