ISUS I GRCI U JERUZALEMU PRED PASHU NJEGOVE MUKE
Za evanđelje imamo događaj koji je zabilježio samo Ivan: obraćeni Grci, koji su već prihvatili vjeru u Boga jedinoga i došli na hodočašće u Jeruzalem, traže susret s Isusom. On ih prima i “prizemljuje” njihovo eventualno oduševljenje, jer zna da treba biti zrno što pada u zemlju da donose novi život. Priznaje da se boji nasilja koje mu se sprema. Ne povlači se nego moli Oca da po njegovoj nasilnoj smrti proslavi svoje ime. Predviđa da će ljude privlačiti k sebi kado bude “uzdignut”. S Isusom danas učimo davati kako bismo dobivali, umirati kako bismo živjeli, ljubiti kako bismo bili ljubljeni.
Prvo čitanje (Jr 31,31-34)
Ovo je Jeremijina propovijed o novome savezu između Boga i njegova naroda. Nakon dvadesetak godina proročkog djelovanja, doživjevši neuspjelu reformu pobožnog kralja Jošije i opasnost koja Judeji prijeti od Babilonije, Jeremija je najavio novi savez u vrijeme kojega će Bog oprostiti svome narodu stare prekršaje te svoj zakon upisati u srce kao unutarnju jezgru vjernika. Mi kršćani vjerujemo da je po Isusovu mesijansk- om djelovanju te smrti i uskrsnuću nastupilo vrijeme novoga saveza, ali ponizno vapimo s Psalmistom: “Čisto srce, stvori mi Božje”, svjesni osobnih i zajedničkih slabosti.
Drugo čitanje (Heb 5,7-9)
Pisac poslanice Hebrejima u ovom odlomku prikazuje Isusovo mesijansko djelovanje kao vrijeme prošnje Bogu koji ga je mogao spasiti od nasilne smrti. Uvidjevši da je Božja volja nastavak djelovanja koje vodi u smrt, Isus je naviknuo slušati i time postao začetnik vječnoga života svima koji ga slušaju. Isus uzorni patnik osmišljava patnje drugih i ulijeva nadu.
Isus - zrno koje umire da donese mnogo roda (Iv 12,20-33)
Događaj koji imamo kao današnje evanđelje zbio se nakon Isusova mesijanskog ulaska u Jeruzalem kada ga je mnoštvo oduševljeno pozdravilo kao Mesiju: “Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov!” (Iv 12,12). Dogodilo se to nekoliko dana prije Pashe koja je središnji blagdan Židova, spomen na izlazak iz egipatskog ropstva, na sklapanje saveza s Bogom i na ulazak u zemlju obećanu. Bio je to glavni hodočasnički blagdan. San je svakog muškarca bio barem jednom u životu proslaviti Pashu u svetome gradu. Zato su Židovi iz domovine i dijaspore sa svojim obiteljima dolazili pred blagdan koji se slavio tjedan dana. Bio je to temeljni spomen-događaj njihova religijskog i nacionalnog identiteta. U mnoštvu hodočasnika bila je i skupina Grka “koji su se došli klanjati na Blagdan”. Već su bili prihvatili vjeru u Boga jedinoga te došli izraziti vjerničku solidarnost s hodočasnicima i obaviti propisane pobožnosti. Židovi su takve obraćenike zvali Prozelitima i rado su ih gledali u svojim redovima. Očito da ovi obraćenici nisu promijenili svoj grčki mentalitet i kulturu kad su počeli čitati prijevod Staroga zavjeta iz grčkog prijevoda zvanog Spetuaginta. Vjerojatno su svoje obraćenje dugovali kontaktima s otvorenim Židovima grada u kojem su živjeli. Morali su otprije poznavati Filipa i Andriju, jedine apostole kojima su zapisana samo grčka imena, očito zbog njihove sposobnosti prilagođivanja grčkom mentalitetu i kulturi. Zato su preko njih izrazili želju da “vide Isusa”. “Vidjeti” ovdje znači biti pripušten u Isusovu blizinu, s njim porazgovarati, tražiti pojašnjenja u vezi s nekim njegovim djelima i riječima.
