SLJEDBENICI ISUSA, PATNIČKOG MESIJE
Za današnje evanđelje imamo Markov izvještaj o Petrovoj ispovijesti koja je prekretnica u Isusovu djelovanju. Događaj se zbio na poganskom području Cezareje Filipove koja je bila stjecište svetišta i hramova, s mnoštvom oltara u čast grčkim bogovima i rimskim carevima. Na tom raskršću bogova i religija, Isus pita Dvanaestoricu: “Što govore ljudi, tko sam ja?…A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Do tada, Markov Isus nije podržavao vjeru ljudi temeljenu samo na njegovim čudesima. Ovdje prvi puta, prema Markovu rasporedu, prihvaća ispovijest da je on Mesija, ali drugačiji nego što ljudi očekuju, jer uviđa da ga čeka nasilna smrt. Svjestan da ne može mijenjati svoj način djelovanja kako bi se svidio ljudima, zove Dvanaestoricu i druge sljedbenike da nastave hod s njime i za njim, ali da svatko uzme svoj križ.
Prvo čitanje (Iz 50,4-9a)
Prvo čitanje uzeto je iz Treće pjesme o Sluzi patniku u Kjizi Izaijinoj. Četiri pjesme o Sluzi patniku sastavio je prorok koji je bio jedan od židovskih sužanja u Babiloniji da ohrabri i utješi sunarodnjake u vremenu zajedničke nesreće. Oni su naime mislili da ih Bog ne može ili neće osloboditi od tuđinskog jarma te zapali u stanje totalne beznadnosti. U trećoj pjesmi Sluga je podvrgnut tjelesnoj torturi i poniženju (čupali su bradu odraslom muškarcu!). U liku ovog Sluge patnika, čijom se patnjom liječe Izraelci i svi ljudi, Isus je našao nadahnuće za patnju koja je sastavni dio njegova mesijanskog poslanja. Nije se bojao razočarati Dvanaestoricu i druge Židove koji su priželjkivali Mesiju kao političkog vođu. Poput Sluge, znao je da mu potpuna odanost volji Božjoj donosi poniženje i nasilje, ali se nije dao smesti.
Drugo čitanje (Jak 2,14-18)
Ovaj odlomak Jakovljeve poslanice je sržni dio ovog novozavjetnog spisa, jer govori o odnosu vjere i dobrih djela, osobito brige za siromahe u vjerničkoj i ljudskoj zajednici. Vjera je mrtva ako ne vodi u dobra djela, ako ne potiče na ljubav i ako slušanje riječi Božje ne pretvara u služenje braći i sestrama u potrebi. Takva vjera ne usrećuje na zemlji niti spašava za vječnost. Živa vjera djelatno sluša Riječ Božju, prepoznaje i slavi Božju nazočnost i prerasta u djelotvornu ljubav prema bližnjima.
“Neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mk 8,27-35)
Zgodu u Cezareji Filipovoj Marko je prikazao kao književno središte svoga evanđelja, povezavši je čvrsto s prethodnom građom i učinivši je ključem za razumijevanje građe koja slijedi. Dotada su ljudi iz mnoštva i ozdravljeni bolesnici bili nesigurni, tko je Isus (1,22.27). Na temelju Božjeg obećanja o proroku poput Mojsija iz Pnz 18,15-18 jedni su ga smatrali tim najavljenim prorokom. Drugi su ga smatrali novim Ilijom ili novim Krstiteljem (6,15). Farizeji, pismoznanci i Herodovci nisu priznavali nadnaravnost njegovih čudesa i spremali su mu zamku (3,6). Čak su i rođaci došli da ga silom odvedu kući “štiteći ga od njega samoga” jer su smatrali da s njime nešto nije u redu (3,21). Jedino su demoni i ozdravljeni bolesnici za njim dobacivali da je Svetac Božji (1,25), odnosno Sin Boga Svevišnjega (5,7). Učenici su više puta pokazali da ga ne razumiju (4,13.40-41; 6,37.52; 7,18; 8,4), ali su nastavili hod za njim sluteći u njemu izvanrednog Božjeg poslanika.
Petrovo priznaje događa se u vrijeme namjernog odlaska Isusa s Dvanaestoricom na pogansko područje, gdje se mogao posebno njima posvetiti. Petrovo priznaje “Ti si Pomazanik – Krist” je prekretnica nakon koje Marko pokazuje što znači Isusovo mesijanstvo. Galilejski ribari morali su već na početku svoga učeničkog hoda otkriti nešto izvanredno na Isusu. Inače ne bi ostavili svoje mreže i pošli za njim. Petrovo poimanje Mesije bilo je pučko i trijumfalističko: on je s narodom i sudrugovima želio Mesiju koji je slavan pred Bogom i ljudima, a Isus je svoje mesijanstvo povezao s likom Sluge patnika. Ako Isus nastavi put u Jeruzalem te doista doživi nasilnu smrt, dolazi u pitanje Petrova vjera. Pokušao je Učitelja odvratiti od puta u Jeruzalem iz poštovanja prema Učitelju ali i iz straha za svoju vjeru koja je bila obojena pučkim mesijanizmom.
