RELIGIOZNOST SRCA
Nakon pet susljednih nedjelja čitanja iz Ivanove šeste glave o Isusu kao kruhu života, danas se vraćamo Marku. U prvom dijelu svoje sedme glave, iz kojeg je uzeto današnje evanđelje, Marko donosi Isusov novi stav prema tzv. obrednoj čistoći. Kao autoritativni tumač Staroga zavjeta, Isus odbacuje sitničavo tumačenje nekih učitelja koji su vjerske običaje proglasili važnijim od Božjih zapovijedi. Među te običaje spadalo je obredno pranje. Isus s Izaijom tvrdi da je to iskrivljivanje vjere, jer samo izvanjskim držanjem odredbi ne možemo pravo Boga častiti. Bog hoće čisto i iskreno srce; ne možemo ga prevariti glumljenom pobožnošću i površnim sudjelovanjem u vjerskim obredima.
Prvo čitanje (Pnz 4,1-2.6-8)
Cijela knjiga Ponovljenog zakona u obliku Mojsijevih govora donosi prilagodbu starih zakonskih odredbi promijenjenim povijesnim prilikama Židovskog naroda, osobito nakon iskustva babilonskog sužanjstva. U današnjem odlomku Mojsije potiče vjernike da budu narod mudar i velik po tome što će iskreno vršiti Božje zapovijedi. To će im omogućiti s mir s Bogom i međusobnu solidarnost te im dozivati Božju nazočnost, a to je bit iskrene religioznosti. Ovo je starozavjetna podloga Isusovoj raspravi s farizejima u današnjem evanđelju.
Drugo čitanje (Jak 1,17-18.21b-22.27)
Za drugo čitanje danas počinjemo čitati Jakovljevu poslanicu i čitat ćemo je kroz slijedeće četiri nedjelje. Ona je jedna od sedam tzv. katoličkih poslanica koje nisu upućene zajednici u pojedinom mjestu ili pokrajini nego svim krštenicima. U ovu skupinu spadaju još tri Ivanove, dvije Petrove te Judina. U današnjem odlomku podsjeća Jakov krštenike njihova dostojanstva, jer smo krštenjem postali “prvina Božjih stvorova”. Zato trebamo biti vršitelji Božje riječi a ne samo slušatelji. Zatim dodaje da na religioznost kao štovanje Boga bitno spada i pomaganje bližnjih u oskudici.
Nije dosta Boga častiti samo usnama i vanjskim obredima (Mk 7,1-8.14-15.21-23)
Da bismo razumjeli novost Isusovog učenja o većoj važnosti srca nad vanjskom ili obrednom čistoćom, valja nam imati na umu Markove povijesne slušatelje. On je napisao oko god. 70. knjigu o Isusovim djelima i riječima vjernicima Rima, što znači ljudima druge kulture, ne židovske. Da bi pojasnio Isusov nauk o obrednoj čistoći, Marko svojim povijesnim čitateljima tumači neke postupke Židova svoga vremena vezane uz držanje obredne čistoće: “Farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke… Mnogo toga još ima što zbog predaja drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca”. Ovo pranje ruku odraz je uvjerenja da je jelo sakralni čin pa pranjem ruku držatelji običaja “prelaze” iz profanog ozračja u sakralni čin uživanja plodova rada koji je Bog blagoslovio. Također pranje čaša, vrčeva i lonaca trebalo je odstranjivati obrednu onečišćenost do koje je dolazilo uporabom ili kontaktom s javnim grešnicima, bili oni vlastiti sunarodnjaci ili pogani.
Isus je uvidio da bi držanje propisa o obrednoj čistoći njegov pokret zatvorilo brojnim članovima vlastitog naroda koji moraju dolaziti u kontakt s poganima, a još više zainteresiranim pripadnicima grčke i rimske kulture. Zato je iznio osnovno načelo o moralu nutrine, ćudoređu srca.: “Blaženi čisti srcem, oni će Boga gledati!” (Mt 5,8). Svojim ponašanjem i učenjem Isus je protumačio da je čistoća srca saveznička vjernost Bogu i bližnjima radi Boga, iskreno i unutarnje štovanje Boga iz kojega teče držanje Božjih zapovijedi. Isus je proglasio i prakticirao religiju srca u kojoj izvanjski stavovi i obredi odražavaju čovjekov unutarnji stav odanosti Bogu. Zato nije držao niti tražio držanje sitničavih odredbi obredne čistoće.
