BOŽJA PRISUTNOST U VREMENU NEVOLJE
Približavamo se završetku liturgijske godine. Zato u današnjem evanđelju imamo Lukinu verziju Isusova eshatološkog govora u kojem su prvi kršćanski propovjednici proročanstvo o propasti Jeruzalema povezali s najavom Isusova ponovnog dolaska, kada će suditi žive i mrtve. Znajući da će strah i neizvjesnost ljude činiti otvorenima za ustrašujuće poruke i povjerljivima prema lažnim prorocima, Isus zove svoje sljedbenike svih vremena da prepoznaju Božju prisutnost u vremenu nevolje te da strpljivo podnose osobne i zajedničke teškoće u životu.
Prvo čitanje (Mal 3,19-22)
Ovo je dio propovijedi Malahije koji je bio prorok u Jeruzalemu oko 440. god. prije Krista. Jedna od tema njegovih propovijedi je Božji sud i očišćenje pravednih. Ovo čitanje je dio propovijedi o pravednom Božjem sudu kojemu nitko ne može izbjeći. Služeći se slikom vatre, on ističe da će zlikovci biti spaljeni a onima koji se boje Boga ogranut će suncem pravde koje će ih iscijeliti od tjelesnih bolesti i duhovnih patnja. Proglašavajući sveopću Božju vladavinu i pravedni sud, ovaj prorok je preteča Isusa u današnjem evanđelju.
Drugo čitanje (2 Sol 3,7-12)
U ovom odlomku Druge Solunjanima Pavao se obraća krštenicima grčke kulture koji su, očekujući skori svršetak svijeta, prestali radom pribavljati namirnice potrebne za život svoj i svojih obitelji. Pavao uči da trebaju raditi svi koji su zdravi i koji za to imaju priliku te podsjeća na vlastiti primjer zarađivanja za sebe i svoje suradnike dok je boravio među Solunjanima. Bez obzira kada će Krist ponovno doći, svi zdravi trebaju raditi te tako pribavljati materijalna dobra potrebna njima osobno i onima koji od njih ovise u obitelji i društvu.
“Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21,5-19)
Srž današnjeg evanđelja je izreka povijesnog Isusa koji je predvidio uzaludni ustanak svoga naroda protiv rimske okupacije te prorekao razorenje hrama i Jeruzalema kao središta židovskog bogoštovlja, kulture i naroda. Isus je uz to, predviđajući svoju nasilnu smrt i proslavu, najavio da će ponovno doći kao sveopći sudac. Sv. Luka je tako prikazao Isusov govor o propasti Jeruzalema i ponovnom dolasku Sina Čovječeg da podsjeća na dva povijesna događaja koji su se zbili između vremena Isusova govora i vremena Lukina pisanja.
Prvi događaj bila je naredba rimskog cara Kaligule 39. god. po Kr. da upravitelj Judeje Petronije stavi u jeruzalemski hram njegov kip, kako bi ga Židovi počeli štovati kao božanskog gospodara. Razboriti upravitelj znao je vrlo dobro da bi provedba takve zapovijedi duboko ponizila Židove te ih razbjesnila kao narod vjere u Boga jedinoga. Time bi se svi ujedinili na ustanak protiv Rimljana. Stoga je odgađao napisavši caru da ne može naći dobrog kipara koji bi načinio kip dostojan njegova božanskog veličanstva. Kad su Židovi i kršćani čuli za tu carevu odredbu, pobojali su se da bi to moglo dovesti do ustanka i rušenja svetog grada, a kako je za njih tada bila nezamisliva propast svetoga grada, mislili su da bi s time nastupio i konac svijeta. Drugi povijesni događaj bio je židovski ustanak protiv Rimljana od 66. do 74. godine po Kr. s vrhuncem u rimskom osvajanju Jeruzalema i paljenja hrama 29. kolovoza 70. god. Mnogi Židovi i kršćani smatrali su da je rušenje hrama predznak svršetka svijeta. Za vrijeme od 8 godina ustanka ubijeno je više od milijun Židova te oko 70.000 odvedeno u ropstvo u Rim.
