ISUS PO SVOJIM UČENICIMA UTAŽUJE TJELESNU GLAD
Redoslijed liturgijskih čitanja prekida danas Markovo evanđelje na pet nedjelja te preuzima Ivanovo šesto poglavlje s prikazom Isusa koji mnoštvo ljudi gladnih duhovno i tjelesno hrani s malo kruha i riba. Zato što će iza ovog “znamenja” uslijediti govor u kruhu života. Kako će biti prilike da kroz još četiri nedjelje razmatramo različite vidove euharistije, danas skrećemo pažnju na njezinu socijalnu dimenziju, jer Krist u svom stanju eshatonske proslavljenosti i danas utažuje duhovnu glad ljudi, a od svojih učenike traži da utažuju tjelesnu glad i zemaljske nevolje bližnjih.
Prvo čitanje (2 Kr 4,42-44)
Elizej je bio pomoćnik proroka Ilije oko god. 850. pr. Kr. a kasnije je postao nasljednik svoga učitelja u proročkoj službi. Posvećivao je pažnju siromasima i vjernom ostatku onih koji nisu podlegli moralnom rasulu. U ovoj zgodi on s dvadeset ječmenih kruhova, koji su zapravo bili naša današnja peciva, hrani sto odraslih osoba. Ječmeni kruh bio je hrana običnih ljudi i siromaha u Izraelu biblijskog vremena (usp. 2 Kr 7,16; Rut 1,22; 2,17.23; Joel 1,11; Hoš 3,2). Vjerni siromasi su posebna Božja briga. Mi kršćani gledamo u ovome nagovještaj čudesne hrane koju Isus poslužuje u današnjem evanđelju, osobito stoga što Ivan u svome izvještaju ističe da je Isus umnožio pet ječmenih kruhova.
Drugo čitanje (Ef 4,1-6)
U ovom odlomku poslanice Efežanima nadahnuti pisac potiče vjernike da sve više žive ono što su postali po krštenju. Za život u crkvenoj zajednici potrebna je poniznost, blagost i strpljivost kao izraz vjerničkog i ljudskog jedinstva, a to je moguće jer krštenici dobivaju udio na jednoti Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog tako djeluje nad svima, po svima i u svima koji se aktivno uključuju u njegov plan spasenja.
Gladne hranimo darovima koje nam je Bog dao (Iv 6,1-15)
U ovoj liturgijskoj godini, u kojoj na obične nedjelje čitamo iz evanđelja po Marku, događaj kada Isus hrani mnoštvo ljudi s malo kruha i ribe uzet je iz Ivanova evanđelja. Uvršten je u Markov redoslijed događaja, to jest nakon povratka Dvanaestorice s galilejskog poslanja i povlačenja u osamu a prije nastavka iscjeliteljskog djelovanja Isusova. Ivan brižno prikazuje godišnje doba kada se zbio ovaj događaj: blizu je Pasha, na tome mjestu “bijaše mnogo trave”, proljeće je u punom jeku i novi život buja u Galileji kao žitnici Svete zemlje. Veliko mnoštvo slijedi Isusa “jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima”. Isusova “znamenja” su poziv na dublju vjeru, ali ovo mnoštvo ostat će na to gluho. Njima su važna čudesa. Upitom Filipu Isus daje inicijativu za početak događaja: “Gdje da kupimo kruha da ovi jedu?” Dok propovijedanjem utažuje duhovnu glad ljudi, od učenika traži suradnju za utažavanje tjelesne gladi. Filipov odgovor o svoti koja je jednaka zaradi od dvije stotine nadnica pokazuje da i on još treba rasti u vjeri. Andrijina upadica više je pokušaj odvraćanja nego spremnost na priskakanje u pomoć: tu je dječak s pet ječmenih peciva i dvije suhe ribe, ”… Ali što je to za tolike!” Ječmeni kruhovi su hrana običnih ljudi i siromaha, što pokazuje socijalni sastav povijesnih sudionika ovoga događaja. Isus se sprema utažiti tjelesnu glad Božjih siromaha nakon što je propovijedanjem utažio njihovu duhovnu glad.
Za “posjedaše” Ivan upotrebljava grčku riječ koja znači zauzeti položaj za svečanu gozbu. To se još više vidi iz napomene da su se nasitili te da je ostalo dvanaest punih košara komadića. Time Ivan aludira na euharistiju kao gozbu Crkve kojom se ona sabire i duhovno hrani. Ivanu je ovdje vlastito da Isus dijeli umnoženi kruh i ribe onima koji su posjedali. Time njih i kasnije čitatelje ovoga događaja pripravlja na izreku da je on kruh živi koji je sišao s neba. Čudesna hrana u nenastanjenom mjestu je znak koji bi Isusovi gosti trebali brzo uočiti i dublje povjerovati u njega, ali se oni zaustavljaju na vanjštini: Isus bi mogao postati kraljevski Mesija koji svome narodu osigurava političku moć i materijalna dobra. Protiv njegove volje žele ga “pograbiti i zakraljiti” a on se sklanja izbjegavajući politizaciju svoga djelovanja. Iako ga proglašavaju “Prorokom koji ima doći”, ne otkrivaju njegov pravi identitet. U ovom događaju obnavljamo vjeru u Isusa koji nas hrani na životnom putovanju, hrani nas svojim riječima i djelima, ako smo Božji siromasi koji priznaju ovisnost od Boga te otvorenost za Boga njeguju kao važnu životnu vrijednost. Nikada nismo prepušteni samima sebi na svome životnom putovanju.
