ISKUSTVO SELJENJA U SVETOJ OBITELJI
U nedjelju nakon Božića slavimo blagdan svete Obitelji sjećajući se da je dječak Isus mogao rasti i spremati se za mesijansku zadaću zahvaljujući nježnoj brizi poočima Josipa i Majke Marije. U ovoj liturgijskoj godini čitanja govore o iskustvu selenja u biblijskim obiteljima. U prvom, Abraham - koji je iz svoje domovine došao u novu zemlju - žali se Bogu što nema potomstva i Bog mu daje sina Izaka unatoč Sarinoj odmakloj dobi. U drugom pisac poslanice Hebrejima predstavlja Abrahama i Saru kao putnike vjere. U evanđelju Josip i Marija donose dječaka Isusa iz Betlehema u jeruzalemski hram gdje se susreću sa starcem Šimunom i udovicom Anom a zatim se sele u Nazaret. Tu će Isus uz Josipa naučiti zanat i spremati se za svoje mesijansko poslanje. Ova čitanja o selenju biblijskih obitelji dobra su podloga za Dan selilaca i izbjeglica koji danas također slavimo i za koji je Papa uputio posebnu poruku.
Prvo čitanje (Post 15,1-6; 21,1-3)
Iz ciklusa o Abrahamu (Post 12-25) danas imamo odlomak iz glave petnaeste i dvadeset prve. Prihvativši Božji poziv da iz Mezopotamije odseli u Palestinu gdje će Bog od njegovih potomaka učiniti svoj saveznički narod, Abraham je očekivao brzo ispunjenje Božjeg obećanja. To se nije dogodilo i on se prilikom jednog viđenja žali Bogu da će ga naslijediti sluga rođen u njegovu domu, prema ondašnjem mezopotamskom pravu. Bog iznova najavljuje Abrahamu sina, ovaj “povjerova i uračuna mu se u pravednost” (r. 6). Kad se rodio sin koji će biti nosilac Božjih obećanja, roditelji mu daju ime Izak što znači “nasmiješi se (Bog)”.
Drugo čitanje (Heb 11,8-19)
Hebrejima 11 je pohvala vjeri starozavjetnih slugu Božjih, od Abela do mučenika iz makabejskog vremena, kada su se vjerni Židovi suprotstavili nasilnom podlaganju carevoj vjeri. Iz odlomka o vjeri Abrahama i Sare (r. 8-19) danas imamo najvažniji dio. Abraham je junak vjere u tri ključna događaja života sa Sarom: dolazak u zemlju obećanja, obećanje o potomku i napast da vlastitog sina žrtvuje iz straha da mu je postao važniji od Boga. Abraham će iz Palestine poći na područje Gerara kojim je vladao Abimelek i tamo je skoro stradao zbog Sare (Post 20). Radi kratkoće, naše današnje čitanje ispušta r. 13-16 gdje sveti pisac hvali Abrahama i druge patrijarhe što su se “priznavali za strance i pridošlice na zemlji” čeznući za nebeskom domovinom. Tako su proživljavali svoje obiteljske radosti i tuge te zemaljske uspjehe i udarce da su trajno imali na umu svoj poziv na vječni život s Bogom.
Vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret (Lk 2,22-40)
Luka u ovom izvješću o dječaku Isusu u hramu aludira na dvije starozavjetne odredbe. Prva: mladi roditelji kojima se rodi prvo muške dijete – jer će preko njega Izraelova tradicija s religijskim i nacionalnim identitetom biti prenesena u budućnost – dužni su to čedo “otkupiti” prigodnom žrtvom u hramu (Izl 13,15). Samo dijete nisu trebali donositi, pogotovu ne oni koji su živjeli daleko od svetoga grada. Druga: majka je nakon poroda muškog djeteta kroz 40 dana trebala živjeti povučeno, a onda se trebala “očistiti” posebnim obredom i time je stekla pravo da se ponovno uključuje u bogoslužje zajednice te odlazi u posjete i obavlja poslove izvan obiteljske kuće (Lev 12,1-8). Rađanjem djeteta ona je imala udjela na Božjoj stvarateljskoj moći i zato je prilikom “očišćenja” trebala zahvaliti Bogu. Josip je ovdje solidaran s Marijom, jer Luka kaže: “Kad se, po Mojsijevu Zakonu, navršite dani njihova čišćenja”. On pomaže nositi dijete i s Marijom zahvaljuje za ulogu koja je dodijeljena njima u vezi s tim neobičnim dječakom. - Više od Marijina “čišćenja” Luka u svom prikazu ističe prikazanje i prepoznavanje Dječaka u hramu. Na početku svoga života prikazan je u hramu onaj koji će kasnije u taj hram hodočastiti (Lk 2,41), u hramu naučavati (Lk 19,47) a njegovi će se učenici hramu skupljati (Lk 24,53; Dj 3,1). Hram je simbol kontinuiteta između židovstva i Isusova pokreta. Šimun i Ana su vjerni Izraelci koji u hramu “služe Bogu” (r. 37) te očekuju “utjehu Izraelovu” (r. 25). Šimun najavljuje da će Marijin sin biti “znak osporavan” a i Mariji, koja će ga kao odrasloga pratiti i podržavati u mesijanskom poslanju, “mač će probosti dušu”. Ne samo time što će ljudi osporavati Isusovu povezanost s Bogom u navješćivanju kraljevstva Božjega nego i što će Marija prolaziti kroz teškoće u praćenju i razumijevanju Sina.
