U EUHARISTIJI SU ZGUSNUTI SVI KLJUČNI MOMENTI DOGAĐAJA KRISTA
Za evanđelje imamo euharistijski odsjek Govora o kruhu života, koji je u Ivanovu 6. glavu prenesen iz konteksta Isusove oproštajne večere. Znajući da uskoro predstoji njegova smrt i proslava po križu, uoči židovske Pashe, Isus se predstavlja kao pashalno janje te traži od učenika da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv. U ovom dijelu govora Ivan sažima teologiju euharistije kao crkvene žrtve i gozbe. U euharistiji se Krist dariva za život svijeta i zato su u njoj zgusnuti svi ključni momenti događaja Krista. Jesti njegovo tijelo, vjerovati u njegovu riječ znači postajati dionik i korisnik tog spasenjskog događaja.
Prvo čitanje (Izr 9,1-6)
Nadahnuti pisac Knjige izreka potiče vjernike da jedino u Bogu traže izvor prave mudrosti. U današnjem odlomku mudrost je prikazana kao gospođa koja priređuje gozbu i zove neupućene da se okrijepe. U slici hrane i pića kao mudrog načina življenja ovdje je iznesena pouka o napredovanju u životnom sazrijevanju. Ovo je starozavjetna podloga za nauk Isusa koji je duhovna hrana i piće.
Drugo čitanje (Ef 5,15-20)
Odrasle krštenike ovdje Pavao potiče da ozračje liturgije prenose na svagdanji život. Za razliku od pogana onog vremena, koji su se na bogoslužju opijali da bi doživjeli dodir s transcendentalnim, kršćani upotrebljavaju vino na euharistiji kao što je učinio Isus na posljednjoj večeri, ali se trebaju opijati Duhom Svetim koji im omogućuje da volju Božju razumiju i ispunjavaju u svom obiteljskom životu i radnoj sredini. Trebaju se uz to međusobno sokoliti i izgrađivati duhovnim pjesmama.
Gozba na kojoj smo dionici onoga “što jest”, ali “još ne” potpuno (Iv 6,51-58)
U Govoru o kruhu života, kako ga je zabilježio Ivan, stihovi 35-50 prikazuju Isusovu objavu kao kruh s neba, kruh živi, a u stihovima 51-58 “kruh” i “piće” imaju isključivo euharistijski smisao. U današnjem odlomku Isus, koji se predstavlja kao jelo istinito i piće pravo, ne traži samo da ljudi vjeruju njegovim riječima i djelima, nego da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv. Time aludira na svoju smrt i križ na kojem će biti podignut fizički sa zemlje ali i pridružen Ocu u stanje proslavljenosti. Tada će ljude privlačiti k sebi (usp. Iv 12,24-32).
“Jesti tijelo” i “piti krv” u SZ su zastrašujuće metafore (usp. Ps 27,2; Zah 11,9; Post 9,4; Lev 3,17). Zato se ovdje radi o uzimanju posebnog kruha i vina koji su zbog uprisutnjivanja Isusove geste nad kruhom i vinom zbiljski znak Isusova tijela i Isusove krvi. U svom grčkom tekstu Ivan za “tijelo” upotrebljava grčku riječ sarx koja izravnije podsjeća na hebrejsku basar te označava čovjeka ukoliko “put, meso”, krhak i podložan nasilju. Pavao te Matej, Marko i Luka u Isusovim riječima nad kruhom imaju sôma (= tijelo) što je prilagođenije grčkoj kulturi. Ivan je bliži Isusovu izvorniku, jer u Septuaginti je hebrejska riječ basar prevedana sa sôma. “Tijelo, put” je cijeli čovjek. Osim toga, istim izrazom sarx- put Ivan je u 1,14 istaknuo da je Riječ tijelom postala, a Isus se u današnjem evanđelju predstavlja kao “kruh koji je s neba sišao” (r. 51), što znači utjelovljena mudrost. U Isusovu euharistijskom daru samoga sebe za život svijeta Ivan je zgusnuo sve ključne momente događaja Krista: utjelovljenje, ponizno izručivanje ljudskoj sili, “uzdizanje” na križ i u proslavu. Jesti njegovu “put”, vjerovati u njegovu riječ znači postati dionik i korisnik spasenjskog događaja. Pisci prve Crkve biskup Ignacije Antiohijski i filozof Justin upotrebljavaju grčku riječ sarx-put za euharistijsko tijelo Kristovo. Ivan najmerno odabire taj izraz i ne ublažava ga radi onih koji su se suprotstavljali konsumiranju “puti” i “krvi” Nazarenčeve. Naglasio je da uzimanje “puti” i krvi znači istinsko jelo i piće, što se događa kod sudjelovanja na euharistiji kao žrtvi i gozbi Crkve. Ne radi se o duhovnom ili intelektualnom susretu s Isusom nego o stvarnom jelu i piću.
