ISUSOVO I NAŠE POVJERENJE U BOGA
Za današnje evanđelje imamo Markov prikaz Isusova stišavanja oluje na Galilejskom jezeru. Kako se ono nalazi na dubini od 208 m ispod razine mora a okruženo je usjeklinama koje se spuštaju od planine Hermona i okolnih visoravni, oluje na njemu nastaju nenadano. Isus zbog umora “spavaše na uzglavku”. Jedino kod Marka u prikazu ovoga događaja Isus naređuje vjetru kao da je osoba: “Ušuti! Umukni!” te apostolima predbacuje: “Što ste bojažljivi?” Marku je vlastito i predbacivanje učenika: “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?” Isusov počinak je znak povjerenja u Boga i on zove svoje učenike da s njim zajedno produbljuju povjerenje u Boga u olujama života.
Prvo čitanje (Job 38,1.8-11)
Ovo je početak Božjeg odgovora Jobu na teško pitanje, zašto nevini pate. Job nije prihvatio tumačenja svojih prijatelja koji su tvrdili da su bolesti i nesreće kazna Božja za grijehe pojedinca ili njegovih ukućana. Bog progovara iz oluje te se očituje kao gospodar prirode koji unosi red zatvarajući more u njegove granice. Prema ondašnjem poznavanju prirode, u moru i kopnenim vodama boravi čudovište koje se od vremena na vrijeme uzgiba i tako nastaju oluje i poplave. Zato Job i drugi nevini patnici trebaju znati da postoje pitanja koja ne razumiju i ne znaju riješiti, jer nisu sveznajući ni svemogući. Ovo čitanje podloga je današnjem evanđelju, jer u njemu Isus stišavanjem oluje objavljuje Boga koji unosi red u prirodu i u ljudski život.
Drugo čitanje (2 Kor 5,14-17)
Pavao se u ovom odlomku brani se od protivnika koji su ga ocrnili pred Korinćanima hvastajući se nacionalnom baštinom i mističnim doživljajima. Kaže da je presložio svoje kriterije prosuđivanja otkako je upoznao ljubav Kristovu, iskazanu na križu. Ta ga ljubav tjera da nikoga i ništa ne prosuđuje “po tijelu”, čisto zemaljski i prolazno. U doživljaju pred Damaskom upoznao je Krista transcendentalnog i od tada sve dobiva novu vrijednost. Osjeća se novim čovjekom u Kristu, zahvalan što je staro uminulo a novo nastalo. Na otvaranje divnoj novosti koja nastupa s Kristom on poziva sve vjernike.
“Što ste bojažljivi?” (Mk 4,35-41)
Isus traži da ga učenici prevezu “prijeko”, na istočnu stranu Galilejskog jezera, koje su ondašnji Židovi od milja zvali morem a i današnji turistički djelatnici Izraela zovu hodočasnike kako bi se mogli okupati u “četiri mora” (Galiljesko, Slano, Sredozemno i Crveno). Naselja na istočnoj strani sastojala su se od većine poganskih žitelja. Isus je vjerojatno želio kratki prekid u svom naviještanju radi odmora. “Povezu Isusa kako već bijaše u lađi” (r. 35), jer je iz lađe uz obalu držao Govor parabola. Naglo se uzvitlala oluja pa su valovi “gotovo napunili lađu”, a Isus “na krmi spavaše na uzglavku”. Podsjetimo se da je krma zadnji dio broda a jastuk koji ovdje spominje samo Marko mogao je služiti za naizmjenično odmaranje mornara. Imperfekt spavaše pokazuje da se Isus prije toga dobrano umorio i da mu je bio potreban počinak. Prema Svetom pismu, spokojan san znak je potpunog povjerenja u Boga: “Čim legnem, odmah u miru i usnem, jer mi samo ti, o Jahve, daješ miran počinak” (P s 4,9; usp. P s 3,5; Job 11,18-19; Izr 3,23-24). Ovo je jedno od Isusovih čudesa nad prirodom, ali Marku nije prvotna svrha istaknuti čudesnost događaja nego poučiti čitatelje. Kao što se Isus nakon napornog rada prepušta mirnom počinku unatoč opasnosti od nenadane oluje, tako bi trebali i njegovi učenici. Iz pitanja “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” koje ovdje donose također Matej i Luka vidi se da je zgoda na početku služila otkrivanju Isusova uzvišenog identiteta. Marko ju je preoblikovao u pouku ustrašenim učenicima koji od Isusa trebaju učiti oslanjati se na Boga.
