ODGOVOR NA ISCJELJENJE JE VJERNIČKO SLUŽENJE
U današnjem evanđelju Isus ozdravlja Petrovu punicu u kući a ona odmah poslužuje kod stola božanskog liječnika i druge goste. Zatim Isus ozdravlja mnoštvo bolesnika pred vratima, sutradan rano povlači se u osamu na molitvu te nastavlja propovijedati i ozdravljati u drugim mjestima Galileje. Kako pokazuje ozdravljena Petrova punica, odgovor na iskazanu milost je vjerničko služenje u Crkvi i ljudskoj zajednici.
Prvo čitanje (Job 7,1-4.6-7)
Knjiga o Jobu spada među starozavjetne mudrosne i pjesničke spise te obrađuje problem patnje nevinih. Uz Božje dopuštenje sotona je Joba udario različitim nevoljama prouzročivši da mu izginu odrasla djeca, propadne imanje, da on izgubi poštovanje vlastite žene te susjeda i prijatelja. Job je odbijao tradicionalno tumačenje patnje kao kaznu za osobne ili tuđe grijehe, ali je ostao čvrst u osobnoj vjeri u Boga. Ovo čitanje dio je Jobova odgovora prijatelju Elifazu gdje nevini patnik nabraja svoju nevolje te se uspoređuje s robom i nadničarom. Suprotstavljajući se plitkom Elifazovu rješenju, Job uočava da trpe dobri i nevini te da patnja nije kazna za počinjene grijehe. Jobov popis nevolja je kontrast Isusu koji liječi ljude od tjelesne i duhovne bolesti. Patnja kojoj ljudi ne mogu izbjeći dobiva smisao u iscjeliteljtskom djelovanju i otkupiteljskoj smrti Isusa.
Drugo čitanje (1 Kor 9,16-19.22-23)
Usporedivši svoju apostolsku službu sa službom Petra i drugih propovjednika, Pavao ovdje brani svoje pravo da naviješta Kristovo evanđelje te uživa ugled koji spada na tu službu. On se ipak odrekao prava na brak a time i ženu suputnicu u propovjedničkoj službi, uvjeren da tako svu svoju snagu može izravnije ulagati u evangeliziranje pogana. Odriče se i prava na materijalno uzdržavanje od strane vjernika, jer svoju službu gleda kao zvanje od Boga, ne kao zanimanje koje je izučio. Bog ga je pozvao i on osjeća da bi mu život bio promašen, kad se ne bi odazvao. Po zanimanju je bio šatorar i kad bi došao u neko novo mjesto, radio je kod poduzetnika svoje struke te tako izdržavao sebe i suradnike. Trudio se da životom svjedoči ono što propovijeda.
Sljedbenici Krista koji iscjeljuje i moli (Mk 1,29-39)
U Palestini prvog stoljeća većina Židova, nadahnjivani nadama i slikama starozavjetnih knjiga, očekivali su Mesiju koji će činiti čudesa te uspostaviti obnovljenu i samostalnu državu Izrael s istinskom političkom vlašću i nacionalnom povezanošću. U današnjem evanđelju Isus koji liječi bolesnike te se povlači na molitvu u osami ispravlja takvo krivo shvaćanje u srcima i glavama vlastitih učenika. Za Marka se najveće Isusovo čudo pojavilo tek u misteriju njegove muke i smrti na križu, gdje je očitovan njegov istinski mesijanski identitet. Ove zgode u Markovu evanđelju pokazuju krivo shvaćanje Isusove osobe i poslanja. Šimun i drugi “tražili su” Isusa (r. 36-37). Marko ovdje upotrebljava grčki glagol zetein koji znači krivo ili čak neprijateljsko traženje. Time on hoće reći da mnoštvo, te i apostoli pod utjecajem mnoštva, krivo shvaćaju Isusovo poslanje te ga pokušavaju usmjeriti na djelovanje sukladno vlastitom očekivanju. U događaju Isusove smrti i uskrsnuća odstranjeno je jednom zauvijek svako krivo traženje Isusa. Na Veliki Petak i na uskrsno jutro očitovan je pravi Isusov identitet i njegovo trajno poslanje. On je Mesija služenja i patnje, otkupljenja i oslobađanja. Čovjek za druge na dug rok!
Pri ozdravljenju Petrove punice, uočimo da se to čudo dogodilo u privatnosti jedne kuće, ne na trgu. Povijesni Isus nije težio za laskavim pohvalama mnoštva a evanđelist Marko namjerno prigušuje učinak čudesa u Isusovom mesijanskom djelovanju, kako bi više naglasio njegovu muku i smrt. Ovo je jednostavni izvještaj o iscjeljenju s naglaskom na učeničkom hodu za Isusom. Ozdravljenu ženu Isus “prihvati za ruku i podiže” (r. 31). Ognjica je odmah napušta a ona “im posluživaše”. Počela je i nastavila dvoriti ih. Za “podiže” Marko upotrebljava grčki glagol egeirein koji drugdje u ovom evanđelju znači “uskrisiti, podići iz groba”. Oslobađanje od bolesti je slika Isusova kasnijeg ustajanja od smrti. Isus liječi svojom vlašću nad grijehom i smrću. Kad sam bude uskrišen, podizat će na novi život sve koji u njega vjeruju. Šimunova punica odgovorila je vjerničkim služenjem na dar podizanja s bolesničke postelje. Tako bismo trebali odgovarati i mi današnji vjernici: služenjem Kristu u Crkvi i ljudskoj obitelji.
