UČENICI UČITELJA KOJI LJUBI I STRANCE
Za evanđelje ove nedjelje imamo četiri kratke zgode s početka Isusova puta u Jeruzalem kamo je svjesno pošao da se sučeli s nasilnom smrću koju mi spremaju vjerski poglavari naroda zato što kraljevstvo Božje drugačije shvaća i uprisutnjuje. U ove četiri zgode sv. Luka je prikazao cijenu vjerničkog hoda za Učiteljem i s Učiteljem. Razmatrat ćemo samo prvu zgodu u kojoj eksplozivna braća Jakov i Ivan, Isusovi apostoli, smatraju da čine hvale vrijedno djelo kad traže da Bog na zagovor Učitelja spali samarijsko selo, jer njegovi žitelji uskraćuju gostoprimstvo Isusu i apostolima upravo zato što su Židovi koji hodočaste u Jeruzalem.
Prvo čitanje (1 Kr 19,16b.19-21)
Ovo je jedna od zgoda u Prvoj knjizi o kraljevima o proroku Iliji. On je djelovao u Sjevernom kraljevstvu ili Izraelu od oko 870. do oko 840. pr. Kr., u državi gdje su kralj i njegovi činovnici podlegli zavodljivosti poganske religije te čak zabranili javno prakticiranje židovske vjere u Boga jedinoga. Umorni i iscrpljeni Ilija ovdje pomazuje Elizeja za svoga suradnika i nasljednika. To čini bacanjem svoga proročkog plašta na Elizeja te ga tako uvodi u proročko zvanje i daje mu proročku moć. Elizej spaljuje za žrtvu jaram i volove kao sredstva njegova dotadašnjeg zemljoradničkog zanimanja. Ostavlja sve i polazi za Ilijom. Time je mladi prorok Elizej starozavjetna slika Isusovih učenika u današnjem evanđelju.
Drugo čitanje (Gal 5,1.13-18)
Povijesni naslovnici Poslanice Galaćanima bili su obraćeni pogani Male Azije. Zbunili su ih neki obraćeni Židovi koji su tražili da kršteni muškarci Galacije počnu prakticirati obrezanje te držati židovski liturgijski kalendar i obrednu čistoću. Pavao kaže da je za spasenje dovoljna krsna vjera u Krista i zato kršćani grčkog i rimskog porijekla ne trebaju prihvaćati židovske disciplinske propise. U tom smislu kaže da su vjernici pozvani na slobodu, ali je to sloboda za odgovorno življenje i djelovanje, sloboda za djela ljubavi i duhovnost u skladu sa svojim nacionalnim i kulturnim identitetom.
“Hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?” (Lk 9,51-62)
Uvod u četiri kratke zgode današnjeg evanđelja glasi: “Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu”. Sve četiri zgode dobivaju oštrinu iz ove okolnosti: dogodile su se u trenutku kada je Isus promišljeno i odlučno krenuo u Jeruzalem kao nužni dio svog poslanja, iako je znao da ga tamo čeka nasilna smrt. Za Luku je Isusov put u Jeruzalem hod prema proslavi i izvršenju Božjeg plana. Za Isusa je Jeruzalem više od geografskog mjesta ili religijskog i političkog središta njegova naroda. To je bitni dio njegova naviještanja i iskazivanja ljubavi prema Bogu i ljudima. Nas čitatelje i slušatelje ovog evanđelja Luka želi uvući u to Isusovo putovanje, tako da nam Kristova muka i uskrsnuće postanu živa i preobražavajuća zbilja. Za Isusa je prijelaz u proslavu bio prolaz kroz patnju i muku. Za takvim Isusom koji odlučno putuje u mjesto izvršenja svoga životnog poslanja trebamo kročiti i mi njegovi sljedbenici – to nam poručuje Luka svojim uvodom u četiri zgode današnjeg evanđelja.
Sada Ivan i Jakov. Isus je, prije svega, namjerno odabrao put u Jeruzalem preko Samarije. To je bio najkraći razmak od Galileje do Jeruzalema, ali većina Galilejaca nisu nikada putovali tim putom zbog stoljetnog neprijateljstva među Samarijancima i Židovima. Samarijanci su bili potomci doseljenih pogana koji su pod utjecajem preostalih Židova primili monoteizam, ali su otklanjali hodočastiti u Jeruzalem i Boga častili na svom svetom brdu Gerizimu. Neobično je već to što Isus preko Samarije putuje u Jeruzalem, a još je neobičnije što traži prenoćište u samarijanskom selu. Međutim, postupivši tako pružio je ruku prijateljstva neprijateljskom narodu. Oni su ne samo odbili primiti njega i Dvanaestoricu na konak nego i prezreli ponudu prijateljstva. Stoga nije čudno što su ratoborni “sinovi groma” (usp. Mk 3,17), Ivan i Jakov, smatrali kako čine hvale vrijedno djelo kad su ponudili da zazovu Božju pomoć te unište dotično selo. Isus im nije dopustio. Ovaj prizor, zajedno s tri zgode koje slijede, Luka upotrebljava da ispravi krivo poimanje hoda za Isusom i s Isusom. Biti Isusov učenik i učenica ne znači revno kažnjavati one koji odbacuju Isusa i njegovo poslanje. Učeništvo je odlučan hod s Učiteljem prema cilju koji je on postavio i odražavanje ljubavi Božje prema svim ljudima na osobnom i neponovljivom životnom putovanju.