To se posebno vidi iz dijela r. 40. koji je vlastiti Marku: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Za “bojažljivi” stoji u grčkom izvorniku pridjev koji znači “prestrašen, kukavica, malodušan”. Sučelišvi se s olujom učenici su zakazali u oslanjanju na Boga kakvo se vidljivo očitovalo u Isusovu mirnom spavanju. U ovom prijekoru Isus im predbacuje i što se ne pouzdaju u njega (usp. Iv 14,1). Svojim mirnim snivanjem, prijekorom i stišavanjem oluje Isus potiče učenike da se poput njega pouzdavaju u Boga u svakom vremenu i svakoj okolnosti. - Marku je vlastito u ovom događaju i “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?” (r. 38). Marko je pisao svoje evanđelje kršćanima Rima upravo u vrijeme prvog progona za cara Nerona (za požar Rima u srpnju god. 64. car je lažno optužio kršćane i odmah ih počeo progoniti; Neron se ubio u lipnju god. 68. i tada obustavljen progon, ali privremeno). Marko je tako formulirao pitanje učenika na jezeru da se u njemu prepoznaju progonjeni kršćani Rima koji su strahovali pred carskom silom i srdžbom. Progonjenima se samo čini da Isus spava, da ih je napustio, da je Crkva prepuštena silama zla. Po Marku Isus ih poziva: “Kako nemate vjere?” Vjera je ovdje osobni i zajednički oslon na Boga, pouzdanje u uskrsnulog Krista koji je prisutan u svojoj Crkvi.
U Starom zavjetu, jedini Bog može ovladati morem i olujom, kako vidimo iz današnjeg pripjevnog psalma: “On reče i olujni se vjetar uzvitla što u visinu diže valove… Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi i on ih istrže iz svih nevolja. Smiri oluju u tih povjetarac, valovi morski umuknuše” (P s 107,25.28-29). Bog je ne samo postavio granice vodama prilikom stvaranja (Post 1,2) nego je svome narodu omogućio odlazak iz ropstva razmaknuvši vodu “Mora trstike” (Izl 15,8; P s 74,12-14 i dr). Neki psalmi slikovito prikazuju spasenje kao izbavljenje iz uzburkanih voda (P s 18,5; 69,2-3). Isus koji ima udio na Božjoj moći time što zapovijeda vjetru i valovima očituje svoj pravi identitet. Marko je tu zgodu preoblikovao u pouku kršćanima pod stresom progona i životnih nevolja.
On podsjeća svoje povijesne čitatelje i nas sudionike ove liturgije da je Isus budan zato što ga je Bog uskrisio od mrtvih nakon što je bio žrtva nepravde i nasilja. On je ne samo budan nego i prisutan u zajednici svojih vjernika, pažljivo sluša njihove vapaje i s njima trpi. Uočimo prezent u uskliku zadivljenih učenika: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” (r. 4l). Ovim prezentom Marko je htio reći da stišana oluja na Galilejskom jezeru nije tek jedan događaj iz prošlosti, nego znak Kristove trajne prisutnosti i moći da svoju Crkvu spašava u nevolji. Job je naučio da ne može riješiti tajne koje je Stvoritelj utisnuo u more i ljudski život. Isusovi učenici trebaju naučiti povjerenjem u Boga svladavati teškoće života.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Stvaram li “oluje” u životu svome i drugih bojažljivošću, strahom i zatvorenošću u samoga sebe? 2. Kako mogu unositi utihu u život svoj i bližnjih?
MOLITVA VJERNIKA NA 12. NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Uvjereni da Bog može unijeti mir i red u naše osobne oluje i u svijet koji dijelimo s drugim ljudima, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Crkvu koja je Petrova lađa: da je po hrabrim pastirima vodiš kroz oluje ljudske povijesti, molimo te…
- Za poglavare država i naroda u kojima postoje sukobi i napetosti: da neumorno rade na osiguranju pravednog mira u svojim zemljama, molimo te…
- Za mornare, ribare i sve koji zarađuju za život svojih obitelji radeći na moru: da njih očuvaš od svake opasnosti a more od zagađivanja, molimo te…
- Za nemoćne i sve koji podnose dugu bolest: da u Kristovoj iscjeliteljskoj snazi nađu unutarnji mir, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da dožive vječni mir s Kristom i spašenima u nebu, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, zahvaljujemo Ti za Tvoga Sina Isusa Krista koji je uvijek s nama u osobnim i zajedničkim olujama života. Daj da uvijek sačuvamo pouzdanje i vjeru u njega. Jer on živi kraljuje uvijeke vjekova.