Isus nije odobravao formalističku religioznost koju su prenaglašavali farizeji. Većina od njih bili su pošteni i pobožni ljudi koji su iskreno držali Božje zapovijedi, ali su smatrali da su i vjerski običaji jako važni. Zato su bili šokirani i razbješnjeni Isusovim odstupanjem od običaja u vezi s obrednom čistoćom. Isus je njima predbacivao da podcjenjuju unutarnju religioznost koja teče iz srca kao unutarnje jezgre ljudske osobe. Kako je prema njima vanjsko držanje vrhunski test pobožnosti i dobrote, njihova se religija srozala na štovanje Boga usnama, u duhu Izaijine kritike. Skup obreda bez srca i duše.
Marko je ovo, međutim, zapisao kao Isusovu opomenu vlastitim učenicima svih vremena: “Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je dalek od mene… Iznutra, iz srca čovječjeg izlaze zle namisli!” Kao ljudi koji cijene po vanjštini i vole davati dobar dojam, i mi današnji kršćani možemo upadati u ovu farizejsku napast. Samo vanjsko držanje obreda nije dosta, samo vanjska religioznost, glumljena pobožnost i poštenje ne čine nas istinski poštenim ni religioznim. U skladu s Isusovim pozivom na religioznost srca, danas smo pozvani da pazimo što činimo. Boga koji čita naše srce ne možemo šarmirati ni obmanuti. On ispituje naše misli i srca, vanjska djela i unutarnje namisli. Traži da usklađujemo svoje izvanjske postupke sa svojim intimnim mislima. Stoga trebamo u promjenjivim okolnostima povijesti i osobnog života tražiti, što Bog od nas hoće ovdje i sada, što je pred Bogom ispravno. Naše mise, krunice i druge pobožnosti dobivaju vrijednost iz naših unutarnjih stavova i postupaka. Zato se ne smijemo zavaravati samo vanjskim nazočenjem. Prije smo učili na vjeronauku da katolik treba nedjeljom i blagdanom “biti na misi, slušati misu”, a svećenik je “misu čitao, misu govorio”. Sada crkveno učiteljstvo traži da zaređeni predstojnik misu slavi, a vjernici u misnom slavlju sudjeluju. To je na liniji Isusova učenja o religiji srca. U životu svakog krštenika - bili mi Bogu posvećene osobe kao svećenici, redovnici, redovnice ili vjernici laici u braku i strogo svjetovnim zanimanjima – postoji opasnost i napast prenaglašavanja izvanjskih održavanja i postignuća na štetu unutarnjih stavova i duhovnih vrijednosti.
Lakše je izgledati pošten i religiozan nego istinski biti pošten i religiozan. Čak možemo polaziti od Božje volje pri držanju vanjski odredaba i obavljanju vidljivih ljudskih i vjerničkih čina a ipak Boga častiti samo usnama. Da bismo bili više od nedjeljnih kršćana, ljubav prema Bog kao izraz religije srca treba teći u naš dnevni život i našu radnu sredinu. Gospodin Isus koji je učio i prakticirao religioznost srca, neka nam dadne snage da ga u tome slijedimo.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Koja od trinaest mana što ih Isus nabraja u današnjem evanđelju je moja osobna slabost? 2. Jesam li sklon sebe i druge suditi samo po vanjskim činima?
MOLITVA VJERNIKA NA 22. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Isus nas uči da nam je bogoslužje uzaludno ako ne izlazi iz iskrena srca. Svjesni toga, zamolimo Boga da nama i drugim ljudima stvori srce čisto i duh postojan.
Čitač:
- Za papu, biskupe i svećenike Crkve: da ih vodi svjetlo evanđelja a ne sigurnost crkvenih struktura, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane i svu našu župnu zajednicu: da budemo otvoreni za istinske duhovne vrijednosti i potrebe svojih bližnjih, molimo te…
- Za osobe na odgovornim položajima u društvu i narodu: da misle i čine što dobro za sve, molimo te…
- Za mlade koji se u ovo vrijeme vraćaju u škole i na fakultete: da se marljivim učenjem i odgovornim ponašanjem razvijaju u zrele osobe, molimo te…
- Za bolesnike koje poznajemo i za sve nemoćne: da im pomoć bližnjih bude izvor okrepe u njihovim slabostima, molimo te…
- Za pokojnike koji su završili zemaljsko putovanje obilježeni znakom vjere: da počivaju u miru Božjem, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, udijeli nam srce iskreno da usklađujemo nutarnje misli i vanjske čine te druge ljubimo i poštujemo kao što ih ti ljubiš i poštuješ. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu.
