BEZBRAČNOST VJEROM NADAHNUTA I PROŽIVLJAVANA
U današnjem evanđelju Isus propovijeda u sinagogi te ozdravlja jednog bolesnika u znak da po njegovim riječima i djelima nastupa kraljevstvo Božje. To je prvo Isusovo čudo prema Marku. Prisutni se dive i potvrđuju da Isusov autoritet izvire iz njegovih riječi i djela, a ne kao ugled pismoznanaca. Za drugo čitanje imamo nastava Prve Korinćanima. U današnjem odlomku Pavao obrazlaže svoju neoženjenost, na koju se odlučio iz vjerskih razloga, i odgovara na pitanje vjernika o bezbračnosti nadahuntoj vjerom. O tome ćemo razmatrati.
Prvo čitanje (Pnz 18,15-20)
U knjizi Ponovljenog zakona sabrane su Izraelove tradicije o događajima spasenja i kultnim ustanovama pod vidom duhovne i nacionalne obnove. Ovaj odlomak je dio odsjeka o centralizaciji bogoštovlja u jeruzalemskom hramu kao duhovnom središtu naroda. Nakon obrade službe sudaca, kraljeva i svećenika, nadahnuti pisac govori o ulozi proroka u vjerničkog zajednici. Prorok je duhovni nasljednik Mojsija kao posrednika između Boga i ljudi. Bog stavlja svoju riječ u usta pravoga proroka, ali zajednica mora biti budna da ne nasjedne zavođenjima lažnih proroka. Prorok poput Mojsija je Isus u današnjem evanđelju koji iznosi riječ Božju i čini djela Božja.
Drugo čitanje (1 Kor 7,32-35)
Ovo je dio poglavlja u kojem Pavao prenosi Isusovu odredbu o nerastavljivosti vjerničkog braka te takav brak naziva karizmom ili posebnim duhovnim darom. U istom poglavlju spominje svoju neoženjenost iz apostolskih razloga i poučava o vrijednosti Bogu posvećenog celibata ili djevičanstva. Onima koji osjećaju da ih Bog zove na posvećeni bezbračnost preporučuje da to prihvate kako bi izravnije služili Bogu i bližnjima.
Pokazuju uzvišenost kraljevstva Božjega (1 Kor 7,32-35)
Razmatrat ćemo kratki odlomak iz drugog čitanja, jer je važno da sva župna zajednica uvidi vrijednost Bogu posvećene čistoće ili bezbračnosti vjerom motivirane i proživljavane. Jedno od pitanja koja su vjernici grčkog grada Korinta pismeno postavili Pavlu jest brak i Bogu posvećena bezbračnost. Na to pitanje odgovara Pavao u cijelom sedmom poglavlju iz kojega smo imali kratki odlomak. Partnerima u vjerničkom braku Pavao poručuje da budu vjerni jedno drugom, da složno nose radosti i teškoće braka i da doživotno ustraju u svom savezu ljubavi pred Bogom i Crkvom. Iako tada još nisu bila napisana evanđelja, Pavao kaže: “A oženjenima zapovijedam ne ja nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja… i muž neka ne otpušta žene” (1 Kor 7,10-11). To je bila velika novost među kršćanima grčke i rimske kulture, jer je država dopuštala rastavu braka i posvađani ili prevareni supružnici često su se rastavljali. Budući da je prema Isusovu nauku brak uplanirao Bog kao ustanovu čvrste ljubavi i zajedništva te odraz svoje ljubavi, vjernici koji slobodno sklope valjan brak trebali bi u njemu ustrajati cijelog života. Tu veliku novost koju Gospodin Isus traži Pavao je vjerno prenio Korinćanima, iako je znao da neki od krštenika imaju s time velikih teškoća.
Zatim nastavlja: “A htio bih da svi ljudi budu kao i ja; ali svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako. Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja. Ako li ne mogu izdržati, neka se žene, udaju. Jer bolje je ženiti se nego li izgarati” (7,7-9). Pavlov primjer bezbračnosti iz vjerskih razloga bio je zagonetan krštenim Židovima i Grcima. Zato što su židovski muškarci i žene osjećali da im je vjerska dužnost sklapati brak te rađati djecu koja su slika Božja. Marljivom proučavatelju Svetoga pisma, rabinu Ben Azai-u (nešto mlađi od Pavla, kolega Akibe koji je živio od oko 50. do oko 135. po Kr.) predbacivali su sunarodnjaci zašto nije oženjen kao drugi rabini i muškarci. Odgovarao je: “Zašto da se ženim? Moja je ljubav Zakon. Prepouštam drugima da produžavaju ljudsku rasu!” Kod Grka Pavlova vremena našao se neoženjen pokoji intelektualac jer se tako osjećao slobodnijim za intelektualni rad. Pavao ovdje ne obrazlaže zašto je neoženjen, nego to spominje kao činjenicu poznatu Korinćanima koji su se uz to sjećali da je Pavao živio čestito, poštivao žene i cijenio obitelj. Kad je kao mladi teolog prihvatio kršćansku vjeru i dobio od uskrslog Krista poziv da bude navjestitelj evanđelja poganima, vjerojatno je tada odlučio ne sklapati braka da bi mogao slobodnije širiti vjeru svoju i vjeru crkvene zajednice među ljudima grčke i rimske kulture.
