DAR SIROMAŠNE UDOVICE DOSTOJAN BOGA
Za današnje evanđelje imamo dvije kratke zgode u kojima su likovi međusobno oprečni. Isus opominje svoje sljedbenike da se čuvaju pismoznanaca koji grčevito teže za čašću i podgrizaju udovičke kuće a odmah zatim hvali siromašnu udovicu koja za potrebe uzdržavanja hramskih građevina i službenika daje sve što ima, svoja posljednja dva novčića. Dok su bogataši davali od svoga viška, ona je od svog siromaštva dala dar dostojan Boga. Ovaj obrat najavljuje istinske vrijednosti kraljevstva Božjega, jer nam Isus stavlja za uzor siromašnu udovicu.
Prvo čitanje (1 Kr 17,10-16)
Ova zgoda je sastavni dio građe o Ilijinu ciklusu u Prvoj o Kraljevima. Zgoda o udovici iz Sarfate na poganskom području, koja vjeruje Židovskom proroku i uz opasnost po život svoj i svoga sina, osvjetljuje snagu Božje riječi koju prorok objavljuje. Ova zgoda je i polemika protiv štovanja poganskih bogova u Svetoj zemlji u Ilijno doba, o kojima su Kanaanci i mnogi Izraelci držali da su gospodari prirode, godišnjih doba i plodnosti. Ilijinom riječju nastupila je suša prouzročivši glad koja je ugrozila život ove žene i njezina sina. Žena vjeruje Iliji da ima moć olakšati glad i sušu. Zgoda o ovoj udovici za Židove u babilonskom sužanjstvu bila je izvor ohrabrenja. Udovica nije imala ništa drugo na što bi se mogla osloniti i oslonila se na riječ Božju koju govori prorok. Za uzvrat je dobila obilnu ishranu te spasila život svoj i svoga sina. Od nje svi učimo pouzdavati se u Boga, a ova je zgoda odabrana za današnju liturgiju kao starozavjetna podloga za udovicu iz evanđelja.
Drugo čitanje (Heb 9,24-28)
U ovom odlomku pisac Poslanice Hebrejima pretpostavlja da njegovi povijesni čitatelji poznaju židovski obred pomirenja s Bogom na Jom Kipur ili godišnji Blagdan pomirenja. Toga dana židovski veliki svećenik ulazio je u najsvetiji dio hrama te krvlju žrtvenih životinja škropio kovčeg saveza i prisutne vjernike. Isus je ušao u trajno svetište, gdje boravi Bog. Ušavši u svoje proslavljeno stanje, otvorio je mogućnost pristupa Bogu za sve otkupljene. Svojom smrću na križu prinio je jedinstvenu žrtvu te omogućio da vjernici već sada žive darovano spasenje, svjesni da im Bog oprašta. Kao što je u Starome zavjetu vrhunac velikosvećeničke službe obred pomirenja na Jom Kipur, tako je Kristova savršena žrtva kruna njegova svećeništva i na njoj će dobiti udjela “oni koji ga iščekuju sebi na spasenje”.
Preokret uzora (Mk 12,38-44)
Dvije kratke zgode u današnjem evanđelju po književnoj vrsti su zgode o preokretu uzora u kraljevstvu Božjem. Kraljevstvo Božje koje Isus svojim djelovanjem uprisutnjuje drugačije je od ljudskog očekivanja, donosi prekrete i iznenađenja. Očekivali bismo da pismoznanci budu uzor vjere, a iznenađenje je da neznatna udovica svojim postupkom postaje uzor. Ovo su dvije zgode u kojima su likovi međusobno suprotstavljeni: pismoznanci su sama suprotnost udovici. Zgode su povezane riječju-sponom “udovica” koja povezuje ali i dovodi u kontrast nepoželjni stav pismoznanaca s divnim primjerom udovice. Očito da je evanđelist namjerno postavio ove zgode jednu uz drugu da čitatelje zorno potakne na razmišljanje. Nakon ovoga slijedit će u Mk 13 govor o razorenju hrama i paruziji kao posljednji javni nastup Isusa pred početak muke. Posebno je važan položaj pismoznanca ovdje, kad imamo na umu da uskoro slijedi križ. Činjenica da se govori o njihovoj odjeći, sjedalima, javnim nastupima u bogoštovnim činima ukazuje na njihov položaj koji bi ih morao preporučivati kao uzore. Njihova licemjernost izlazi međutim iz činjenice da “proždiru kuće udovičke” preskupim naplaćivanjem svojih pravničkih savjeta. Isus je morao ukazivati na dobro poznatu činjenicu kad je na razinu javnog govora podigao takav podatak. Kad Marko ovo zapisuje, nisu više važni povijesni pismoznanci u Jeruzalemu u ožujku god. 30. nego Isusovi sljedbenici koji ne bi smjeli takvi biti. Ova kritika nekih od židovskih uglednika onoga vremena ne bi se smjela zlorabiti za ocrnjivanje današnjih Židova. Sklonost legalizmu i licemjerju postoji i kod drugih, ne samo kod nekih Židova prvoga stoljeća. Tijekom javnog djelovanja, prema Markovku prikazivanju, Isus jest dolazi u napetost s pismoznancima (3,22; 7,1-13 i dr.), ali ovdje je Marku više stalo do situacije u kršćanskoj zajednici nego do povijesnih pismoznan-aca. Napast gramzljivosti i glume čuči u svakome od nas.
