EUHARISTIJA JE SAŽETAK I UKUPNOST NAŠE VJERE
Za evanđelje imamo zaključni dio Govora o kruhu života koji je prekretnica u Isusovu mesijanskom djelovanju i učeničkom hodu apostola za Isusom. Hoće li se priključiti sumnjivcima koji otpisuju Isusa zato što traži da ljudi jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, ili će se povjeriti Isusu? Isus s tugom postavlja pitanje: “Da možda i vi ne kanite otići?” Petar u ime Dvanaestorice ispovijeda zajedničku vjeru a mi danas s njime: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!” S Katekizmom Katoličke Crkve danas se podsjećamo da je “euharistija sažetak i ukupnost naše vjere” (1327).
Prvo čitanje (Jš 24,1-2a. 15-17. 18b)
Ovo je obred obnove saveza nakon što su Izraelci pod Jošuinim vodstvom kroz više decenija zaposjedali Svetu zemlju. Uvjereni da ih je Bog vodio u prošlosti, sada se iznova vežu na vjernost Bogu i jedni drugima u svetištu svoje nove domovine. Pri tome su oni koji su doživjeli savez pod Sinajem, hod kroz pustinju i useljenje prihvaćaju starosjedioce Šekema i okoline koji su se otvorili za vjeru u Boga jedinoga. Odgovor na Jošuino pitanje “Izaberite danas kome ćete služiti” sličan je odgovoru Petra iz današnjeg evanđelja.
Drugo čitanje (Ef 5,21-32)
Ove odredbe o urednim odnosima u obitelji kršćanski su propovjednici preuzeli od grčkih filozofa i židovskih rabina prvoga stoljeća. Propisi o kućnim odnosima vezani su uz kulturu onoga vremena kada pogansko društvo nije osuđivalo rasprostranjenu praksu ropstva. Odnosi su se temeljili na načelu podložnosti radi reda u društvu: žena mužu, djeca roditeljima, robovi gospodarima, mlađi starijima. Želeći da budu uvaženi kao vršitelji društvenih normi, kršćanski propovjednici nisu puno mijenjali vanjski sadržaj tih propisa, ali su unijeli novo temeljno načelo: “Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu” (r. 21). U tom kontekstu Pavao ovdje izjednačuje odnos Krista prema Crkvi s odnosom muža prema supruzi. Metafora o ljubavi i vjernosti supružnika često je upotrijebljena u Starome Zavjetu kao slika odnosa između Boga i Izraela. Pokornost i vjernost o kojoj Pavao govori je obostrana i totalna: muž i žena u vjerničkom braku trebaju se jedno drugome darovati totalno, potpuno i dragovoljno kao što se raspeti Krist predao za nas totalno, potpuno i dragovoljno.
“Mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji” (Iv 6,60-69)
Ovo je zaključni dio Govora o kruhu života u Ivanovu šestom poglavlju. U recima 35-50 Isus se predstavio kao utjelovljena mudrost Božja, kao kruh s neba. U recima 51-59 zatražio je da ljudi jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv ako hoće sada imati život te biti uskrišeni na posljednji dan. Sada mnoštvo i neki od Isusovih učenika odbijaju vjeru u Isusa kao kruh života. Značajno je što Isus ne nudi lagano rješenje sumnja svojih učenika. Ne čini nikakvo novo čudo kako bi ih zadržao. Ne umanjuje prividnu šokantnost onoga što nudi. On učenike poziva da se otvore daru vjere koju daje Otac: “Nitko ne može doći k meni, ako mu nije dano od Oca!” (r. 65). Samo u vjeri mogu čuti i prihvatiti “riječi koje su duh i život”. Takvom vjerom mogu shvatiti trostruki misterij koji on pred njima živi: 1. utjelovljenje (“kruh koji je s neba sišao” ); 2. otkupljenje (“kruh za život svijeta”); 3. uzašašće i proslava (“A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?”). Bila je to prekretnica u Isusovu mesijanskom djelovanju kad je zatražio odluku od onih koji su do tada išli za njim. Poput Izraelovih plemena okupljenih u Šekemu, Isusovi učenici trebali su iznova dati riječ o vjerničkoj obvezi i međusobnom povjerenju. Ovaj se događaj iz Ivanove tradicije može usporediti s Petrovim priznajem kod Cezareje Filipove kako su ga prikazali sinoptici (Mk 8,27-33). Petar ispovjedio vjeru Dvanaestorice: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi znamo i vjerujemo: ti si Svetac Božji”. Radi se o “znanju” u biblijskom smislu, a takvo intimno poznavanje Isusa otkrio im je Otac nebeski. Ovaj događaj vodi nas u povezivanje euharistije i vjere.