Ozdravivši brojne bolesnike pred vratima Petrove kuće nakon zalaska sunca, Isus zabranjuje demonima da mu prave jeftinu reklamu. Sutradan rano ujutro povlači se u osamu na molitvu, ali ga ubrzo pronalaze apostoli i ljudi iz mnoštva koji žele zlorabiti njegovu čudesnu moć. Marko spominje tri puta Isusovo osobnu molitvu tijekom mesijanskog djelovanja (1,35; 6,46; 14,35.39). Svaki puta radilo se o trenucima zaokreta, kada su sami učenici ili drugi ljudi krivo shvaćali njegovo poslanje. Iz molitve u osami Isus se digao uvjeren da iz Kafarnauma treba svoju djelatnost proširti na svu Galileju, iako su učenici smatrali da je dovoljno ostati u tom gradu na jezeru. On je bio osoba za druge, ali ne tako da bi tražio pohvale i laskanja ljudi nego da bi svega sebe istrošio za dobro svih ljudi. Zato je “prošao svom Galilejom, propovijedao u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio” (r. 39).
Po uzoru na Isusa koji radi i moli, kršćani svih vremena trebali bi svoj rad prožimati molitvom. Povlačenjem u osamu kritički vrednujemo svoje življenje i djelovanje te ponovno stavljamo naglasak na ono što je važno. Knjige o duhovnom životu obično predstavljaju molitvu kao razgovor s Bogom pa smo skloni molitvom zvati iznošenje potreba vlastitih ili potreba naših bližnjih pred Boga. Molitva je zapravo osluškivanje Božje volje, Božji govor nama, prilagodba naše volje Božjoj, traženje svjetla i snage od Boga. Molitvom otvaramo svoje srce i svoju pamet Bogu te tražimo i prihvaćamo volju Božju o sebi i bližnjima. Stoga se molitva ne bi trebala svoditi na mehaničko sudjelovanje u vjerskim obredima ili recitiranje naučenih formulara. Molitvom otkrivamo Božju prisutnost u svome životu, jer tako pokušavamo doživjeti darovanost i posebnost svakog trenutka u našem životu. Kao što je Isusovo mesijansko djelovanje izviralo iz njegova oslanjanja na Oca u molitvi, takvo bi trebalo biti i naše djelovanje. Kao što je Isus svoje djelovanje ispitivao i preslagao u molitvi, tako bismo i mi trebali. Kod Isusa su akcija i molitva bile sastavni dio njegova življenja za druge. Tako smo i mi pozvani povlačenjem u molitvenu osamu činiti vjernički sadržajnim svoj svagdašnji posao, svoje radosti i žalosti, uspjehe i promašaje.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1.) Kako moja vjera u Krista utječe na moje obiteljsko zajedništvo i radnu sredinu? 2.) Tražim li u molitvi Božje svjetlo i snagu?
MOLITVA VJERNIKA NA PETU NEDJELJU U GODINI B
Svećenik:
Čuli smo u današnjem evanđelju kako su ljudi pred Isusa “donosili sve bolesne i opsjednute” s nadom da će ih iscijeliti, a on se uz propovijedanje i iscjeljivanje povremeno povlačio u osamu na molitvu. Iznesimo pred Boga potrebe svih ljudi u zajedničkoj molitvi.
Čitač:
- Za Crkvu kao znak i sredstvo spasenja svih u Kristu: da se u teškoćama i uspjesima svoga poslanja ustrajno oslanja na Krista Gospodina, molimo te…
- Za siromašne u svijetu i za sve koji podnose nepravdu: da im udijeliš nadu i snagu za podnošenje životnih nevolja, molimo te…
- Za sve koje muče tjelesne i duševne bolesti: da uvide smisao svoje patnje, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da se po uzoru na Isusa u buci svagdanjeg života naučimo povlačiti u osamu na molitvu, molimo te…
- Za pokojnike iz naše župe i za one koji su njihovom smrću ožalošćeni: da pokojnike pridružiš Kristu uskrslom a njihove žive članove obitelji utješiš u njihovoj žalosti, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Oče, sva je naša nada u tebi! Neka tvoja dobrota i briga bdije nad svakim od nas pojedinačno te nad našim obiteljima, nad cijelom Crkvom i ljudskom zajednicom. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