“On se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru” (r. 33). “Pogleda svoje učenike” donosi jedini Marko. Znači da su i oni bili istog mišljenja. “Nosi se, sotono!” podsjeća na prizor kušnje Isusove nakon krštenja, kada je on odbacio napast da bude politički Mesija pučkog maštanja. Sam izraz “sotona” znači protivnik. Petar iz lažne ljubavi počinje biti Učiteljev protivnik, jer ga pokušava odvratiti od vršenja volje Božje. Izrazom “Sin Čovječji treba mnogo trpjeti” izražena je volja Božja i plan o spasenju. Isus od toga ne odstupa ni uz cijenu patnje koja će ga dovesti na križ. Spreman je nastaviti u skladu s voljom Božjom zapisanom u Pismu. Zatim Isus govori učenicima i narodu da se njegovi sljedbenici trebaju odreći samih sebe, uzeti svoj križ te ići za njim. Kod Isusovih povijesnih slušatelja “odreći se sebe” značilo je odreći se svoga sna o političkom Mesiji te prihvatiti novoga Slugu patnika. Kod Markovih povijesnih čitatelja u Rimu oko god. 70. to je uključivalo vjeru u Raspetoga kojega je Bog oživio te po primjeru i nauku na oko poraženog Božjeg miljenika živjeti među poganskim sugrađanima kršćanskim moralom; usuditi se ispovijedati i prakticirati različnost na području religioznosti i ćudoređa.
Što znači nama danas odreći se samih sebe te nositi svoj križ? Jer i nas danas Isus pita: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” To znači vjernički pristajati uz Isusa paradoksalnog Mesiju te živjeti svoje ljudsko i vjerničko poslanje, svjesni svoje vjerničke pridruženosti Kristu i Crkvi. Isus ne traži da uzmemo njegov križ nego svoj. Svaki svoj koji je drugačiji, jer nas je Bog stvorio različite te učinio ovisne o ljudima s kojima živimo i prilikama kroz koje prolazimo. Uzeti svoj križ može značiti odricati se usredotočenosti na same sebe te ostati otvoreni za druge. Nositi svoj križ za Isusom, Mesijom spremnim na patnju koja je sastavni dio njegova poslanja, znači bezrezervno ljubiti Boga i bližnje kako što je Isus ljubio. Nositi svoj križ može biti teško i ponižavajuće; ali također oslobađajuće i nadahnjujuće – za nas osobno i za ljude s kojima živimo. Svaki trenutak koji proživljavamo, svaka odluka koju donosimo, svaki naš pothvat i djelo su odgovor na pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Svoju vjeru u Krista ispovijedamo ljubavlju u obitelji i među prijateljima, odgovornim djelovanjem na poslu i u javnosti, opraštanjem i pristupanjem onima koji su nam nanijeli zlo.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Pristajem li s Petrom uz Isusa i onda kad me njegovi postupci i upute uznemiruju u mojoj ljudskoj slabosti? 2. Kako nosim svoj križ?
MOLITVA VJERNIKA NA 24. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Sabrani na ovo slavljenje otajstva spasenja, uputimo s pouzdanjem svoje zajedničke prošnje Bogu Ocu svemogućemu, kao vjerni sljedbenici Isusa patničkog Mesije.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju: da svima koji trpe u svijetu bude svjetionik i znak nade, molimo te…
- Za razdijeljene kršćane: da noseći svoj križ budu bliži Kristu i jedni drugima, molimo te…
- Za osobe na odgovornim službama u društvu i državi: da više misle na ono što je Božje nego na ono što je ljudsko, molimo te…
- Za patnike kojima je njihov križ težak i breme nesnosno: da ih utješiš primjerom i zaslugama Krista nevinog patnika, molimo te…
- Za bolesnike u našim obiteljima, bolnicama i staračkim domovima: da oni sami i svi koji ih služe u njihovim patnjama prepoznaju zraku križa Kristova, molimo te…
- Za naše pokojne rođake i prijatelje koji su otišli pred nama obilježeni križem Kristovim: da ih pripustiš u prisutnost Krista koji je pobijedio patnju i smrt, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, usliši ove naše prošnje i pomozi nam da nosimo svoj križ, ponizno slijedeći Krista našeg Gospodina. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
