SAVEZNIČKA VJERNOST KRŠĆANSKIH BRAČNIH PARTNERA
U današnjem evanđelju imamo Isusovu raspravu s farizejima o braku vjernika. Farizeji zagovaraju rastavu bračnih partnera a Isus štiti brak i obitelj. Farizejima je važno što kaže Zakon a Isusu što Bog očekuje od muškarca i žene u braku. U kontekst te rasprave o braku Marko je utkao zgodu kako Isus blagosliva djecu polažući na njih ruke. Djeca posebno ovise o drugima i time osvjetljuju bitni vid vjerničkog hoda za Isusom: oslon na Učitelja u onome što trebamo. Na ovoj misi razmatramo i prihvaćamo svoju ovisnost o Bogu te ljudskoj braći i sestrama, osobito u braku i obitelji.
Prvo čitanje (Post 2,18-24)
Ovo je drugo izvješće Knjige postanka o stvaranju muškarca i žene. U prvom izvješću (Post 1,27) muškarac i žena su jednaki u redoslijedu stvaranja i svojem dostojanstvu: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih”. U ovom izvješću preteže isticanje prednosti muškarca, jer je bio izvorno namijenjen parovima u braku muškaračkog ili patrijarhalnog društva. Čak i u takvoj kulturi, gdje je muškarac imao apsolutnu socijalnu i religijsku prednost, nadahnuti pisac ovim pripovijedanjem o stvaranju Adama i Eve uči da osobe u braku trebaju na prvo mjesto stavljati svoga partnera i svoju obitelj. Bog je uplanirao i naredio bračni vez i zato je brak vjernika nerazrješiv.
Drugo čitanje (Heb 2,9-11)
Za drugo čitanje imamo odlomak iz Poslanice Hebrejima iz koje ćemo čitati danas i još šest nedjelja da kao cjelinu doživimo na liturgiji ovaj nadahnuti spis koji spada među 21 poslanicu Novoga zavjeta. To je dugačka propovijed o Isus kao velikom svećeniku novoga saveza. Današnji odlomak prikazuje Isusa kao našega brata po ljudskoj naravi koji je usavršen po patnjama, što ih je podnio kao sastavni dio svoga poslanja.
Partneri zajedno mogu i trebaju činiti svoj brak uspješnim (Mk 10,2-16)
Iz Isusove pouke o nerastavljivosti vjerničkog braka i važnosti djece u obitelji, vrijedno je izvući ulogu bračnih partnera u zajedničkom pridonošenju uspjehu u braku i sreći u obitelji.
Starozavjetna podloga raspravi Isusa s farizejima o braku i rastavi je tekst Ponovljenog zakona 24,1-4 gdje je razlog za rastavu sasvim neodređen: “A potom na njoj otkrije što ružno te ona više ne nalazi milosti u njegovim očima...” Uz to, samo je muškarac imao pravo otpustiti ženu, a žena nije mogla napustiti muža koji krši bračnu vjernost ili je tuče. Ova neodređenost bila je povod za rasprave rabina o mogućim razlozima rastave. Za rastavu se o židovstvu Isusova vremena nije moralo ići na državni ili vjerski sud. Dovoljno je bilo da muž napiše otpusno pismo: “Danas otpuštam svoju ženu i rastavljam se od nje” te da ga preda njoj za slučaj traženja novoga muža. Isus gleda tu odredbu Zakona kao ustupak ljudskoj slabosti u muškaračkom društvu te odstupanje od izvorne Božje nakane za vjernike u braku. Da bi pokazao izvorni Božji plan a time i potrebu doživotnog zajedništva onih koji se slobodno jedno drugom daruju za muža i ženu, Isus navodi Post 1,27 i 2,24. Post 1,27 je sastavni dio prvog izvješća o nastanku ljudskog roda te jednostavno tvrdi da je Bog stvorio ljude na svoju sliku i priliku, i to kao muškarce i žene. Post 2,24 je iz drugog izvješća i o stvaranju ljudskog para gdje je na pjesnički i pomalo mitski način pokazana muškarčeva usamljenost i neispunjenost bez doživotne pratnje žene. Zato Isus ne ulazi u raspravu o razlozima za rastavu nego dovodi u pitanje svaku rastavu. Mojsijevu odredbu on smatra ustupkom muškoj dominaciji i zlobi te se vraća izvornoj Božjoj nakani da u braku jednog muškarca i jedne žene nastane intimna i trajna zajednica kao da su jedno tijelo. Zato Isus gleda rastavu kao prekršaj izvornog Božjeg plana ne samo o braku općenito kao religijskoj i socijalnoj instituciji, nego i o konkretnom braku bilo kojeg muškarca i žene koji pred Bogom i vjerničkom zajednicom sebe darivaju jedno drugom za životnog partnera.
