RADOST I VELIČINA SLUŽENJA
U današnjem evanđelju Isus, na putu u Jeruzalem gdje ga čeka nasilna smrt zato što s radošću služi Bogu i ljudima, poučava učenike o svom pravom identitetu i poslanju. Dok oni sebično raspravljaju tko je među njima najveći, Isus uzima dijete, zagrli ga te traži od učenika da budu sluge bližnjih, osobito nemoćnih poput toga djeteta. U današnjoj liturgiji susrećemo se s Isusom Služiteljem koji nas poziva da otkrijemo radost i veličinu služenja.
Prvo čitanje (Mudr 2,12.17-22)
Uzeto je iz Knjige mudrosti koju je nadahnuti pisac izvorno namijenio Židovima Aleskandrije u dijaspori kao religiozni odgovor na izazove grčke filozofije i kulture. Ovaj odlomak je prerada građe u Izaiji 52-56 od kojega je ovaj sveti pisac preuzeo poimanje pravde i nagrade. Ovaj pravednik je žrtva ljudi koji se osjećaju ukoreni i osuđeni njegovim poštenjem i ponašanjem. Zato ga odlučuju izrugati nasiljem da iskušaju njegovu strpljivost. Smeta im što se izdvaja svojom vjerničkom mudrošću i odbijanjem da živi samo za užitke. Protivnici žele silom zatomiti istinu koju on propovijeda svojim življenjem. Ovaj starozavjetni mudrac, koji ne odustaje od vjerničkog načina djelovanja unatoč životnoj opasnosti, slika je Isusa u današnjem evanđelju.
Drugo čitanje (Jak 3,16-4,3)
U ovom odlomku Jakovljeve poslanice riječ je o vjerničkoj mudrosti. Ta unutarnja i istinska mudrost prelazi u izvanjska djela služenja i milosrđa te pridonosi miru među ljudima. U sukobima i svađama Jakov je prepoznao činjenicu da izvanjska neprijateljstva – među pojedincima, skupinama ili narodima - imaju korijen u neurednim željama i ljubomori. Ratovi se vode na bojnom polju, ali počinju u srcu. U srcu treba počinjati i mir koji okončava sukobe.
“Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj!” (Mk 9,30-37)
Sv. Marko utkao je u današnjem odlomku svoga evanđelja drugu Isusovu najavu nasilne smrti u raspravu Apostola o najvećem među njima. “Oni umuknuše jer putem među sobom razgovarahu tko je najveći” (r. 34). Kod Luke je to još jasnije rečeno: “U njima se porodi misao tko bi od njih bio najveći” (Lk 9,46). U Markovu evanđelju postoje tri proricanja muke (8,31; 9,31; 10,33-34). Svaka od ovih najava kod učenika je prouzročila veliku smutnju te bila povod da Isus razjašnjava domet patnje koja ga čeka i zahtjeve učeničkog hoda za njim. Proricanja muke Marko je sročio po istom književnom nacrtu: Isus najprije najavljuje kako će biti izdan, osuđen na smrti ali i uskrišen; zatim učenici krivo shvaćaju Isusovu riječ; konačno Isus pojašnjava učenicima što sve uključuje njegova spremnost na križ.
Povijesno gledajući, Isus je svoju ulogu gledao u svjetlu Sluge Patnika kojega prikazuje Izaijina knjiga kao silom ušutkanog proroka (Iz 42; 49; 50 i 53). Isus je znao ali i predviđao kakve sve teškoće uključuje mesijanska služba kako je on shvaća i želi vršiti. Zato je sa svojim sljedbenicima dijelio uvjerenje da ga vjerno obavljanje vlastitog poslanja vodi u konflikt s religijskim poglavarima u vlastitom narodu te će taj konflikt biti povod za njegovu osudu na nasilnu smrt. Sa svakim proricanjem muke postajalo je sve jasnije da hod za Isusom prati sjena križa te da učenička vjernost Učitelju traži totalno predanje.
Isus se predstavlja kao Sin Čovječji koji se predaje u ruke ljudima – upravo svojim slobodnim i namjernim odlaskom u Jeruzalem. Tamo će biti ubijen ali će nakon tri dana ustati. Dok on tu spoznaju dijeli sa svojim najbližim sljedbenicima, oni na putovanju raspravljaju tko će od njih biti najveći u kraljevstvu nebeskom što ga Isus svojim djelima i riječima upristunjuje (usp. Mk 10,37 = Mt 20,21). Poput svjetovnih vladara i ambicioznih lovaca na svjetovne uspjehe, oni se laktaju za što bolji socijalni položaj. Sanjaju o kraljevstvu moći i utjecaja u kojem će biti zadovoljeno njihovo “pravo” na priznanje i veličinu.
