NE DOPUŠTAMO DA NAS KATASTROFE PARALIZIRAJU
Za evanđelje ove nedjelje imamo dio Isusova govora o razorenju Jeruzalema i svršetku svijeta. U Starome zavjetu prirodne katastrofe povezane su s Danom Gospodnjim koji će biti dan sveopćeg suda i žuđene pravde. Sabiranje izabranih povezano je s konačnom Božjom nagradom svima koji žive pošteno i čine dobro. Marko to povezuje s dolaskom Sina Čovječjega i time pokazuje da će o ponovnom dolasku Krista biti dovršeno kraljevstvo Božje koje je on uprisutnjivao svojim djelima i riječima. Sabiranje izabranih o novom Kristovu dolasku je radosna vijest da svršetak svijeta nije propast nego otkupljenje i pobjeda dobra nad zlom. Isus nas u ovom govoru poziva da ne živimo u strahu i ne dopuštamo da nas katastrofe paraliziraju.
Prvo čitanje (Dn 12,1-3)
Pisac Knjige o Danielu živio je u vremenu kada ja Sveta zemlja bila sastavni dio Sirskog kraljevstva kojim je vladao Antioh Epifan IV. Taj okrutni poganski vladar odlučio je nasilno ujediniti svoje kraljevstvo i stoga Židovima zabranio prakticiranje monoteističke vjere, spaljivao njihove svete knjige i obeščastio jeruzamelski hram postavljajući u njemu kip poganskog boga. Ovaj odlomak je iz drugog dijela knjige gdje pisac u apokaliptičkim viđenjima prikazuje povijest kako ju je poznavao. Najavljuje spas naroda u vremenu progona i uskrsnuće mrtvih pravednika. Naukom da će Bog nadvladati zlo i tiransku silu te uskrisiti vjerne mrtve na život vječni, ovaj sveti pisac je slika Isusa.
Drugo čitanje (Heb 10,11-14.18)
U ovom odlomku pisac Poslanice Hebrejima uspoređuje ponavljano žrtvovanje životinja koje su obavljali starozavjetni svećenici s jedincatom i savršenom žrtvom Krista, velikog svećenika novoga saveza. Izraz “zauvijek sjede zdesna Bogu” označuje da je Bog nagradio Isusa za podnesenu muku i smrt te ga po uskrsnuću učinio dionikom svoje slave i moći. U svom proslavljenom stanju on moli za sve nas koji smo krsnom vjerom pridruženi njegovoj smrti i uskrsnuću.
“Naučite od smokve!” (Mk 13,24-32)
Marko u 13. poglavlju donosi Isusov eshatološki govor koji neposredno prethodi njegovoj muci i smrti. U tom govoru Isus proriče razorenje jeruzalemskog hrama i najavljuje drugi dolazak Sina Čovječjeg o svršetku svijeta. Po književnoj vrsti ovo je oproštajni govor ali i apokaliptička vizija o svršetku svijeta popraćena slikama prirodnih katastrofa. Glavna svrha govora je pripraviti učenike na nastavak poslanja i poslije razorenja Jeruzalema te pomoći vjernicima da se ne daju sputati progonima, katastrofama i lažnim proročanstvima.
Isusovo proročanstvo o propasti Jeruzalema Marko je pobrkao s najavom Kristova ponovnog dolaska i zato je očekivao da će se paruzija zbiti još za života prve generacije Isusovih sljedbenika. U 15,33-39 on je prikazao kako Isusovu smrt na križu prate pomračenje sunca, razdiranje hramskog zastora te ispovijest rimskog vojnika da je Raspeti zaista Sin Božji. Time je htio reći da je po Isusu nastupilo posljednje razdoblje čovječanstva. Zato je u prvom dijelu eshatološkog govora (13,5-23) progon Isusovih sljedbenika protumačio kao sastavni dio konačne nevolje. Kasnije, kad se pokazalo da razorenjem jeruzalemskog hrama god. 70. još ne nastupa završnica ljudske povijesti, kršćanski propovjednici su uvidjeli da paruzija ne predstoji za vrijeme života prve generacije Isusovih sljedbenika. Marko i drugi evanđelisti počeli su uviđati da predstoji razmak između nastupa posljednje faze u povijesti spasenja i eshatonskog dovršenja Božjeg djela u svijetu.
