OPREČNI ODGOVORI ISUSU KOJI JE “SVEZAO” SOTONU
Za današnje evanđelju imamo Isusov odgovor rođacima koji smatraju da je “izvan sebe” i pismoznancima koji tvrde da pomoću đavolskog poglavice izgoni đavle iz opsjednutih. On za sebe slikovito kaže da je “svezao sotonu” te da mu svojim propovjedničkim i iscjeliteljskim djelovanjem “plijeni kuću”. On podlaže rodbinske veze svojoj prvotnoj zadaći da uprisutnjuje kraljevstvo Božje. Zato svojom majkom, braćom i sestrama proglašava one koji zajedno s njime volju Božju traže i vrše. Želimo ostati učenici Isusa koji prihvaća da ga rođaci označe kao suludog a teološki protivnici kao opsjednutog, tražeći u ovoj liturgiji snagu da ustrajemo i onda kad nas ljudi izruguju ili preokreću naše najplemenitije nakane i pothvate.
Prvo čitanje (Post 3,9-15)
Adam i Eva, nakon što su prekršili Božju zapovijed bježe od odgovornosti za učinjeno zlo: Adam optužuje Evu a Eva zmiju kao praneprijatelja ljudskog roda u starim civilizacijama. Ova biblijska zgoda govori kako grijeh unosi neslogu među ljude i konflikte u svijet. Obećanje o ženinu potomku koji će zmiji satirati glavu, je najava spasenja i pobjede dobra. Ovo je najava da će zlo biti poraženo a Isus u današnjem evanđelju ispunjava ovo Božje obećanje “vežući” svojim djelovanjem sotonu.
Drugo čitanje (2 Kor 4,13-5,1)
U ovom odlomku Pavao najavljuje krštenicima Korinta da ne kani prekinuti svoje apostolsko djelovanje zbog nevolja koje su ga zadesile. Uvjeren je da će vjernici različitih crkvenih zajednica koje je osnovao biti zahvalni Bogu za njegove apostolske pothvate i poticaje te govori o izvanjskom i unutarnjem čovjeku. Izvanjski se može raspadati, ali se unutarnji stalno obnavlja snagom vjere u Krista uskrsnuloga. Zato poziva ondašnje krštenike i nas danas da svoj pogled upiremo u trajna i nebeska dobra, uvjereni da vjera pobjeđuje nevolje, pa i samu smrt.
S paradoksalnim Isusom prihvaćati kraljevstvo Božje (Mk 3,20-35)
U današnjem evanđelju sv. Marko zove svoje povijesne čitatelje u poganskom gradu Rimu, i nas sudionike ove liturgije, na pravi odgovor Isus. Tijekom svoga evanđelja on pokazuje da su neki povijesni slušatelji Isusu povjerovali (2,5) a neki su dovodili u pitanje njegove postupke i njegov nauk (2,7.18). Današnji odlomak počinje i završava stavom Isusove krvne rodbine prema njemu, a u sredini je rasprava o krivoj optužbi da Isus u sprezi s đavlom izgoni đavle. Književnom tehnikom inkluzije ili uokvirenja Marko pojašnjava pitanje krivog i ispravnog stava prema Isusu.
Dok se oko Isusa i apostola skupilo toliko mnoštvo “da nisu mogli ni jesti” (r. 20) – podatak koji donosi jedini Marko predočavajući Isusa kao paradoksalnog Mesiju -, Isusovi krvni rođaci dolaze da ga “obzudaju”, jer je do njih došao klevetnički glas da s njime nešto nije uredu. Za ono što naš prijevod preriče kao “njegovi” u grčkom stoji izraz koji doslovno znači “oni uz njega”, dakle ukućani ali i susjedi, znanci. Poput pismoznanaca, koji će ubrzo Isusa optužiti da u sprezi s đavlom izgoni zle duhove iz bolesnika, oni su smatrali da je njihov rođak i mještanin na putu samorazaranja. Napustio je siguran život mjesnog stolara koji je radom uzdržavao sebe i majku te se upustio u pustolovinu propovijedanja kraljevstva Božjega koje smatra totalno drugačijim od onoga što priželjkuju Nazarećani i većina pripadnika Izraela na čelu s vjerskim poglavarima saducjeske i farizejske sljedbe. Nije držao odredbe o šabatu i čak se proglasio gospodarom subote (2,27-28). Ovi mještani podlegli su mišljenju pismoznanaca i jeruzalemskih starješina da s Isusom nešto nije u redu; stoga bi ga trebalo silom ušutkati vraćajući ga u njegovu zanatsku radnju. Ovu zgodu o Nazarećanima koji Isusa smatraju suludim te ga žele silom vratiti u krug, kamo po njihovu mišljenju pripada, donosi jedini Marko. Za njega je Isus paradoksalni Mesija.