Ovaj događaj evanđelja neka nam bude podloga za razmišljanje o vjerničkom, kršćanskom i isusovskom značenju tolerancije. Uvjerenje da su naša vjera i naše metode jedino ispravni prouzročilo je more tragedija i nepravda u ljudskoj povijesti, pa i u povijesti Crkava koje su se podijelile na Pravoslavnu, Katoličku, Anglikansku i Protestantsku. Postoje različiti i brojni putovi prema Bogu. Bog ima svoje prilaze u tajne svakog ljudsko srca, jer on poštuje ljudsku slobodu i dostojanstvo i onda kad su pojedinci ili skupine na krivom putu. Iako je istina spasenja i Božja istina jedna, nitko od ljudi nema monopol na Boga pa ni na Božju istinu. Kao učenici Isusa, koji je Učitelj strpljiv i pun ljubavi prema svim ljudima, mi trebamo predlagati i prakticirati toleranciju koja se temelji ne na indiferentnosti nego na ljubavi. Trebamo druge podnositi i poštivati ne zato što nas se ne tiču, što nam ništa ne znače, nego zato što druge i drugačije promatramo očima Isusa koji ljubi uz spremnost na žrtvu.
Neprijateljstvo Samarijanaca prema Isusu i Dvanaestorici nije bilo osobno. Ono je bilo posljedica nacionalnih i rasnih predrasuda u odnosima ondašnjih Židova i Samarijanaca. Čim su se pojavili u selu s nošnjom židovskih muškaraca, stanovnici su ih morali podozrivo gledati, iako im nisu znali ni imena. Zato Dvanaestorica nisu mogli ni očekivati gostoljubivi doček, a Isus im je zabranio osvetničko reagiranje. Ivan i Jakov trebaju učiti, kako će izbjegavati beskorisne sukobe, dok kao Židovi traže nove putove i načine za naviještanje kraljevstva Božjega. Iz ovoga slijedi trajna pouka za kršćane različitih naroda. Kao članovi naših obitelji, stanovnici vlastitih mjesta i pripadnici vlastitih naroda zajedno sa “svojima” dijelimo neke crte iskrivljenog mišljenja o “tuđima”, makar nam bili i susjedi u istoj državi ili mjestu boravka. Tijekom svoga odrastanja i školovanja upijamo stereotipne slike o drugima koji ostaju drugačiji zbog svoga religijskog, kulturnog ili nacionalnog identiteta. To posebno vrijedi za nas građane Bosne i Hercegovine, gdje svaki od triju naroda ima svoj arsenal zajedljivih šala i iskrivljenih predodžbi o “drugima”. Trebali bismo mi katolici i Hrvati biti tolerantni, ne samo zato što želimo biti humani, nego što s Isusom želimo pružati ruku povjerenja i prijateljstva prema svima.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Jesu li moja uljudnost i tolerancija prožeti osobnom vjerom? 2. Mogu li unositi više vjere u susretanje s “drugima”?
MOLITVA VJERNIKA NA 13. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Zahvalni Isusu za primjer i pouku o pružanju ruke prijateljstva i ljubavi prema svima ljudima, uputimo Bogu svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za crkvene pastire i navjestitelje evanđelja: da budu služitelji oproštenja i pomirenja, molimo te…
- Za kršćanske obitelji u različitim narodima svijeta: da slave i odražavaju Kristovu ljubav prema svim ljudima, molimo te…
- Za poljoprivrednike te sve koji hranu proizvode i pripremaju: da blagosloviš njihov rad za dobro svih, posebno siromašnih i gladnih, molimo te…
- Za žrtve droga i nasilja u obitelji: da po ljubavi, razumijevanju i podršci obitelji budu oslobođeni svoga jarma, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da požrtvovno i nesebično prihvatimo život koji Isus traži od svojih sljedbenika, molimo te…
- Za naše pokojne rođake i prijatelje: da ih uskrisiš na novi život u Kristu, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, udijeli nam hrabrost i spremnost da budemo donositelji tvoje ljubavi svima ljudima, jer nas na to zove i šalje Krist čiji učenici želimo biti. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
