VODSTVO BEZ DOMINIRANJA I SLUŽENJE BEZ PONIZIVANJA
U današnjem evanđelju Jakov i Ivan traže počasna mjesta u Isusovu kraljevstvu, a ostala desetorica apostola se ljute, jer i oni očekuju udio na Kristovoj slavi. Isus se služi biblijskim metaforama “piti čašu” i “biti kršten” da najavi kako će njegovi sljedbenici zaista imati udjela na njegovoj smrti i uskrsnuću samo ako budu spremni služiti kao što on služi. Veličina učeničkog hoda za Isusom ne mjeri se prema slavi i položaju u zajednici ili budućem kraljevstvu Božjem nego po tome koliko dotični vjernik i vjernica sliče Učitelju koji služi i daje svoj život za druge.
Prvo čitanje (Iz 53,10-11)
Ovo je kratki izvadak iz četvrte Pjesme o Sluzi patniku u Knjizi Izaijinoj. Ovaj sluga izvršava svoje poslanje po svojoj patnji i smrti za druge. To će biti izvor blagoslova za druge te “opravdanje” u biblijskom smislu riječi. Semitizam “Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima” znači da je Bog u svojoj ljubavi pripustio žrtveni dar nevinog života. Po Sluginoj žrtvi naknadnici, koja se sastoji u strpljivom podnošenju nasilja, Bog opravdava “mnoge” a Slugu proslavlja. “Mnogi” je semitizam za “sve”. Prvi kršćani našli su u ovom tekstu sredstvo za otklanjanje sablazni u okolnosti da je Isus umro sramotnom smrću na križu, poput zločinca. Za njih nevini Krist nije tek žrtva nesretnih okolnosti jer se sam darovao Bogu i ljudima. Osuda na križ nije bila tek izvršenje smrtne kazne nego sebedarje, koje je Bog pripustio i htio radi spasenja svih ljudi. Dapače, prvi kršćani su počeli gledati osobno trpljenje zbog učeničkog hoda za Isusom kao otkupljujuću snagu koja ujedinjuje sve ljude u Bogu.
Drugo čitanje (Heb 4,14-16)
U ovom odlomku pisac Poslanice Hebrejima poziva krštene vjernike na pouzdanje u Isusa kao velikog svećenika novoga saveza. Kristova samilost temelji se na njegovoj potpunoj ljudskosti, do te mjere da je kao slobodni čovjek bio iskušavan poput svih ljudi, ali nije podlegao grijehu. Po Isusovoj neopozivoj pobjedi nad grijehom i smrću Božje prijestolje postalo je prijestolje milosti kojemu možemo pristupati s pouzdanjem. Proslava i uzašašće nakon uskrsnuća nisu Krista udaljili od nas ljudi, jer on kao samilosni veliki svećenik ostaje trajno sposoban i voljan pomagati nam.
“Neka ne bude tako među vama” (Mk 10,35-43)
Ovo evanđelje je neposredni nastavak na treće proricanje muke (Mk 10,31-34) iz kojega cijeli događaj dobiva puno značenje. Isus je upravo najavio da ga čeka poniženje i smrt, a učenici se svađaju o vlastitom položaju u njegovu kraljevstvu. Nakon takvih izričitih i ponavljanih pouka učenici još uvijek ne shvaćaju što znači učenički ići za Isusom. Jakov i Ivan još uvijek zamišljaju da će se put u Jeruzalem ipak završiti slavno te da će moći zauzeti najvažnije položaje uz Isusa. Oni međutim nisu jedini među ljudima koji Isusa krivo shvaćaju. Tu su i ostala desetorica apostola koji se na njih ljude zbog straha da će najbolja mjesta biti zauzeta pa za njih neće ništa preostati. Isus ponavlja skoro doslovno ono što je o veličini služenja rekao kad su se apostoli svađali tko je među njima najveći (Mk 9,35 – evanđelje 25. n. u godini B). Marko se u prikazivanju ovoga događaja usmjerio na dvije pastoralne brige: 1. opasnosti krive kristologije i eshatologije; 2. Isusovi učenici trebaju biti spremni na progonstvo i služenje. Onima u njegovoj povijesnoj zajednici koji su u egzaltiranosti gledali Isusa samo kao božanskog čovjeka, a zanemarivali njegov križ kao sporednu epizodu, Marko pokazuje Isusa ne samo kao čudotvorca nego i kao Očeva poslušnog Sina koji je spreman na patnju i smrt. Zato Isus pita: “Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?” Simbol “pune čaše” u Starome zavjetu može biti znak bogatstva i životnog uspjeha (Ps 23,5; 116,13; Jr 16,7), ali i teške nevolje (Ps 75,9; Iz 51,17; Tuž 4,21). U ovoj izreci “piti čašu” je metafora za nevolju kojom Isus najavljuje svoju muku i smrt (usp. još Iv 18,11; Lk 22,20; Heb 9,15). Onima koji žele dospjeti u Isusovu slavu on obećava čašu gorke patnje koju će njegovi sljedbenici morati do dna ispiti kao što je prihvaća Učitelj.