Marko ovdje napominje da Isus govori mnoštvu koje se okupilo oko njega: “Čuvajte se pismoznanaca!” Oni su dobro poznavali odredbe Mojsijeva zakona pa su ljudi očekivali da budu uzorni u onome što znaju i poučavaju. Sigurno su mnogi od njih takvi i bili. Isus, međutim, kritizira one koji se napuhuju i glume pobožnost. Dvije njihove glavne dužnosti su pomaganje socijalno ugroženima kao što su udovice i molitva. Zlorabili su svoje znanje i položaj naplaćivanjem svojih usluga nezaštićenim udovicama a od molitve su pravili glumljenu paradu. Njih i njima slične među vlastitim sljedbenicima Isus proročki upozorava: “Stići će ih to oštrija osuda!”
Iako Isus ne spominje kakvu će nagradu primiti siromašna udovica koja daje svu svoju ušteđevinu, iz konteksta je očito da time postaje dionica kraljevstva koje Isus naviješta i uprisutnjuje. Oni koji poput pismoznanaca sada imaju sve – socijalni položaj, odjeću, počasna mjesta, vlast i bogatstvo – izgubit će sve to. Siromašna udovica predaje ono malo što ima a zadobit će sve s kraljevstvom (usp. Mt 6,33). Slično se može dogoditi svakome tko svjetovnim vrijednostima pridaje isključivu pažnju i poštovanje – položaju, odjeći, počasnim mjestima, vlasti, bogatstvu. Na kraju mu to donosi samo osudu. Tko se s Isusom stavi na službu bližnjih sve do križa, dobiva udio na njegovoj pobjedi nad zlom i grijehom. Nažalost, moguće je obmanji-vati samoga sebe i druge kad govorimo o vrijednostima koje službeno proklamiramo ili stvarno slijedimo. Udovica koja u plemenite svrhe daje sve što ima predslika je Isusa koji će na križu predati sve što jest i što ima. Ona i Isus poručuju da postoji obrat koji nastupa kad se potpuno predamo sa svime što jesmo i što imamo: gospodar postaje sluga, najmanji postaje najveći, posljednji postaje prvi, izvanjska osuda donosi spasenje, poraz i smrt donose pobjedu i život. Isusovo iskustvo i spremnost ove udovice pokazuju da oni koji sve daju u konačnici ne bivaju prikraćeni, ne ostaju lišeni istinskih vrijednosti. Bog proviđa onima koji služe njemu po ljudskoj braći i sestrama. Pashalno otajstvo Gospodina Isusa poručuje da ćemo sve izgubiti, ako se oslanjamo samo na sebe i sebi zgrćemo blago (usp. Lk 12,21.33). Izručimo li se s ljubav i uz žrtvu, sve stičemo.
Udovica iz današnjeg evanđelja je uzor učeničkog hoda za Isusom zato što daje sve. Ona je i slika Isusa koji će uskoro dati sve – svoj život. To je divni preokret vrijednosti u kraljevstvu Božjem koji je poziv i ponuda svima nama.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Ima li razmetljivosti i hvastanja u mome služenju Bogu i bližnjima? 2. Zamjećujem li “udovičin novčić” kod onih koji daju malo ali daju sve što imaju?
MOLITVA VJERNIH NA 32. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
U današnjem pripjevnom psalmu molili smo: “Gospodin uspravlja prignute, Gospodin štititi pridošlice, sirote i udovice podupire!” Uvjereni da će nas uslišiti kad mu se ponizno obratimo, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitatč:
- Da se kršćani različitih konfesija čuvaju hvastanja samim sobom i omalovažavanja siromaha, molimo te…
- Da poglavari država i naroda upotrebljavaju svoju vlast i položaj za dobro svih, molimo te…
- Da u našem društvu udovice, siročad i pridošlice budu prihvaćeni, zaštićeni i pomagani, molimo te…
- Da mi ovdje sabrani velikodušno dajemo od svoga viša ali i od svoje sirotinje, molimo te…
- Da naši pokojnici uđu u kraljevstvo Božje gdje će uživati vječni mir i radost u Bogu, molimo te…
Svećenik:
Milosrdni Bože, ti čuješ vapaje siromaha i priskačeš u pomoć onima koji su u nevolji. Usliši ove naše prošnje i daj da se uvijek oslanjamo na tebe u onome što nam je istinski potrebno. To te molimo po Kristu našem Gospodinu.