Uočimo da Isus utažava duhovnu glad, ali se služi suradnjom učenika da ublaži tjelesnu glad. Filipovo pitanje “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” uključuje socijalnu dimenziju euharistije kao događaja Crkve. Kod Luke je to izrazitije rečeno, jer Isus govori: “Podajte im vi jesti!” (Lk 9,13). Oni koji se hrane Kristom kao kruhom života na euharistiji su zajednica vjernika koji dijele duhovna i materijalna dobra. Ako je netko od naših bližnjih gladan, ne možemo mirno slaviti svoju euharistiju kao da nas se to ne tiče. Ljudska glad i materijalne oskudice su stvarnost na koju mislimo i kad se okupimo na sveti čin “lomljenja kruha” (usp. Dj 2,46; 20,7.11). Divno je što kod Boga malo materijalnih dobara i ljudskih darova obilno hrani cijelo mnoštvo! - Pravo je čudo što ovdje Isus svoje učenike i buduće vjernike transfomira u zajednicu onih koji svoja dobra i sposobnosti stavljaju na raspolaganje jedni drugima, a sve počinje od dječaka koji ustupa svoje kruhove i ribe. Prije samoga čuda Isus potiče apostole da sami nešto učine. Pri umnažanju kruhova i riba nije počeo od nule. Dapače, mogao se poslužiti svojom čudesnom sposobnošću zato što je jedan dječak, na poticaj apostolâ, bio spreman da stavi na raspolaganje sve što je imao. Iako je njegov dar bio neznatan, Isusu je poslužio kao podloga za čudesni zahvat. U duhu plemenitog postupka ovoga dječaka svi mi današnji kršćani trebali bismo hraniti gladne i posluživati potrebnima od darova i sposobnosti koje nam je Bog udijelio. Euharistija doslovno znači “zahvaljivanje Bogu”. Ovaj događaj evanđelja neka nam bude nadahnuće da zahvaljujemo za ono što jesmo i što smo primili tako što ćemo svoje darove i sposobnosti dijeliti s onim za čiju glad i nevolje znademo i kojima pomagati možemo. Dapače, trebali bismo davati ne samo ono što imamo nego i same sebe, a u tome nam je vrhunski uzor Gospodin Isus. Darivanjem samih sebe i svojih darova skromno ali čudesno pridonosimo izgradnji radosnih zajednica vjere koje ljudski život na zemlji čine dostojnim življenja.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Jesam li odgovoran član vjerničke i ljudske zajednice onih koji stavljaju na raspolaganje – sebe i svoja dobra? 2. “Lomim” li siromašnim i potrebitim kruh svojih osobnih sposobnosti i talenata?
MOLITVA VJERNIKA ZA 17. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Krist je iskazao sućut prema mnoštvu i u svom milosrđu utažio njihovu duhovnu i tjelesnu glad. Molimo da budemo svjesni potreba svojih bližnjih te da za njih činimo ono što možemo.
Čitač:
- Da Crkva kao narod Božji stalno vjeruje u Isusove znakove oko nas, molimo te…
- Da kršćani okupljeni u župnim i biskupijskim zajednicama na svom životnom putovanju crpe snagu iz euharistije, molimo te…
- Da kršćani i sljedbenici drugih religija poslužuju zaboravljene, rubne i sve koji čeznu za ljudskom blizinom, molimo te…
- Da mi ovdje sabrani izbjegavamo rasipnost i gramzljivost kao grijehe protiv Božje providnosti u prilog siromasima i oskudnima, molimo te…
- Da djeca i mladi poput dječaka iz današnjeg evanđelja nauče uočavati nevolje bližnjih i stavljati na raspolaganje svoja dobra i sposobnosti, molimo te…
- Da Ujedinjeni narodi, vlade i dobrotvorne organizacije poduzimaju sve kako nitko ne bi umirao od gladi, molimo te…
- Da pokojnici iz naših obitelji i svi vjerni mrtvi svoju glad za životom vječnim utaže dioništvom na životu svetih u nebu, molimo te…
Svećenik:
Bože, oče svih ljudi i naroda, ti djeluješ po svima i u svima! Prosvijeti nas da uvidimo kako materijalnih i duhovnih dobara ima dovoljno za sve kada dajemo sve što imamo i što jesmo. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