Metafora “krstiti se krstom” označuje iskustvo strahovite nevolje i patnje (usp. Ps 42,7; 69,2; Iz 43,2). U punoj sigurnosti, Isus obećava udio na svome križu svima koji ga kane slijediti, ali jedini Otac odlučuje o nagradi onima koji ustraju u vjeri. Isus ne zna o “onom času” a od sljedbenika traži da bdiju (Mk 13,32.37), jer se kao poslušni Sin u svemu podlaže Ocu. U ovu zgodu Marko je uključio pouku o pravom hodu za Isusom. Dok učenici sanjaju o prijestoljima, žezlima i važnim položajima Isus im daje “vlast” koju trebaju vršiti služeći. Oni koji žele biti veliki u kraljevstvu što ga Isus uprisutnjuje i najavljuje trebaju biti posljednji i veoma skromni. Traži da na život ne gledaju odozgo prema dolje, nadvirujući iznad glava onih kojima “vladaju”, nego odozdo, iz brazgotina ljudskih patnja i potreba. Ne trebaju s visoka gledati dolje nego ponizno i spremno prema gore, u lica siromaha, potrebnih i ispaćenih kako bi im pružali usluge koje zaslužuju zato što su Božji miljenici, “maleni”.
U zaključak ove zgode Marko je utkao Isusovu izreku o Sinu Čovječjem koji nije došao biti služen nego služiti i dati svoj život kao “otkup” za ljudsku braću i sestre. U grčkom tekstu stoji ovdje riječ lytron a to je bio trgovački izraz za cijenu “otkupa” založene stvari, zarobljenog rođaka ili oslobađanje roba. Novi zavjet upotrebljava metaforički ovaj izraz za Isusovu smrt na križu u smislu da je Isus tako ispunio poslanje Sluge Patnika iz Knjige Izaijine. Umro je kao žrtva nasilja, ali je Bog njegovu smrt ubrojio za “opravdanje” svim ljudima. Isus je s ljubavlju prihvatio svoje poslanje u koje je bila uključena i okrutna smrt na križu. Novi zavjet ne kaže da je takvom smrću Isus “platio dug” čovječanstva, jer bi bila uvreda Bogu prikazivati ga kao okrutnog gospodara čija se srdžba može ublažiti samo smrću vlastitog Sina. Glavni motiv Božjeg djelovanja i upravljanja svijetom je ljubav a ne poremećena pravda. Zato Isusova smrt nije propisana plaća za grijehe čovječanstva niti neki strogo trgovački čin “otkupa krivih”. Po njegovu križu i ranama mi jesmo izliječeni zato što nas je izbavio iz ralja duhovne smrti, zato što sami sebe ne možemo spasiti.
Pozivajući svoje sljedbenike: “Neka ne bude tako među vama” Isus objavljuje paradoks veličine koja se postiže služenjem. On sve svoje vjernike, koji su njegova braća i sestre, poziva na vodstvo bez dominiranja i služenje bez ponizivanja. U Crkvi i državi mora postojati vlast, ali ona služi drugima, a svaki od nas ima priliku biti za nešto odgovoran, nad nečim ili nekim vladati. S Isusom i u Isusu mi hoćemo voditi bez dominiranja i služiti bez ucjenjivanja. Za tu milost danas molimo.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Poznajem li osobe koje druge nadahnjuju služeći onima koje vode – u Crkvi i društvu? 2. Nastojim li služiti u svojoj obitelji i radnoj sredini bez dominiranja i ponizivanja?
MOLITVA VJERNIKA NA 29. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Sjećajući se Isusovih riječi da je najveći onaj koji služi, uputimo zajedničke prošnje Ocu nebeskom za pravi duh služenja među ljudima.
Čitač:
- Za crkvene poglavare i predstojnike: da budu pravi sluge koji nastavljaju služenje Isusa u različitim župama, biskupijama i cijeloj Crkvi, molimo te…
- Za čelnike u državnim službama i građanskom društvu: da svoju službu obavljaju na dobro ljudi gradeći slogu i povjerenje, molimo te…
- Za nas ovdje prisutne: da uvidimo kako se trajni uspjeh ne mjeri po svjetovnim mjerilima nego po poštovanju i pomaganju bližnjih, molimo te…
- Za bolesnike i nemoćne: da uvide kako svoju patnju mogu preobraziti u izvor milosti, kad je podnose u zajedništvu s Kristom, molimo te…
- Za naše pokojne rođake, dobrotvore i znance: da u životu vječnom postignu nagradu za patnje koje su podnijeli u zemaljskom životu, molimo te…
Čitač:
Nebeski Oče, jačaj nas da služimo jedni drugima nasljedujući tvoga Sina koji je položio svoj život za sve nas. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