Isus traži da budu poslužitelji poput dvorača kod stola (diakonos). U Palestini prvoga stoljeća sluge su bili članovi domaćinstva koji su s gospodarima u istoj kući radili, živjeli i spavali. Bili su na neki način ukućani, članovi obitelji. U takvom socijalnom okruženju, na aramejskom kao jeziku palestinskih Židova u Isusovo vrijeme, isti izraz se upotrebljavao za slugu i dijete: talya. Zato je sv. Marko, preuzimajući propovijedanu građu o Isusu za svoje povijesne čitatelje s grčkom i rimskom kulturom, povezao dvije Isusove izreke koje su na aramejskom sadržavale izraz talya: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj” te “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima!” Isus, koji s ljubavlju služi svima želeći pokazati da je Bogu stalo do svakog ljudskog bića, spreman je prihvatiti nasilnu smrt da bi ostao poslužitelj svih. Od učenika zato traži da ostanu posljednji, žele li postati pred Bogom prvi. Trebaju ostati skromni i maleni, žele li doći do trajne veličine. Trebaju svima služiti, žele li sadržajno gospodariti, pokazivati da nešto vrijede i mogu.
Ponašati se kao talya-sluga te izlaziti u susret onima koji su najneznatniji, talya- djeca, znači uočiti razlog Isusova hoda prema križu i pouku koja iz toga izlazi za Isusove sljedbenike. Tako postupajući i tako učeći, Isus je preokrenuo svjetovne vrijednosti. Želio je da se njegovi učenici ne laktaju za dobre položaje nego da ponizno služe svima koji ih trebaju i kojima mogu pomagati. Mi današnji kršćani u svojoj ljudskoj ambicioznosti i umišljenosti nismo puno drugačiji od apostola na putu u Jeruzalem. U svakome od nas ima sebičnih ambicija; volimo sebe stavljati na prvo mjesto i očekujemo najbolji dio u svemu. Podliježemo iluziji da je ono što jesmo i što imamo samo naša zasluga te da nikome ni za što ne trebamo zahvaljivati. Prema Isusovu vrednovanju, mi smo samo upravitelji Božjih darova koji su nam povjereni i dobrih prigoda koje nam Bog nudi kroz događaje života. Bog želi da te darove i prigode upotrebljavamo služeći njemu i potrebnima oko nas. Različiti su načini i trenuci kada možemo biti na raspolaganju drugima uočavajući njihove potrebe i nudeći ono što jesmo te što možemo učiniti. Isus kaže da njega primamo kad u njegovo ime “primamo” nemoćnu djecu i druge u nevolji. U “moje ime” znači “mojom snagom, mojom ljubavlju”. Tako Isusovi sljedbenici dobivaju jedinstveni udio na Isusovu odnosu s Ocem, a to je istinski korijen Isusove snage i ljubavi. Tko shvati i prihvati otajstvo križa, naučit će veličinu služenja svima u Božje ime. Ne iz humanističkih motiva, nego radi Boga! Visoki položaji su rijetki, ali su česte prilike za velikodušno služenje. To Isus nudi, na to Isus zove.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Isus kaže: ”Tko primi dijete u moje ime…” – je li moje služenje svima koji me trebaju odraz moga dioništva na Isusovu služenju svima? 2. Isus traži da odrasli vjernici uče od djece – što me moja djeca ili djeca koju susrećem na svom poslu uče o služenju, ljubavi, pravdi i milosrđu?
MOLITVA VJERNIKA NA 25. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Kao zahvalni sljedbenici Isusa koji se osjećao velikim po služenju i zove na veličinu služenja, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Da kršćani u današnjem svijetu budu zajednica pomirenja i opraštanja, molimo te…
- Da narodi i države njeguju mir kako bi želi pravdu, molimo te…
- Da vjeroučitelji i drugi prosvjetni djelatnici nadahnjuju mlade na putu osobnog sazrijevanja, molimo te…
- Da svi koji služe siromašnim i nemoćnim budu prvi u kraljevstvu nebeskom, molimo te…
- Da mi ovdje sabrani prihvaćamo veličinu istinskog služenja Bogu i bližnjima, molimo te…
- Da naši pokojnici i svi vjerni mrtvi uđu u život vječni, molimo te…
Svećenik:
Nebeski Oče, ojačaj nas Duhom Isusa koji je bio sluga svih, da bismo mogli služiti i častiti tebe služeći svima potrebnima koje susrećemo na svome životnom putovanju.
Nadahni nas skromnošću i jednostavnošću djeteta da bismo u zahvalnosti i poniznosti pridonosili tvojoj pravdi i miru. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu.