Udioništvo na euharistijskoj “puti” i krvi postat će nakon Isusova uskrsnuća sredstvo za upoznavanje Boga i hod prema vječnom životu: “A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinitog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista” (Iv 17,3). Što više, euharistijsko iskustvo omogućit će dioništvo na budućim stvarima: “Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan” (6,54). U ovom obećanju prisutno je spasenjsko “ već sada” i “još ne” potpuno. Euharistija daje udio na božanskom životu već sada, ali i sprema za zbilju koja dolazi nakon zemaljskog proputovanja. Uzimanjem Isusova tijela i krvi ostajemo u Isusu i on u nama, jer on ima udio na Očevu životu. Stoga bi nas dioništvo na euharistijskim darovima trebalo brusiti za profinjenije odnose prema Bogu i bližnjima. Jedini način trajno se zbližiti s Bogom jest sudjelovanjem na euharistiji kao nebeskoj hrani koja nas ujedno osposbljava za nove, obraćeničke odnose prema bližnjima.
Riječ “jesti” ponovljena je sedam puta u današnjem evanđelju. Zato je očito da trebamo “jesti tijelo Sina Čovječjega i piti njegovu krv”, želimo li kvalitetno i trajno živjeti. Zaključni redak vraća se na raniju temu ovoga govora: oci pustinjske generacije jeli su manu i pomrli su a “tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke”. Ovim Isus očituje transcendentalnu svijest o samome sebi, bez lažne poniznosti ili umišljenosti. Euharistija stoga ostaje mijsetrij ili “tajna vjere”, kako svećenik zove sabranu zajednicu da ispovijedi nakon pretvorbe. Nema za nju pojašnjenja pomoću definicija teoloških tumačenja, bez ostatka mističnog i misterioznoga. Zato ispovijedamo ovu misterioznost: “Tvoju smrt, Gospodine, navješćujemo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!” Uzimajući udjela na svetoj gozbi i žrtvi, krijepimo se hranom s neba i slavimo događaj Isusa Krista koji se zbio pred dvije tisuće godina, ali se i dalje zbiva. Imamo udjela na onome što “već jest” i što “još nije” neizgubivo. Zato je euharistijska gozba nagovještaj gozbe u kraljevstvu nebeskom, Mesijanske gozbe. Sada živimo životom milosti, ali ćemo biti uskrišeni na “posljednji dan”. Sada u “Dan Gospodnji” slavimo susret s Kristom i jedni s drugima, ali očekujemo još jedan “Dan Gospodnji” kada će Kristovo spasenje postati završna faza egzistencije svemira i nas ljudi. - Euharistija je zato naša “popudbina”, hrana za put u vječnost. Takva hrana je Gospodin Isus osobno, u svome evanđelju i u svom posvećenom kruhu i vinu. Zato nema boljeg načina sudjelovanja u Misi od toga da se pod njom pričestimo, dakako ako smo za to vjernički “kvalifcirani”.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Utječe li moje sudjelovanje na svetoj žrtvi i gozbi Crkve na transformaciju mojih odnosa s Bogom i s bližnjima? 2. Isus se u euharistiji dariva kao služitelj svojih vjernika i svih ljudi - odgajam li po euharistiji samoga sebe za nesebično služenje ljudskoj braći i sestrama?
MOLITVA VJERNIKA NA 20. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Bog nas pridružuje sebi kad se otvaramo Kristovu nauku i sudjelujemo na gozbi njegova posvećenog kruha i vina. Uputimo mu stoga zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Crkvu koja se euharistijom izgrađuje i očituje: da sve svoje članove povezuje u zajedničkom vjerovanju i bratskom služenju, molimo te…
- Za kršćane koji sudjeluju na euharistiji kao žrtvi i gozbi Crkve: da se dostojno pričešćuju te tako rastu u ljubavi prema Bogu i ljudima, molimo te…
- Za vjernike koji su bolesni tjelesno ili duhovno: da se jačaju euharistijskim kruhom i pićem, molimo te…
- Za gladne, siromašne i nezaposlene: da vlade različitih država i humanitarne organizacije utažuju njihovu nevolju, molimo te…
- Za ovogodišnje prvopričesnike i krizmanike u našoj biskupiji i cijelom hrvatskom narodu: da se po uzoru na roditelje i kumove razvijaju u odgovorne članove vjerničke i građanske zajednice, molimo te…
- Za sve vjerne mrtve: da se pridruže gozbi života vječnoga u nebeskom kraljevstvu, molimo te…
Svećenik:
Oče svemogući, daj da primanjem euharistijskog Krista rastemo u spremnosti i sposobnosti dijeliti njegov život s drugima i otklanjati ograde koje nas razdvajaju od bližnjih. To te molimo po Kristu Gospodinu našem.