Prema židovskom Zakonu Isusova vremena samo je muž imao pravo otpočeti i provesti rastavu braka. Sveti Marko pisao je svoje evanđelje za kršćane u Rimu oko god. 70. gdje je državni zakon dopuštao i ženama da otpočnu i provedu rastavu svoga braka. Zato Marko prilagođuje Isusovu odredbu prilikama vjernika koji žive u takvoj državi: “Ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub!” Ova prilagodba Isusove odredbe prilikama u kojima su bile na snazi rimske odredbe o braku građana znači da Gospodin Isus i njegova Crkva potiču kršćane na ustrajnost u vlastitom braku, bez obzira na popustljivost građanskih zakona u njihovoj državi.
Prema Isusu, srž rasprave su Božji plan o braku i ljudski legalizam. U takvom suprotstavljanju, Božji stvoriteljski naum ima prednost. Marko je u okvir ove rasprave o braku smjestio i zgodu o Isusovu blagoslivljanju djece polaganjem ruku na njih. Djeca su posebno ovisna od drugih pa time očituju bitni vid učeničkog hoda za Isusom: trebamo se oslanjati na Učitelja za sve što nam je nužno. Svijest ovisnosti idealno njeguje sposobnost primati ono što drugi mogu pružati. Takva sposobnost posebno je potrebna partnerima u braku, ali i svim osobama u ljudskom društvu. Bog Stvoritelj želi da bračni vez ima isto savezničko obilježje kao njegov odnos prema njegovu savezničkom narodu. Bit je braka kao saveza jednog muškarca i jedne žene da se muž i žena potpuno ljube i poštuju te zajednički i odgovorno pridonose uspjehu svoga braka i sreći svoje obitelji. Za Isusa brak je više od pravnog ugovora među mladencima koji priznaju država i Crkva. To je vez ljubavi i doživotne vjernosti koja se oslanja na Božju ljubav i vjernost, ljubav i vjernost što nemaju uvjeta i granica u volji i sposobnosti međusobnog darivanja i opraštanja. Prava ljubav, kakvu nas je naučio Isus po svojoj smrti i uskrsnuću, nastoji nadrasti muku i povredu, kako bi bila stalan izvor života i nade.
Suvremeni kršćani ne bi se trebali strašiti Isusova gledanja na brak, iako žive u državama gdje se mnogi brakovi raspadaju i lagano se dobiva dopuštenje za novi građanski brak. Danas nas Isus zove da zahvaljujemo Bogu za one među nama koji strpljivo ustrajavaju u svom bračnom savezu. Zove nas da molimo za njih ali i za one koji su u ljudskoj slabosti svoga partnera napustili ili bili bez vlastite krivnje napušteni a zatim sklopili novi građanski brak. Ovi sinovi i kćeri Crkve nisu time istjerani iz vjerničke zajednice, iako ne mogu pristupati ispovijedi pričesti. Crkva ih potiče da nastavljaju nedjeljom ići na euharistiju, svoju djecu odgajati u vjeri Crkve, činiti pokoru i prositi milost Božju za sebe i svoju djecu.
Pitanja za tiho razmišljanje. 1. Svaki brak je zajednički pothvat – trudim li se zajedno sa svojim partnerom da naš brak bude uspješan? 2. Njegujem li u sebi i članovima svoje obitelji sposobnost primati i pružati ono što jedni za druge možemo činiti?
MOLITVA VJERNIKA NA 27. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Uputimo svoje prošnje Bogu za naše obitelji i cijelu ljudsku obitelj.
Čitač:
- Za Papu, biskupe i svećenike: da svim vjernicima zorno predočuju dostojanstvo braka i obitelji
- a bračnim drugovima pomažu da ustraju u svom bračnom pozivu, molimo te…
- Za muževe i žene u našoj biskupijskoj i župnoj zajednici: da zajedno pridonose uspjehu svoga braka i sreći svoje obitelji, molimo te…
- Za bračne drugove u krizi te za one koji su doživjeli raspad svoga braka: da uz pomoć obitelji i prijatelja iznova grade svoj život prihvaćajući teškoće i vršeći svoje obveze, molimo te…
- Za djecu i mlade koji idu u osnove i srednje škole ili studiraju na sveučilištu: da napreduju u znanju i zrelosti okruženi ljubavlju, strpljivošću i razumijevanjem roditelja i učitelja, molimo te…
- Za stare, usamljene i bolesne osobe: da u vjerničkoj i društvenoj zajednici nađu potporu i ljubav, molimo te…
- Za naše pokojne roditelje, odgojitelje, rođake i prijatelje: da im udijeliš svjetlost života vječnoga, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, tvoj je Sin uzdigao brak na dostojanstvo sakramenta i posvetio obiteljski život. Dok ti zahvaljujemo što smo u našim obiteljima naučili pomagati one koje volimo i od njih pomoć primati, molimo te udijeli milost ustrajnosti bračnim drugovima i svim članovima obitelji spremnost da jedni druge pomažu u ljubavi i strpljivom razumijevanju. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
