KRISTOVE RIJEČI I DJELA - KRUH ŽIVOTA
Za evanđelje imamo početak Isusova govora o kruhu života koji je četvrti evanđelist rasporedio nakon događaja kad Isus u nenastanjenu kraju hrani mnoštvo ljudi, gladnih riječi Božje, s pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Onima koji očekuju još koje “znamenje” čudesne ishrane, poput prepelica i mane u vrijeme seljenja kroz pustinju, Isus se predstavlja kao utjelovljena mudrost Božja koju Otac šalje. On je kruh s neba koji daje život svijetu. Povijesne slušatelje i nas danas Isus zove da “radimo djela Božja” vjerujući u onoga kojega Otac šalje da svojim učenjem i postupcima utažuje duhovnu glad ljudi. Vjera je podlaganje Bogu koji djeluje po Isusu: tu vjeru danas sebi posvješćujemo, za takvu vjeru molimo.
Prvo čitanje (Izl 16,2-4.12-15)
Ovaj odlomak prikazuje pustinjsku hranu Izraelaca u vrijeme 40 godina seljenja, kad nije bilo mogućnosti za sjetvu i žetvu. Na pustinjsko tlo poluotoka Sinaja i danas padaju umorne prepelice na putu iz Europe, prilikom jesenskog odlaska u toplije krajeve. Na grmove koji tamo rastu dvije vrste biljnih kukaca (trebutina mannipara i najacoccus serpentius) i danas izlučuju slatku tekućinu koja cijeđenjem pada na tlo i skrutnjuje se zbog hladnih pustinjskih noći. Izraelci na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju nisu znali znanstveno protumačiti ove pojave, ali su ih doživljavali kao izravni Božji dar i znakove Božje brige za njegov saveznički narod. Na čudo s prepelicama i manom aludira Isus u današnjem evanđelju kad povijesnim slušateljima kaže da im nije Mojsije dao kruh s neba nego Bog, a sada im isti Bog šalje Isusa kao kruh istinski.
Drugo čitanje (Ef 4,17.20-24)
U ovom odlomku poslanice Efežanima zove Pavao krštenike poganskog porijekla da odbacuju poganske navike i ponašanje. Podsjeća ih da su u vrijeme priprave na krštenje “naučili Krista” prihvaćanjem vjere i vježbanjem u ponašanju usklađenom s novom vjerom. Traži od njih da neprestano “svlače” sa sebe staroga čovjeka i “oblače” novoga koji srcem ispovijeda i djelima prakticira Božju istinu i Božju pravednost. U ono doba odrasle krštenike uranjao je svećenik u krsni zdenac pri izgovaranju krsne formule i zatim ih oblačio u bijelu haljinu koja je simbol duhovnog preporoda. Ovim Pavao hoće reći da je kršćansko ćudoređe dosljedno življenje krsnog preporoda.
Krist kao nova mudrost Božja i kruh objave (Iv 6,24-35)
Za povijesni kontekst ovog dijela Govora o kruhu života važno je imati na umu starozavjetni nauk o Mudrosti koja od vječnosti prebiva pred Bogom a u povijesti se “ušatorila” u Izraelu zato što je to narod Božji. Koji mudrost “jedu, još više su je gladni, koji nju piju, još više za njom žeđaju” (Sir 24,1-22). Ivan je u Proslovu svoga evanđelja prikazao Isusa kao utjelovljenu Riječ koja je “tijelom postala i ušatorila se među nama” ( 1,14). Nadalje je ovdje važna Ivanova tehnika dijaloga: Isus sugovorniku iznese jednu misao koju on krivo shvati i protestira, što je onda povod da Isus svoju misao razvija i dorekne. U razgovoru s Nikodemom tu ulogu ima Isusov izraz “roditi se ponovno” (Iv 3,5-7). U razgovoru sa Samrijankom to je “voda živa” (4,10-11). Ovdje su to izrazi “kruh s neba” i “kruh živi” (6,32-33.48-51). U Ivanovu načinu iznošenja građe o Isusu, tako Isus skreće pažnju sugovornika s površnog značenja i prvih utisaka na unutarnje i dublje značenje svojih riječi i djela.
U Govoru o kruhu života Isus se obraća pripadnicima dviju skupina: jedni su doživjeli čudesnu gozbu s malo kruha i riba a drugi samo o njoj čuli. Jedni i drugi traže Isusa u Kafarnaumu željni čudesa i spremni ispolitizrati njegovo mesijansko djelovanje. Prvima Isus skreće pažnju da u njegovim djelima i riječima trebaju tražiti nešto više od “hrane propadljive”, jer je prava duhovna hrana ono što on čini i govori kao utjelovljena mudrost Božja. Od drugih koji priželjkuju čudo slično prepelicama i mani, što se zbilo na Mojsijevu intervenciju u pustinji, traži da uvide kako je to Bog učinio na “mrmljanje” Izraelaca pustinjskog naraštaja a sada im šalje duhovnu hranu po posredniku novoga saveza.
