OPROŠTENJE I ISCJELITELJSKO MILOSRĐE U ISUSOVIM RIJEČIMA I DJELIMA
U današnjem evanđelju Isus oprašta grijehe uzetome a zatim ga ozdravlja. Čudesnim ozdravljenjem potkrepljuje svoju moć opraštati grijehe u Božje ime. Na ovom euharistijskom slavlju Isus nam objavljuje kako se kraljevstvo Božje sastoji u Božjoj moći da oprašta te da vraća zdravlje, život i istinsku slobodu.
Prvo čitanje (Iz 43,18-19.21-22.24b-25)
U ovom dijelu svoje propovijedi, prorok iz vremena babilonskog sužanjstva poziva povijesne slušatelje i nas danas na novo gledanje prvog izlaska koji će se ponoviti u povratku iz babilonskog sužanjstva. Isti Bog koji je praočeve izveo iz egipatskog ropstva ponovno će izbaviti Izraelce iz sužanjstva, ali i osloboditi svoj grešni narod od sebičnosti i nevjernosti. Bog u svom milosrđu briše opačine pojedinaca i zajednice. Božje opraštanje i novi život koji Bog dariva svome narodu podloga su Isusovim riječima i djelu u današnjem evanđelju.
Drugo čitanje (2 Kor 1,18-22)
Pavao je dva puta planirao ponovno pohoditi krštenike u Korintu, ali je svaki puta morao odgoditi svoj pohod. Korinćani su postali sumnjičavi te optužili svoga apostola za nestalnost i smušenost. U današnjem odlomku iz Druge Korinćanima Pavao odgovara na optužbu da je hirovit, podsjećajući na božansko porijeklo riječi Božje koju je propovijedao te ističući da ih ta riječ povezuje. Isus nikada nije bio neiskren, jer je kod njega “da” uvijek bilo “da” i “ne” uvijek bilo “ne”. Kao utjelovljena Riječ Božja, Isus je trajno Božje “da” svim ljudima, jer je otpočeo konačno razdoblje povijesti spasenja. On je “Amen” svim obećanjima koja je Bog davao po patrijarsima i prorocima.
Opraštanjem i iscjeljivanjem Isus objavljuje kraljevstvo Božje (Mk 2,1-12)
Današnje evanđelje je prva od šest zgoda kod Marka u kojima su Isus i njegov nauk središte raspre (kontroverzije). Popularni galilejski laik i čudotvorac postaje prijetnja vodstvu službenih teologa – farizejima i pismoznancima. Izreka o oproštenju grijeha i fizičko čudo sastavni je dio Isusova uprisutnjivanja kraljevstva Božjega koje počinje njegovim mesijanskim djelovanjem, imat će vrhunac u njegovoj smrti i uskrsnuću a dovršit će se o eshatonu.
Sv. Marko ističe ključnu ulogu bolesnikovih prijatelja koji su ovo mogli učiniti samo iz ljubavi prema bolesnom bratu ili rođaku. Također zato što su imali povjerenja u Isusa, mladog galilejskog rabina koji je sjedao za stol s izgubljenim članovima svoga naroda da i njima pokaže kako ih Bog ljubi. Krovovi kuća u Palestini Isusova vremena bili su ravni te pokriveni drvenim motkama, trskom, slamom i blatom. U boljim kućama, izvana su na krov vodile stepenice u tzv. gornju sobu. Mnoštvo nije dopustilo ovoj četvorici da bolesnika unesu kroz vrata. Oni su se u svojoj ljubavi brzo dosjetili: uznijeli su bolesnika po stepenicama, razgrnuli krov nad mjestom ispod kojega je prodirao blagi Isusov glas te spustili bolesnika na njegovu ležaju. Za ovu akciju trebalo im je dosta planiranja, vještine, suradnje – timskog rada. Isus je odmah pohvalio njihovu domišljatu ljubav te bolesnika osokolio: “Sinko! Oprošteni su ti grijesi!” (r. 5). Naši su prevoditelji ovdje poštivali pasivni oblik, koji bibličari nazivaju teološkim pasivom: Bog oprašta po svom poslušnom Sluzi i Sinu.
Na pohvalu vjere onih koji su bolesnika spustili i najavu bolesniku da mu Bog oprašta grijehe - koji su očito morali biti javni i svima poznati - Isus dobiva kritiku pismoznanaca da huli na Boga, jer jedini Bog može opraštati grijehe, ali uz prethodno kajanje i pokoru. Pozivajući se na starozavjentu tradiciju prema kojoj samo Bog oprašta onima koji se kaju i spremni su popraviti načinjenu nepravdu ili štetu, oni u sebi osuđuju Isusa za hulu kao težak prekršaj svoje vjere i teologije. Optužba za hulu pojavit će se prema Markovu evanđelju u procesu Isusu pred Židovima (Mk 14,60-64). U oba slučaja prisutni protivnici odbijaju priznati Isusa za Mesiju po kojem nastupa razdoblje spasenja. Zatvarajući se milosnim zahvatima Božjim po Isusu, oni ne dobivaju udio na oproštenju i milosrdnom Božjem iscjeljivanju koje postaje dostupno u Isusovim riječima i djelima.
