PREOKRET U MJERENJU DOBROTE
Današnje prvo čitanje i evanđelje govore o molitvi kao osobnom odnosu prema Bogu kojemu je stalo do svakog njegova stvorenja i koji ljubi sve ljude. U paraboli o farizeju i cariniku Isus osuđuje umišljeni stav farizeja te uči da osnovni stav vjernika treba biti ponizno priznavanje vlastite grešnosti i potpun oslon na Božju dobrotu. Isus preokreće dotadašnji način razmišljanja i mjerenja dobrote. Bog nikome ništa ne “duguje”, njegovo milosrđe nitko ne može “zaraditi”. To je dar koji Bog daje onome tko ponizno moli, bez obzira na moliteljevu grešnost.
Prvo čitanje (Sir 35,12-14.16-18)
Knjiga Sirahova pisana je oko 180. god. pr. Kr. kao pomoć Židovima među koje je sve više prodirala grčka kultura. Današnji odlomak preuzet je iz dijela u kojem učitelj vjerničke mudrosti govori o žrtvi i molitvi. Bog prihvaća žrtvu vjernika jedino ako istinu ispovijedaju i vrše zakon Božji. U vrijeme Siraha teolozi su učili da Bog dijeli pravdu nepristrano, jer Bog “nije pristran na štetu siromaha!” U ovom isticanju Božje pravednosti neki su zamračili Božje milosrđe, smatrajući da Bog mora udijeliti svoju milost onima koji u svemu vrše njegove odredbe. Osobnu molitvu pretvorili su u umišljeno hvastanje pred Bogom. Takvom teologijom Božje pravde i molitve nadahnuo se farizej iz današnjeg evanđelja.
Drugo čitanje (2 Tim 4,6-8.16-18)
Ovo je zapis kojim se zatvorenik Pavao oprašta od svoga učenika i suradnika Timoteja. Čekajući drugi pretres zbog optužbe da cara ne priznaje za božanstvo i Isusove sljedbenike uči da državi trebaju plaćati porez ali ne smiju štovati državne bogove, on izražava svoju nadu u milosrđe Boga kojemu je vjerno služio i čije kraljevstvo je propovijedao. U ono doba natjecatelji u atletskim igrama dobivali su vijence od lovorova ili maslinova lišća. Pavao vjeruje da će kraj zemaljskog života biti pobjeda u duhovnoj borbi, jer će prolazom kroz smrt dobiti udio na Isusovoj pobjedi nad grijehom i zlom. Očekuje vijenac koji samo Bog može dati.
“Ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj” (Lk 18,9-14)
Parabola današnjeg evanđelja odražava socijalni položaj faarizeja i carinika u židovskom društvu Isusova vremena. Sam naziv “farizej” znači “izdvojeni, posebni”. To su bili obrazovani muškarci koji su s vremenom sebi izborili položaj onih što sveti i objavljeni Zakon poznaju i vrše. Narod ih je veoma cijenio, iako su farizeji podcjenjivali druge članove svoga naroda zato Zakona nisu mogli upoznati (većina su bili nepismeni!) ili ga nisu htjeli u svemu vršiti. Jednog takvoga Isus uzima za primjer kontrasta u današnjoj paraboli. Taj ugledni i utjecajni član društva odlazi u hram na osobnu molitvu (očito da je revno sudjelovao u zajedničkom bogoštovlju!). Njegova molitva je recitiranje onoga što čini kao revni član vjerničke zajednice: posti, daje milostinju, obavlja bogoštovne čine. Zakon je tražio da svi Židovi strogo poste jednom godišnje, na Dan zadovoljštine (Jom Kippur), ali je naš pobožni farizej slijedio običaj ljudi svoje teološke skupine: postio je dvaput tjedno – četvrtkom i ponedjeljom; zato što se prema tradicji Mojsije uspeo na Sinaj četvrtkom a sišao ponedjeljkom nakon četrdeset dana. Slično je postojao propis da se desetina uroda ili plijena daje za potrebe hrama i hramskog osoblja. Trebalo je davati desetinu od svega što raste iz zemlje a upotrebljava se za hranu. Desetina uroda i prvenci od stoke prinosili su se o blagdanu žetve (Pnz 14,22-23). Ovaj farizej davao je više nego što je pripisano: “Dajem desetinu od svega što steknem”. Nije lagao kad je isticao: “Nisam kao ostali: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik”. - Sagriješio je ohološću, jer se hvastao pred Bogom i ljudima. Pred Boga, koji je izvor sve dobrote i pravde, iznio je popis svojih zasluga i vrlina. Tako je bio zadovoljan svojim djelima da uopće nije pitao za izvor tih dobara. Zasluge je pripisivao sebi i svome nastojanju a nije mislio na Boga koji ga je učinio sposobnim da to čini.