Uz to je Pavao morao čuti za primjer celibata ili bezbračnosti Isusa kojemu su se protivnici rugali da je kao uškopljenik zato što nema žene i djece. Isus se nije puno upuštao u raspravu nego jezgrovito odgovorio da ima neoženjenih i neudanih radi kraljevstva nebeskog te pozvao: “Tko može shvatiti, neka shvati!” (Mt 19,12). Gospodin Isus i njegov progonjeni apostol Pavao obrazlagali su svoju neoženjenost kao svestranije služenje Bogu i bližnjima, življenje za konačne vrijednosti kraljevstva Božjega. Kod Isusa i Pavla neoženjenost radi kraljevstva nebeskog bila je razlog više da brak i obitelj podupiru i cijene, jer je to Božji plan za većinu muškaraca i žena.
U odlomku koji prethodi današnjem čitanju Pavao je istaknuo kako je vrijeme “kratko…jer prolazi obličje ovoga svijeta” (7,29-31). Vjernik sudjeluje u zemaljskim radostima i dostignućima svjestan svoga poziva na život vječni. U tom duhu, kaže Pavao u današnjem drugom čitanju da se brinu prvenstveno za Gospodnje oni koji iz vjerskih razloga braka ne sklapaju poštujući seksualnost svoju i drugih osoba. Tko je vezan brakom, mora se brinuti za svoga bračnog partnera i u tome smislu ugađati mu. Vjernik u braku pokazuje svoju ljubav prema Bogu bračnom vjernošću, ljubavlju i poštovanjem prema partneru ili partnerki, a oboje zajedno odgajaju svoju djecu za odgovorne osobe, građane i članove Crkve. “I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom, a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu!” Ovakvom formulacijom Pavao pokazuje da je u korintskoj zajednici bilo neoženjenih muškaraca i neudanih žena koji su poput Pavla vjerom motivirali svoju bezbračnost. Željeli su zajedno s Pavlom karitativno pomagati bolesnim i siromašnim te poučavati odrasle pripravnike za krštenje. - Takvih muškaraca i žena bilo je u Crkvi prvih ali i kasnijih stoljeća. Danas su to redovnice i redovnici koji polažu zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti te svjedoče duhovne vrijednosti vjernicima u Crkvi, ali i drugim ljudima. Oni pokazuju uzvišenost kraljevstva Božjega (usp. LG 44).
Pitanja za tiho razmišljanje: 1.) Kako postupam prema seksualnosti svojoj i drugih osoba – u skladu s Božjim planom ili sebičnjački? 2.) Podržavam li mladiće i djevojke koje Bog zove na bezbračnost vjerom motiviranu i življenu?
MOLITVA VJERNIKA NA ČETVRTU NEDJELJU U GODINI B
Svećenik slavitelj:
Zahvalni Bogu što nas je stvorio kao muškarce i žene te traži da prihvatimo svoju seksualnost kako sastavni dio našeg identiteta, uputimo sada svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju: da riječju i djelom svjedoči dostojanstvo muškaraca i žena kao duhovnih i tjelesnih bića, molimo te…
- Za osobe u braku i obitelji: da jedni drugima budu svjedoci Božje vjernosti, ljubavi, milosrđa i opraštanja, molimo te…
- Za mlade koji razmišljaju o svećeničkom i redovničkom zvanju: da ih u donošenju ispravne odluke prate duhovni pastiri i roditelji, molimo te…
- Za svećenike, redovnice i redovnike Crkve u različitim narodima: da radosnim vršenjem prihvaćenih obaveza svjedoče duhovne vrijednosti, molimo te…
- Za siromahe, bolesnike i stare: da u brizi bližnjih dožive Božju ljubav i milosrđe, molimo te…
- Za naše pokojnike, osobito za one koji su nas u vjeri odgajali: da ih pridružiš trajnom miru i sreći u kraljevstvu nebeskom, molimo te…
Svećenik slavitelj:
Svemogući Bože, zahvaljujemo Ti za primjer celibata Isusova, Pavlova te brojnih muškaraca i žena u Crkvi kroz povijest i danas. Daj onima koje si pozvao na zavjetovanu ćistoću, siromaštvo i poslušnost da radosno ustraju u svom duhovnom zvanju na Tvoju slavu te na dobro vjernika i ostalih ljudi. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