Marko u ovaj kontekst stavlja optužbu pismoznanaca koji ne niječu Isusove egzorcizme, ali ih tumače kao spregu s đavlom. Kad spominje da Isus na zlobno izvrtanje njegovih najplemenitijih poteza i nakana odgovara prispodobama, Marko ovo povezuje s drugim mjestima u svome evanđelju gdje Isus govori protivnicima u parabolama (4,33-34; 7,17; 12,1). Ako Isus pomoću đavolskog poglavice izgoni đavle iz bolesnih ljudi, onda sotona djeluje protiv sebe samoga, jer mu je stalo do vladanja nad ljudima i događajima. Kad za sebe slikovito kaže da je ušao u kuću jakoga i svezao ga, Isus očituje svijest da Bog po njemu zaista satire moć sotone u njegovu narodu a time i u svijetu. Zli postoji i ljudi mu robuju, a Isus izgonjenjem đavla oslobađa ljude od Zloga i od zla.
Isusovu izreku o grijehu protiv Duha Svetoga Marko je stavio u drugačiji kontekst a time i drugačije prrotumačio nego Matej i Luka (usp. Mt 12,31-32; Lk 12,10). Grijeh protiv Duha je ono što Isusu čine jeruzalemski pismoznanci, jer njegova djela i riječi pripisuju sotoni, izvrću njegove najplemenitije pothvate i nakane. Odbijaju prihvatiti kraljevstvo Božje koje u Isusu postaje prisutno i dostupno, negiraju njegovu spasenjsku i spasotvornu djelatnost. To nije tek jedan čini nego trajni stav. Trajno odbijaju svjetlo i istinu koju Bog po Isusu nudi i potvrđuje u njegovim čudesnim djelima. Ipak je prijetnja o neoprostivom grijehu protiv Duha Isusov proročki poziv, a ne dogmatska definicija.
Zgodu o rođacima iz Nazareta, koji su preko Isusove majke pokušali prekinuti njegovu mesijansku djelatnost te zatražili da ih odmah primi, donose također Matej i Luka (usp. Mt 12,46-50; Lk 8,19-21). Oni su ostali vani, jer od mnoštva željna riječi Božje iz usta nazaretskog proroka nisu mogli izravno prodrijeti do njega. Tražili su da on izađe k njima. Marko i Luka ovdje složno ističu da Isus nije mogao izaći, jer je oko njega sjedilo mnoštvo. Marku je u ovom prizoru vlastito: “I okruži pogledom po svojima što su sjedili oko njega u krugu i kaže…”. Ovo zaokruživanje pogledom bilo je najava nove obitelji koju Isus osniva. Taj pogled bio je ohrabrenje i zahvala. Ohrabrenje da slušatelji ostanu mirno na svojim mjestima i u krugu zajednice koju on osniva, ali i zahvala za odaziv i podršku. Proglašava ih svojom majkom, braćom i sestrama zato što zajedno s njime volju Božju traže i vrše. Oni prihvaćaju Isusa i kraljevstvo koje on uprisutnjuje. On time ne odvraća članove obitelji od međusobne vjernosti, ljubavi i uslužnosti. Dapače, on će proglasivši nerastavljivost vjerničke ženidbe, uzdignuti zajedništvo muškarca i žene na dostojanstvo sakramenta. Samo proglašava da uključivanje u novu obitelj njegovih sljedbenika nadilazi zemaljske kriterije i rodbinske veze. Oni koji hoće biti otvoreni za kraljevstvo što ga on naviješta, trebaju s njime prihvaćati volju Božju. On nas i danas zove da u tom smislu budemo jedni drugima majka, braća i sestre u njegovoj Crkvi.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Robujem li grešnim ljudskim obzirima i predrasudama? 2. Gledam li na Crkvu kao na zajednicu braće i sestara u Kristu?
MOLITVA VJERNIKA NA 10. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Budući da smo potomci Adama i Eve, u nama se bori dobro i zlo, ali milošću Kristovom želimo se otvoriti za Božju vladavinu u svom zemaljskom životu i povijesnom svijetu. Imajući to na umu, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Crkvu Božju kao zajednicu vjernika i znak spasenja u Kristu: da dosljedno svjedoči duhovne vrijednosti i obnavlja svijet u kojem kršćani žive zajedno s ljudima drugačijih uvjerenja, molimo te…
- Za tražitelje istine, pravde i dobra u današnjem svijetu: da u svom plemenitom traženju ne malakšu, molimo te…
- Za mlade koji traže svoje mjesto u društvu: da surađuju s onima koji ih odgajaju za poštene, dobre i plemenite osobe u obiteljima i školama, molimo te…
- Za bolesnike, osobito za one koji pate od tjelesne ili duševne oštećenosti: da ih krijepi ljubav Božja preko onih koji ih poslužuju, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da ih primiš u puninu svoje ljubavi u nebu, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, ti nikada ne prestaješ ljubiti svakoga od nas pojedinačno i sve zajedno. Daj nam snagu da po primjeru Gospodina Isusa ostanemo uvijek otvoreni za tvoje kraljevstvo. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