Mnoštvo je “vidjelo da ondje nema Isusa ni njegovih učenika” pa su ga potražili u Kafarnaumu. Mjesto obilne gozbe za utažavanje tjelesne gladi Isus sada nudi gozbu objave kojom utažuje duhovnu glad. Jedna od pučkih nada o budućem Mesiji u Palestini Isusova vremena bilo je i očekivanje da će Mesija ponoviti čudo s manom i omogućiti novi, politički “izlazak” ispod rimskog ropstva. Isus se osjeća ušatorenjem Božje mudrosti u svom narodu i nudi novu objavu o sebi kao hrani nepropadljivoj što vodi u život vječni (r. 27). On s radošću ističe: “Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu” (r. 32b-33). Ivan ovo zapisuje nakon Isusove smrti i uskrsnuća što znači da je povijesni Isus već tada uviđao kako ga čeka nasilna smrt ali i vjerovao da će ga Otac proslaviti zato što prihvaća biti žrtva nasilja iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Ovim Isus traži od ondašnjih slušatelja i nas danas da se okrenemo od tjelesne gladi i posvetimo pažnju duhovnim vrijednostima. Tko je duhovno gladan, otvara se Isusu koji je svjetlost svijeta (8,12) i sama istina (14,6). Tko k njemu dolazi te se vjernički na njega oslanja, ne žedni niti gladuje (r. 35).
Slušatelji krivo razumiju Isusa kad im govori da trebaju raditi za hranu koja osigurava život vječni. Upitom “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?”, oni misle da svojom snagom i vlastitim zaslugama mogu doći do duhovne hrane. “Rad” koji Isus predlaže je vjera u Božjeg “opečaćenika”, Onoga koji u svemu postupa prema volji Božjoj te zato svojim riječima i djelima omogućuje dioništvo na životu s Bogom. “Vjera” ovdje nije prvenstveno pristanak uma nego srca i volje, akcija koja teče iz vjerničkog prianjanja uz Očeva opunomoćenika. Zato je to podlaganje Bogu koji djeluje po Kristu Gospodinu. Vjera u Isusa koji je kruh života u ovom dijelu Govora na gori znači prianjanje uz ono što on govori i čini, prepoznavanje Božjeg lica na njemu i s njime na bližnjima. Isus nudi hranu koja ostaje za život vječni, a to je otvorenost za Boga i bližnje i onda kada to može biti skupo - ljubav, milosrđe i pomirenje. Nije dosta vjerovati u njega dok čudesno hrani i ozdravlja, treba ostati uz njega pod križem poput njegove Majke i ljubljenog učenika (usp. Iv 19,25-27). Takva vjera nije nešto povremeno čemu bismo se vraćali u vremenu društvene krize ili ugroženog osobnog zdravlja. Trebala bi biti stalna.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Kad u Očenašu molim “kruh naš svagdanji daj nam danas” – ostajem li samo pri zemaljskom kruhu i tjelesnim potrebama? 2. Imam li srca i sluha za duhovne vrijednosti kod sebe i kod mojih bližnjih?
MOLITVA VJERNIKA NA 18. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Jedini Bog može utažiti glad ljudskog srca i duha. Zato iznesimo pred njega potrebe svijeta u kojem živimo, kršćanske Crkve i svoje osobne.
Čitač:
- Za Crkvu u našoj nadbiskupiji i po cijelom svijetu: da kod vlastitih vjernika i drugih ljudi budi glad i žeđ za duhovnim vrijednostima, molimo te…
- Za članove vlade, parlamentarce, suce i državne službenike u našoj domovini i u drugim državama: da hrabro i nesebično obavljaju svoju službu na dobro svih državljana, molimo te…
- Za pojedince i skupine koji traže radost i sreću na kriv način: da otkriju pravi smisao svoga života, molimo te …
- Za invalide i bolesnike: da njih utješiš i blagosloviš sve koji se za njih brinu, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da uvidimo kako zgrtanje materijalnih dobara i bolesno traganje za svjetovnim uspjesima ne zadovoljava duhovnu glad, molimo te…
- Za pokojnike iz naše župe i za sve vjerne mrtve: da se pridruže Kristu i svetima u nebu, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, zahvaljujemo Ti na vjeri u Isusa koji je kruh istinski i hrana za život vječni. Ulijevaj nam svoje svjetlo i snagu da uvijek težimo za duhovnim vrijednostima koje nudi Krist, naš Spasitelj. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