Da netko postane carinik u Isusovo doba, trebao je preuzeti u zaduženje određeni teritorij s kojega će rimskoj vlasti ubirati porez. Time je dobivao ovlast da od tih posjednika i stanovnika ubire dažbine, ali tako da i njemu nešto ostane kao plaća. Carinici su mogli računati na pomoć rimskih vlasti pri iznuđivanju poreza od ljudi sa svoga područja. Zato su ih Židovi prezirali kao suradnike okupacionih vlasti i otimače. Takvog jednog Isus uzima za primjer pokajničke molitve u hramu. Ovaj molitelj stajao je skrovito u dnu hrama, “ne usudi se ni očiju podići k nebu”, udarao se u prsa u znak kajanja te usrdno molio. Bio je svjestan Božje dobrote i svoje grešnosti. Nije iznosio popis svojih eventualnih dobrih djela i vrlina niti se hvalio svojim položajem. U poniznosti je prosio Božje milosrđe.
Isus ističe: “Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj!” Povijesni slušatelji u Jeruzalemu morali su biti šokirani. Prema njihovu uvjerenju, carinik bi mogao postići oproštenje ako bi vratio sve što je nepravedno oteo te dodao još petinu od svega što je prijevarom ili silom iznudio, a zatim potražio pošten posao. To je bio skoro nemoguć pothvat. Isus u svojoj popratnoj riječi najavljuje da po njegovim riječima i djelima prestaje stari način očekivanja; preokreće se mjerenje dobrote i zasluga. U razdoblju spasenja koje s njime nastupa, opravdanje će biti Božji dar a ne rezultat ljudskog zalaganja. Vjernik postaje Bogu mio ne prvenstveno po svome djelovanju nego skrušenim priznavanjem svoje grešnosti pred svojim Stvoriteljem.
Kad je sv. Luka zapisivao ovu parabolu za obraćenike s grčkom kulturom, nije više bilo farizeja i carinika. Želio je poučiti kršćane svih vremena da postoje farizejski stavovi u svakome od nas. Oproštenje, pomirenje, otkupljenje su Božji darovi koje prepoznaju samo ponizni i primaju samo oni koji dolaze pred Boga svjesni svoje nemoći. Ako ne želimo postupati kao djeca cijeloga života, trebamo naučiti ponizno živjeti pred svojim Bogom. Odrasti znači postati ponizan, odbaciti iluziju da smo mi središte svega te da drugi postoje kako bi nama omogućavali sve što nas raduje. Isus nas poziva da prihvatimo i njegujemo vjeru poput carinikove, a to je ponizna vjera koja ozbiljno računa s Bogom te usredotočuje život pojedinca i zajednice na Boga. Snagom takve vjere, ljubav prema Bogu očitujemo pomaganjem siromašnih, potrebnih, bespomoćnih, otuđenih i odbačenih. Poniznost pred Bogom traži poniznost pred ljudskom braćom i sestrama. Oni trebaju i zaslužuju našu pomoć jer su Božji sinovi kćeri kao i mi, bez obzira na njihov socijalni položaj, naobrazbu i imovno stanje.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Ima li u mojim riječima i djelima nešto farizejski samodopadno i umišljeno? 2. Da li me godine života, u kojima neminovno napredujem, uče biti ponizniji pred Bogom i ljudima?
MOLITVA VJERNIKA NA 30. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Puni nade, upravljamo oči Bogu koji je dobri Otac i čuje vapaje poniznih.
Čitač:
- Za predstojnike i pastire Crkve: da riječju i primjerom poniznog svjedočenja vjernike i druge ljude usmjeravaju k Bogu, molimo te…
- Za državne poglavare i izabrane političke predstavnika naroda: da surađuju u otklanjanju zidova bijesa, mržnje i netolerancije među državama i građanima, molimo te…
- Za osobe koje raspoređuju materijalna sredstva građanske i crkvene zajednice: da poštuju nakanu darovatelja i potrebe ljudi, molimo te…
- Za nas ovdje prisutne: da pomaganjem siromašnima i potrebnima priznajemo kako smo pred Bogom svi jednaki, molimo te…
- Za kršćane u podijeljenom svijetu: da iskorjenjivanjem oholosti iz svoga srca čine svijet složnijim i humanijim, molimo te…
- Za pokojnike iz naših obitelji i cijele biskupijske zajednice: da im udijeliš pokoj vječni, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, oslanjajući se na tvoju spremnost da opraštaš i spašavaš, želimo ponizno živjeti, u nadi da ćeš nas dovesti u svoje kraljevstvo, gdje ti živiš kraljuješ uvijeke vjekova. Amen.