Nazvavši Anu proročicom, Luka je povezuje s junakinjama vjere u Starome zavjetu kakve su bile Mirjam (Izl 15,20), Debora (Suci 4-5), Hulda (2 Kr 22,14; 2 Ljet 34,22), Judita, Ruta. Ona je “veoma odmakla u godinama” i zato oličenje ženskog iskustva i vjerničke mudrosti. Nagoviješta udovicu iz Naina čijega će sina jedinca Isus uskrisiti da utješi majku (Lk 7,11-17), kao i udovicu iz Isusove parabole koja je slika ustrajne molitve (Lk 18,1-8). Riječ “udovica” na hebrejskom znači “ona koja ne može govoriti” (almanah – zato što nije socijalno zaštićena ni priznata). Luka kaže da je, susrevši Dječaka s Marijom i Josipom, “hvalila Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu”. Prema Lukinu kršćanskom uvjerenju ona može i treba svjedočki govoriti. Slika je udovica koje karitativno djeluju i tumače ženama kršćanska otajstva (usp. Dj 9,36-42; 1 Tim 5,3-10).
Prema Lukinu izvještaju, Josip i Marija odselili su u Betlehem pred popis pučanstva i tamo se rodio Isus. Kad su završili pobožnosti u Jeruzalemu, vratili su se u Nazaret gdje će Isus “rasti, jačati i napunjati se mudrošću i milošću”. Matej donosi zgodu o bijegu Svete obitelji u Egipat radi zaštite Dječaka od krvoločne Herodove ruke. Svetu obitelj Bog nije izuzeo od stresova i nevolja koje su pogađale druge obitelji onoga vremena. Jedna od tih nevolja je selenje zbog opasnosti po život, zbog mogućnosti bolje zarade ili zbog hodočašćenja u sveti grad.
Zato danas sa sveopćom Crkvom slavimo Svjetski dan selilaca i izbjeglica. Za taj dan Papa upućuje poruku katolicima svijeta koja se može dijelom ili potpuno čitati na nedjeljnoj euharistiji. Ponekad hrvatski biskupi za taj dan upućuju posebnu poruku hrvatskim katolicima koji privremeno ili stalno žive izvan domovine. U zbornoj molitvi današnje mise slavitelj ističe vjeru sabrane zajednice da nam Bog u “svetoj Obitelji daje divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi” te upućuje prošnju da nasljedujemo ovu obitelj, zahvalni što imamo svoje obitelji.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1) Katekizam Katoličke Crkve uči da je obitelj škola socijalizacije (br. 2207-2213): omogućujem li članovima svoje obitelji da rastu u zrele osobe i odgovorne članove zajednice? 2.) Kako se ponašam prema doseljenim obiteljima u mome kraju?
MOLITVA VJERNIKA NA BLAGDAN SVETE OBITELJU U GODINI B
Svećenik:
Zahvalni Bogu za primjer i zagovor svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa uputimo svoje prošnje za sve obitelji svijeta.
Čitač:
- Za Crkvu Kristovu koja je velika obitelj sinova i kćeri Božjih: da pod vodstvom Pape i biskupa svjedoči svetost braka i obitelji, molimo te…
- Za obitelji u današnjem svijetu: da roditelji, učitelji i odgojitelji svojim primjerom i riječima odgajaju mlade za ispravno služenje razumom i slobodom, molimo te…
- Za obitelji selilaca, izbjeglica i prognanika: da međusobnom ljubavlju i vjernošću jedni drugima olakšavaju teret tuđine, molimo te…
- Za državne službenike u ustanovama za obitelji, naobrazbu i zdravlje: da budu pravedni, savjesni i uslužni prema obiteljima i pojedincima koji trebaju njihovu pomoć, molimo te…
- Za djecu i mlade koji su silom odvedeni iz vlastitih obitelji ili su ih napustili u mladenačkom prkosu: da se vrate u krug svojih obitelji bez tjelesnih i duhovnih povreda, molimo te…
- Za bračne drugove i obitelji u krizi: da im po rodbini, prijateljima i savjetnicima budeš bliz u rješavanju njihovih problema, molimo te…
- Za pokojne prijatelje, rođake i članove naših obitelji: da njih nagradiš životom vječnim a nama udijeliš da se rado sjećamo njihovih riječi i djela, molimo te…
Svećenik:
Zahvaljujemo Ti, svemogući Bože, za dar naših ljudskih i vjerničkih obitelji. Daj nam da po uzoru na svetu Obitelj rastemo u obiteljskim vrlinama. To Te molimo po Kristu Gospodinu našem.