Istina je da je vjera potrebna za shvaćanje euharistije, ali je istina i da euharistija vodi k vjeri, produbljuje vjeru. Drugi vatikanski uči da je euharistija izvor i vrhunac svega djelovanja Crkve zato što sadrži samog Krista Gospodina. “Nijedna kršćanska zajednica ne može se izgrađivati ako nema svoj korijen u svetkovanju euharistije. Od nje dakle treba započeti svaki odgoj duha zajedništva. Ovo je svetkovanje iskreno i potpuno kad vodi kako do različitih djela ljubavi i uzajamnog pomaganja tako i do misijske djelatnosti i različitih oblika kršćanskog svjedočenja” (PO 6,6). Tumačeći saborski nauk kako je euharistija vrhunac i izvor crkvenog života Katekizam uči: “Ukratko, euharistija je sažetak i ukupnost naše vjere. Naš se način mišljenja slaže s euharistijom, a euharistija sa svoje strane potvrđuje naš način mišljenja” (1327).
Vjera je osobni i slobodni odgovor Bogu koji govori u objavljenoj Riječi, po Isusu čije se evanđelje naviješta u svakom misnom slavlju. Međutim, “nitko ne može sam vjerovati, kao što nitko ne može sam živjeti. Vjernik je vjeru primio od drugih”, biva podržavan vjerom drugih, svojom vjerom podupire vjeru drugih. “Vjerujemo” je vjera Crkve kako je ispovijedaju vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. Crkva odgovara Bogu svojom vjerom te kao duhovna majka uči sve svoje članove odgovarati “Vjerujem”. Ona je osobito na liturgiji odgojiteljica naše vjere (KKC 166-169). Papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu “Dan Gospodnji” iz god. 1998. uči da je euharistija tjedni susret župne zajednice s uskrsnulim Kristom koji živi i djeluje u Crkvi. “Svaka zajednica, okupljajući sve svoje članove na ‘lomljenje kruha’ doživljava se kao mjesto u kojem se otajstvo Crkve ostvaruje na konkretni način. U samom se slavlju zajednica otvara zajedništvu sa sveopćom Crkvom” (DD 34,2). Papa također kaže da je vjernička nedjelja “dan vjere u pravom smislu riječi. U njemu Duh Sveti, živi spomen Crkve (usp. Iv 14,26), od prvoga ukazanja Uskrsloga stvara događaj koji se obnavlja u ‘danas’ svakoga od učenika Kristovih. Pred njim se, u nedjeljnoj zajednici, vjernici osjećaju pozvanima poput Tome apostola: ‘Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran!’(Iv 20,27). Da, nedjelja je dan vjere. ‘Vjerovanje’, recitirano ili pjevano, očituje krsni i uskrsni značaj nedjelje te od nje čini dan u kojem krštenik, na osobit način, obnavlja vlastitu privrženost Kristu i njegovu Evanđelju u živoj svijesti o krsnim obećanjima. Prihvaćajući Riječ i primajući Tijelo Gospodinovo razmatra o uskrsnomu Isusu, prisutnom u '‘svetim znakovima'’i zajedno s apostolom Tomom ispovijeda: 'Gospodin moj i Bog moj!” (DD 29). Euharistija je zaista sažetak i ukupnost naše vjere.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Vjerujem li sa Saborom da iz euharistije izvire sva snaga Crkve i prema njoj vodi sve djelovanje Crkve? 2. Postajem li sve aktivniji član župne zajednice sudjelovanjem u nedjeljnoj misi?
MOLITVA VJERNIKA NA 21. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Euharistijski Krist je izvor i vrhunac crkvenog zajedništva te navjestiteljskog i karitativnog djelovanja. Uvjereni u to, uputimo Bogu svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Crkvu u našoj biskupiji i diljem svijeta: da riječju i djelom prihvaća “tvrdi” Isusovo govor, molimo te…
- Za pojedince i skupine kojima je teško vjerovati u Boga i njegova utjelovljenog Sina Isusa Krista: da u primjerima kršćana otkriju ljepotu vjere, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da svoju vjeru hranimo djelatnim sudjelovanjem na nedjeljnoj liturgiji, molimo te…
- Za bolesnike i nemoćne: da se u svom trpljenju sve više oslanjaju na Krista, molimo te…
- Za naše pokojne župljane i rodbinu: da ih pripustiš životu vječnom koji je obećao Krist, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Oče, zahvaljujemo ti za dar euharistije koja je vrhunac i sažetak naše vjere. Daj da djelatnim sudjelovanjem na nedjeljnoj liturgiji napredujemo u prianjanju uz Isusa. To te molimo po Kristu našem Gospodinu.