U svjetlu tih događaja Luka je zapisao svoju verziju Isusova eshatološkog govora koji imamo za današnje evanđelje. Ovo evanđelje ima tri manje cjeline: Isus proriče razorenje hrama (r. 5-7). Zatim sv. Luka to povezuje sa znakovima koji će prethoditi svršetku (r. 8-11). Slijede ohrabrenja u vezi s progonima koja je Isus mogao reći i nekom drugom zgodom (r. 12-19). U očima Židova Isusova vremena jeruzalemski je hram bio tako veličanstven i čvrst da bi ga mogla razoriti samo sveopća kataklizma. Isus je ipak prorekao pad Jeruzalema i podlijeganje paničnim najavama lažnih proroka. Lažni proroci će ratove, potrese i znakove na nebu tumačiti kao znak skorog smaka svijeta. Isus je već prije, prema Luki, najavio da je svaki pokušaj izračunavanja svršetka uzaludno trošenje vremena i živaca (Lk 17,20-21). Znakovi o kojima je ovdje riječ mogu se zamijetiti u svakom razdoblju ljudske povijesti. Oni mogu upozoravati da će kraj jednom nastupiti, ali nikako ne pomažu da se izračuna dan i sat svršetka: “Doista, treba da se to dogodi, ali to još nije odmah svršetak!”
Jedan od znakova svakako su bili i progoni kršćana od strane rimske vlasti. Isus najavljuje: “Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega”. U ovako formuliranoj izreci Lukini povijesni čitatelji prepoznavali su sasvim konkretne događaje i likove, ali Isus zove učenike svih vremena da ne budu tjeskobni pred progonima i diskriminacijama, u bilo koje doba i bilo gdje. U takvim situacijama popucat će i obiteljske veze. Učenici trebaju nositi svoj križ do Kalvarije, kao što je Isus učinio. Isus najavljuje ustrašenim učenicima da će neki biti ubijeni zbog svoje vjere, a drugima poručuje: “Ni vlas vam s glave neće propasti!” Sveti Luka ovo zapisuje podsjećajući svoje povijesne čitatelje da neki kršćani već jesu pogubljeni a neke je Bog u svojoj providnosti čudesno sačuvao. Tko živi vjerno Bogu, može računati s posebnom Božjom zaštitom. Svima s iskustvom patnje i progona poručuje Gospodin Isus: “Svojom ćete se postojanošću spasiti!” Ovdje je Luka upotrijebio grčku riječ hypomone koja doslovna znači “ostajanje ispod, zgrbljenost pod nečim”. To je vrlina diskriminiranih i progonjenih koji strpljivo podnose teškoće života što ih nisu sami nerazboritim ponašanjem sebi natovarili. Strpljivo podnose udarce koji su sastavni dio ljudskog i vjerničkog življenja.
U najtežim životnim krizama te u strahovanju kako ćemo podnijeti nevolje što su nas snašle Bog ostaje prisutan u nama i među nama. U dobroti koju u nama stvara i podržava te u pomoći koju nam pruža preko drugih ljudi, bili oni članovi naših obitelji, našeg naroda, naše Crkve ili totalni “stranci”. Isus nas u današnjem evanđelju podsjeća da postoji Božja pravda, samilost i oproštenje, ali i zove na postojanost u životnim teškoćama. Bog je prisutan u osobnim i zajedničkim nevoljama, ako se ne zazidamo u beznadnost. Strpljivom postojanošću ostajemo otvoreni za pravdu, pomirenje i uskrsnuće u svakom trenutku života koji nam Bog daje.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Kako podnosim osobnu i zajedničku situaciju prividne bezizlaznosti? 2. Prepoznajem li Boga u osobnim i zajedničkim nevoljama?
MOLITVA VJERNIKA NA 33. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Zahvalni Gospodinu Isusu na primjeru postojanosti i pozivu na postojanost, uputimo sada zajedničke prošnje Bogu pred kojega donosimo potrebe svoje i svih ljudi.
Čitač:
- Za papu, biskupe i sve crkvene pastire: da po Isusovu primjeru ohrabruju sve koji traže utjehu i snagu, molimo te…
- Za sve koji nemaju zaposlenja i gube nadu u budućnost: da u vjeri prepoznaju Boga nazočnog u njihovu životu, molimo te…
- Za bolesnike u našim obiteljima, bolnicama i staračkim domovima: da nalaze podršku u posluživanju i ljubavi onih koji se za njih brinu, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da budemo postojani u nevoljama osobnog i zajedničkog života, molimo te…
- Za pokojnike iz naših obitelji i za sve vjerne mrtve: da im budeš blag sudac i da im udijeliš vječni mir u nebu, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, udijeli nam vrlinu vjerničke postojanosti tako da ti ostanemo vjerni u svim teškoćama života i da te u vječnosti hvalimo zbog doživljene tvoje zaštite. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova. Amen.