Isus pristaje da ih primi i očito zna njihovo grčko očekivanje od filozofa ili vjerskog učitelja koji bi morao biti mudar i dovršiti svoj život na dobru glasu. Isus ih “prizemljuje” najavom svoga “časa” koji je zapravo vrijeme nasilne smrti. To buduće podizanje na križ Isus gleda kao uzdizanje u slavu. Grčki mentalitet ne može pojmiti da bi mudrac i Božji čovjek završio sramotnom smrću, a Isus na temelju biblijske tradicije u smrti nevinih patnika najavljuje da će njegova nasilna smrt biti dio Božjeg plana i vodit će u proslavu. U Galileji kao žitnici svete zemlje Isus je puno puta morao gledati poljoprivrednike koji siju pšenicu i strpljivo čekaju da vlaga i toplina zemlje izmami iz zasijanih zrna klicu koja će izrasti u bujan klas. Vjerojatno je bilo vrijeme žetve kad je pozvao učenike: “Žetve je mnogo a radnika je malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,37-38). Prolazeći kroz Samariju, upozorio je učenike na polja koja su se bjelasala za žetvu te ih podsjetio na izreku “Jedan sije, a drugi žanje” (Iv 4,35-38). U takvom ozračju poljoprivredne kulture on sebe uspoređuje sa zrnom pšenice koje pada u zemlju i donosi obilat rod.
Pri pomisli na nasilnu smrt koja ga čeka Isus se ne stidi priznati svoj ljudski strah: “Duša mi je sada potresena, i što da kažem? Oče, izbavi me od ovoga časa? No zato i dođoh u ovaj čas!” On je uznemiren i ljudski ustrašen, jer zna da su vjerski starješine odlučili ušutkati ga zato što je uskrisio Lazara, istjerao trgovce iz hramskog dvorišta i prilikom svečanog ulaska u Jeruzalem dopustio da mu hodočasnici kliču kao kraljevskom Mesiji. Znao je da on ne može zanijekati svoj identitet niti uvjeriti one koji mu rade o glavi o ispravnosti svoga postupanja i učenja. Dobronamjernim Grcima i vlastitim učenicima najavljuje da će “biti uzdignut”. Na križ i u slavu koju mu Otac sprema za vjerno obavljanje povjerene zadaće. Time izriče povjerenje u Oca koji će iz njegove poslušnosti izvesti duhovne plodove za Židove i Grke, za pojedince i skupine iz svih naroda koji se ponizno otvore milosti Božjoj. Isus predviđa da će po njegovoj nasilnoj smrti “knez ovoga svijeta biti izbačen van”. To je Sotona kao protivnik Boga i dobrih ljudi a onda i svi oni koji od Boga darovanu slobodu, razum te tjelesne i duhovne sposobnosti stavljaju u službu zla. Isus i kao žrtva nasilja ostaje otvoren Bogu i bližnjima. Ne vidi izlazak iz začaranog kruga nasilja u osobnoj osveti nego se izručuje Ocu koji može od poraza načiniti pobjedu. Time pokazuje da Zli i njegovi suradnici nemaju zadnju riječ u njegovu životu niti u povijesti svijeta.
Ovakvo gledanje na križ kao uzdignuće u proslavu pred Grcima i Židovima podsjeća na Pavlovu viziju križa Kristova: “Svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost” (1 Kor 1,21b-24). Iako ćemo na Veliki razmatrati otajstvo križa, liturgija nas već ove nedjelje zove da u to otajstvo iznova uronimo.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Isus vidi da će bit zrno koje pada i donosi rod – gledam li ja vjernički nevolje koje me bez moje krivnje snađu? 2. Isus kaže da gubi istinski život onaj koji svoj život na ovome svijetu grešno ljubi – imam li smisla za žrtvu?
MOLITVA VJERNIKA NA PETU NEDJELJU KORIZME U GODINI B
Svećenik:
Ujedinjeni s Kristom koji je spreman biti zrno što pada da donese obilan urod, uputimo Bogu svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Crkvu kao zajednicu novoga saveza: da se proslavom Uskrsa obnovi i dublje poveže s Kristom Gospodinom, molimo te…
- Za crkvene predstojnike i službenike: da se po uzoru na Isusa poniznog odreknu osobnih ambicija i budu ponizni navjestitelji evanđelja, molimo te…
- Za ljude na odgovornim službama u društvu, ustanovama i poduzećima: da uvide veličinu služenja braći i sestrama koji ih trebaju, molimo te…
- Za kršćanske zajednice koje trpe progone i diskriminaciju radi svoje vjere: da se u kušnjama pročiste i ojačaju, molimo te…
- Za naše bolesne ukućane i župljane: da im pomažemo nositi teret njihove bolesti i slabosti, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da im dadneš udjela u Kristovoj pobjedi nad grijehom i smrću, molimo te…
Svećenik:
Nebeski Oče, Tvoj Sin pristao je da bude zrno koje pada da donese obilan urod. Ojačaj nas za žrtve ljudskog i vjerničkog života kako bismo umrli svojoj sebičnosti i postali otvoreniji tvojoj milosti. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