Markovo viđenje o Sinu Čovječjem ”gdje dolazi na oblacima s velikom slavom i moći” te razašilje glasnike da “saberu izabranike s četiri vjetra” (r. 26) treba razumjeti kao eshatonski vrhunac svega Isusova djelovanja na zemlji gdje se sam nazivao Sinom Čovječjim zato što nijedan drugi tradicijski naslov nije odražavao svu njegovu puninu. On je kao Sin čovječji opraštao grijehe (Mk 2,11) i proglašavao se gospodarem subote (2,28). Kao Sin Čovječji trpio je, bio odbačen i osuđen na smrt (8,31; 9,31; 10,33). Kao Sin Čovječji služio je svima te dao svoj život za sve (10,45). Postupajući tako, pobijedio je grijeh i smrt. Progonjeni kršćani Markova vremena i njihovi kasniji nasljednici još su u ljutom boju, trude se da pobjedu Sina Čovječjega osobno usvoje i primijene na sebe. Za njih je vizija o slavnom Sinu Čovječjem koji dolazi na oblacima izvor snage i nade.
Parabola o smokvi govori o neposrednosti nastupa Sina Čovječjeg i obilježju očekivanog svršetka. Smokva je bila cijenjena voćka na Istoku Isusova vremena jer je bila simbol obilja i mira. Za razliku od većine drugih stabla u Palestini koja su bila zimzelena, smokva pred zimu gubi lišće i ulazi u razdoblje zimskog sna. Međutim, kad dođe proljeće ona oživi i razlista se u krošnjato stablo donoseći plodove koji su služili kao hrana i nudeći svoju sjenu poljodjelcima i putnicima. Pojava prvih pupova na tamnim smokvinim granama smatrana je najavom ljeta te žetve i berbe. Žetva je smatrana slikom mesijanskog vremena, jer je trebalo usjeve požeti, ovršiti i spremiti u žitnice. Taj poljoprivredni posao bio je slika Božjeg suda, razdvajanja i nagrade. Marko je želio da kršćani njegova vremena gledaju svoje patnje i borbe kao pupove smokvina stabla koji najavljuju eshatonsku žetvu što ju je započeo Isus svojim ministerijem a koju će on dovršiti novim dolaskom kao Sin Čovječji.
U današnjem evanđelju Isus dopušta da ne zna točan dan i sat zaključnog Božjeg zahvata. Svrha je ove izreke ne da se naglasi Isusovo ograničeno znanje u strogo vjerskim stvarima nego uzaludnost i štetnost nagađanja, kada će doći Sin Čovječji. Isus te s njime evanđelist Marko žele da se vjernici posvete budnosti i spremnosti za Gospodinov drugi dolazak a ne da podliježu strahu niti dopuštaju da ih zavode uljezi ili lažni proroci svojim najavama. Pojedinci i zajednica škode sami sebi ako žive u prepadima ili trajnom strahu. Takav strah može paralizirati pojedinca ili skupinu. Panični i očajnički strah ujedno je protukršćanski. Trinaesto poglavlje Markova evanđelja je poticaj na budnost i utjeha u patnji. Dok kao zajednica čekamo skupljanje Božjih izabranika o drugom Kristovu dolasku, s nadom i radošću računamo sa Sinom Čovječjim koji “dolazi na oblacima s velikom moći i slavom”. To sebi posvješćujemo kad u Misi nakon pretvorbe kličemo: “Tvoju smrt, Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!” Crkva je eshatonska zajednica putujućeg naroda Božjeg. Zato svršetak svijeta nije sveopći smak nego izvor nade.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Jesam li svjestan da je življenje u strahu kontraproduktivno i nekršćansko? 2. Njegujem li u sebi i drugima kršćansku nadu dok zajedno proživljavamo traumatske promjene?
MOLITVA VJERNIKA NA 33. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Bog nam je uvijek naklonjen i sabire nas u svojoj očinskoj brizi. Stoga mu pouzdano iznosimo svoje potrebe.
Čitač:
- Da Crkva ustrajno donosi svjetlo evanđelja i vjere u mračna mjesta svijeta, molimo te…
- Da svijet bude spreman za dolazak Gospodnji od istoga do zapada, od sjevera do juga, molimo te…
- Da oni koji su paralizirani strahom nađu nadu u znakovima obnove oko sebe, molimo te…
- Da mi ovdje prisutni mirno i odlučno svjedočimo kako riječi Kristove neće uminuti, molimo te…
- Da naši pokojni rođaci i dobrotvori uđu u kraljevstvo Božjeg svjetla, sreće i mira, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, ti si dobar, milostiv i bliz svakome od nas u našim potrebama. Usliši ove naše prošnje i daj da s radošću prihvaćamo svoju ovisnost o tebi. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