U Evanđelju po Ivanu, poglavlje 9, Isus ozdravlja slijepca od rođenja uz ispravljanje predrasude vlastitih učenika koji su smatrali da je bolest Božja kazna za grijehe dotičnoga ili njegovih roditelja. Isus ispravlja staro uvjerenje da je tjelesna bolest posljedica grijeha. Ni ovdje on ne povezuje bolest s grijehom. Zato liječi bolesnika u potvrdu da ima vlast opraštati grijehe. Njegovi teološki protivnici bili su također uvjereni da je iscjeljenje moguće ako je grijeh oprošten. Bili su suočeni s činjenicom ozdravljenja i trebali su zaključiti da je oproštenja grijeha istinsko, ali nisu. Riječ o oproštenju Isus je potvrdio iscjeljenjem istoga čovjeka. Kod njega se riječ i djelo dopunjavaju pokazujući tko on zaista jest. Njegov će puni identitet zasjati tek s križa kad ga vojnik nazove Sinom Božjim (usp. Mk 15,39).
Ozdravljeni je “odmah uzeo postelju i izašao na očigled svima” (r. 12). Prisutni su počeli slaviti Boga, ne Isusa! To je on i htio: očitovati Božje milosrđe, uprisutnjivati njegovu dobrotu! U Isusovoj sposobnosti da oprašta i iscjeljuje puk je prepoznao Božju vladavinu i otvorili joj se. Uvidjeli su istinitost Isusovih riječi i djela te povjerovali u njega i doživjeli Božje kraljevstvo. Teolozi su ostali zatvoreni u sljepoću i izolaciju koju su sami sebi nametnuli. Ovo evanđelje zove nas da uvidimo kako je grijeh paraliza koju namećemo sami sebi, jer nas odvaja od Boga, od drugih ljudi i o od najplemnitijega što je u nas Bog zasijao. Božje oproštenje dostupno je po Kristu, snagom Duha u Crkvi. Ono je moć koja vraća zdravlje, život i istinsku slobodu. Kad se nedjeljom saberemo da slušamo riječ Božju i krijepimo se posvećenim kruhom sa stola Gospodinova, trebamo prepoznavati radosnu vijest koja nam biva naviještana: Bog nam oprašta, ozdravlja nas, ujedinjuje nas na način kako to samo Bog može. Oproštenje pokazuje dubinu odnosa koji se uspostavljaju između Boga i nas, unutar nas samih te među nama i drugim ljudima. Te odnose ne možemo postići vlastitom snagom. Možemo se samo ponizno otvoriti Božjem daru poput ovog ozdravljenog bolesnika. To nas oproštenje puni vjerničkom radošću i dostojanstvom, jer doživljavamo da smo Božji sinovi k kćeri.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1.) Crkva je zajednica onih kojima je Bog oprostio i koji su spremni opraštati – što mi to znači? 2.) Jesam li svjestan da me grijeh izolira od Boga, od ljudske braće i sestara i od mene samoga?
MOLITVA VJERNIKA NA SEDMU NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Bog ima vlast opraštati i iscjeljivati po Kristu Gospodinu. On uslišava molitve svojih vjernika. Zato mu se zajednički obratimo.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju: da naviješta i svjedoči kako Bog svima oprašta, molimo te…
- Za svećenike i biskupe Crkve: da rado stoje na raspolaganje vjernicima za sakrament pomirenja s Bogom i s kršćanskom zajednicom, molimo te…
- Za poglavare naroda i država: da zauzeto rade na pomirenju i oproštenju među skupinama i narodima, molimo te…
- Za one koji teško opraštaju ili misle da nikoga ne trebaju pitati za oproštenje: da nauče opraštati i oproštenje tražiti, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane i za našu župnu zajednicu: da sami spremno opraštamo i ispravljamo uvrede koje smo nanijeli, molimo te…
- Za vjerne mrtve, osobito za naše pokojne rođake i prijatelje: da im oprostiš ljudske slabosti i grijehe te im udijeliš pokoj vječni, molimo te..
Svećenik:
Svemogući Bože, ti si Otac svih ljudi te imaš moć opraštati i iscjeljivati. Čuj naše prošnje i učini nas svjedocima tvoga kraljevstva tako što ćemo od srca opraštati i oproštenje moliti. Po Kristu Gospodinu našemu.
