S ISUSOM ČEKATI NA BOŽJU INICIJATIVU
Ove nedjelje, koja redovno pada u proljeće dok usjevi mirno rastu, liturgija nas zove na razmatranje kako raste kraljevstvo Božje u povijesnom svijetu. Evanđelje obuhvaća dvije prispodobe, a one obje izražavaju isti postupak: sijanje, klijanje, rast i žetva. U prvoj Isus uspoređuje vlastito djelovanje s poljoprivrednikom koji baca sjeme u zemlju a zatim strpljivo čeka urod, svjestan kako on ne može učiniti da sjeme izraste u zrelo klasje. Ove nedjelje susrećemo se s Isusom koji je vedar i strpljivo čeka da Bog njegovo djelovanje učini plodnim. Pitajmo se, koliko nas naša vjera čini vedrima i strpljivima u našim obiteljima i radnoj sredini¬?
Prvo čitanje (Ez 17,22-24)
Prvo čitanje je dio propovijedi proroka Ezekiela Židovima u babilonskom sužanjstvu oko god. 588. pr. Kr. To je parabola o visokom cedru s kojega će Bog odlomiti grančicu te je zasaditi na visokoj gori Izraelskoj i dati da raste. Nova graničica razvit će se u krošnjat hrast. Budućnost Izraela je u rukama Boga koji može učiniti da se visoko stablo osuši a nisko stablo razraste u visoko. Ovom slikom prorok želi istaknuti svoj vjernički optimizam. Zato je on slika Isusa iz današnjeg evanđelja.
Drugo čitanje (2 Kor 5,6-10)
Ovo je Pavlova obrana pred vjernicima koji su ga optužili za nedosljednost. Svjestan da je krivo shvaćen i lažno optužen, Pavao izražava uvjerenje da ćemo se svi pojaviti pred Kristovim sudištem, ali to ne smije biti razlog za življenje u trajnom strahu. Samo se trebamo truditi da svoje dnevne i zemaljske obveze uskladimo s vrhunskom lojalnošću Bogu. Život na zemlji Pavao zove “stanje iseljenosti” ili bez domovine, a odlazak iz zemaljskog proputovanja stanjem “naseljenosti” ili vječnost u domovini nebeskoj. Pravo stanje naseljenosti je kod Boga.
“Spavao on ili bdio, sjeme klija i raste” (Mk 4,26-34)
Dvije kratke parabole današnjeg evanđelja su Isusov autoportret, slika samoga sebe. Prva je parabola o sjemenu koje samo raste. Polagano odrastanje poljoprivrednik ne vidi niti znak kako do njega dolazi, ali odrastanje sigurno predstoji. Ova parabola postoji samo u Markovu evanđelju, a Marko voli Isusa prikazivati kao paradoksalnog Mesiju, Spasitelja koji iznenađuje i ne uklapa se u stereotipna očekivanja. Prema Marku, glavna tema Isusova djelovanja je poziv na obraćenje zato što se približilo kraljevstvo nebesko – i to po Isusovim djelima i riječima (usp. Mk 1,14-15). Ovdje Isus svoje uprisutnjivanje kraljevstva Božjega uspoređuje s poljoprivrednikom koji sjeme zasije ali ne može učiniti da raste. Isus je morao puno puta u Galileji kao žitnici Svete zemlje promatrati zasijane usjeve te opažati kako pšenica ili ječam bivaju svakog dana veći. Vidimo to iz formulacije: “Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrno na klasu”.
Ljudska bića ne stvaraju kraljevstvo Božje, jer je ono Božja inicijativa, Božji dar. Istina je da mu se ljudi mogu oglušiti i čak sprečavati ga svojom zloćom. U povijesnom svijetu mi ljudi možemo kraljevstvu Božjem pružati povoljnu priliku te pridonijeti da brže raste i plodnije urodi, kao što je morao poljoprivrednik pribaviti dobru zemlju te sjeme u nju zasijati. Ali Bog stoji iza svega, jer on spasenje svih hoće i daje.
Ovom parabolom Isus je doveo u pitanje iluzije svojih teoloških protivnika koji su smatrali da mogu silom pridonositi nastanku kraljevstva Božjega (izgoneći Rimljane iz svoje domovine) i kontrolirati napredak kraljevstva. Neki su od njih poticali na oružanu pobunu protiv Rimljana kako bi ubrzali nastup Božjega kraljevstva u Izraelu kao narodu Božjem. S druge strane, Isusovi učenici bili su razočarani sporim napretkom Isusova pokreta koji se stavlja Bogu na raspolaganje. U paraboli o poljoprivredniku koji zasije pa spava, strpljivo čekajući urod, Isus je svoje teološke protivnike i svoje učenike podsjetio da Božji putovi nisu ljudski putovi. Isus traži da budemo strpljivi u zalaganju za dobro u svijetu te pustimo Bogu da bude Bog. Unatoč čovjekovu buntu i neposluhu, Božje djelo napreduje. Ništa ne može zaustaviti ili razoriti Božji plan spasenja. Mi ljudi smo bića trenutka i razmišljamo iz trenutne situacije. Bog je vječan i djeluje iz perspektive vječnosti. Isus je morao puno puta moliti i razmatrati Psalam 90,4: “Jer je tisuću godina u tvojim očima kao jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna”. Za razliku od većine nas smrtnika koji smo nagli i nestrpljivi, Isus je bio strpljiv i promišljen, uvijek otvoren Božjoj inicijativi i zato je znao čekati. Svojim djelima i riječima pokazivao je da se na Boga oslanja i u Boga uvijek uzda. U njegovu gledanju na život i rad za kraljevstvo Božje nije bilo prostora za pesimizam. On je vrlo dobro znao razliku između naivnog zanesenjaka i vedrog proroka.
Druga parabola govori o zrnu gorušičnom. U njoj je naglasak na kontrastu između sićušnosti zrna i veličine stabla koje iz njega izraste. Ta biljka je visoki grm u Svetoj zemlji i nudi pticama prigodu za gnijezda. Ovom parabolom Isus naglašava i kontinuitet između prve pojave kraljevstva Božjega u njegovu tadašnjem djelovanju, te kasnije u pastoralnom zalaganju Crkve, i konače faze kada će ono obuhvatiti sve narode. Isus se nije dao sputati neznatnošću skromnoga početka. Mnogi njegovi suvremenici smatrali su kako je situacija tako teška da nema smisla išta počinjati. Isus je znao da ništa ne nastaje u punom i razraslom obliku. Zbirni plod svih malih napora na kraju ipak može dovesti do zadivljujućeg rezultata. To je zakon zemaljskog zalaganja, ali i zalaganja za Božju stvar u svijetu. U vremenu prve Crkve parabola o zrnu gorušičnom inspirirala je apostole da evanđelje propovijedaju uporno i vedro te da se ne daju obeshrabriti skromnim rezultatima. Crkva je Božja obitelj koja je skromno počela u Palestini prvoga stoljeća, poput gorušičnog zrna. Kasnije se proširila po svim kontinentima i narodima te u njoj ima mjesta za sve pojedince i narode različitih kultura. Nema barijera za pridruživanje Kristu i Crkvi. Ljudi su prije Krista podizali “pregrade razdvojnice” ali ih je Krist razorio u svom tijelu na križu (usp. Ef 2,14-18).
Parabola o poljoprivredniku koji zasije pa vedro čeka urod govori nam o Isusu kao optimistu. Ona odražava Isusovo pouzdanje u Oca te njegovu strpljivost koja zna čekati na Božju inicijativu. Parabola o zrnu gorušičnom govori da se Isus nije dao smesti skromnim počecima u svom mesijanskom djelovanju. Na ovoj misi učimo s Isusom biti vedri i strpljivi. Molimo da budemo strpljivi djelatnici koji se ne daju smutiti skromnim početkom i slabim vidljivim rezultatima.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Pomaže li mi Isusov primjer da ne budem razočaran skromnim rezultatima u svom djelovanju? 2. Pomaže li mi moja vjera da budem optimist, ali ne naivni zanesenjak?
MOLITVA VJERNIKA NA JEDANAESTU NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Zahvalni Isusu za primjer vedrog oslanjanja na Boga u sijanju Riječi Božje, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za papu, biskupe i svećenike Crkve: da nastavljaju djelo Isusa koji je vedro navješćivao kraljevstvo Božje, ozdravljao bolesne i opraštao grijehe, molimo te…
- Za Crkvu u hrvatskom narodu i u svim narodima današnjeg svijeta: da napreduje te bude znak pravde, ljubavi i istine u svijetu, molimo te…
- Za obitelji u našoj biskupiji te posebno za djecu i mlade: da rastu u milosti, međusobnom poštovanju i strpljivoj ljubavi, molimo te….
- Za bolesnike u našim obiteljima i zdravstvenim ustanovama: da doživljavaju utjehu i ljubav Božju po onima koji ih liječe i dvore, molimo te…
- Za pokojnike, osobito one koji su nas obogatili svojim primjerom ili plodovima svoga rada: da u domovini nebeskoj uživaju radost vječnu, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, pomozi nam da shvatimo važnost vremena i prilika koje nam u životu darivaš. Otvori naše srce za tvoju riječ, kako bismo odgovornim življenjem i svjedočkim djelovanjem donosili plodove od sjemena što si ga u nas posijao. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
