PREPOZNAVATI KRISTA PRISUTNOG U “LOMLJENJU KRUHA”
Podsjetimo se najprije da je liturgijska reforma Drugog vatikanskog povezala u jednu svetkovinu nekadašnje Tijelovo koje se slavilo u četvrtak poslije Presvetog Trojstva te Blagdan Predragocjene krvi Kristove koji se od 1849. slavio 1. srpnja. Više ne vrijedi stari hrvatski naziv Brašančevo. Razlog ovog povezivanja je jedno otajstvo euharistije kao spomen-čina Kristove smrti i uskrsnuća, zatim žrtva i sveta gozba zajednice Kristovih sljedbenika. U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje svetkovine imamo Lukin izvještaj o Isusovu čudesnom hranjenju mnoštva u nenastanjenom kraju s pet kruhova i dvije ribe. Izrazima “uze …, razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo” Luka je ovaj događaj povezao sa sličnim Isusovim gestama nad kruhom posljednje večere i na gozbi u Emausu. Luka nas ovim potiče da prepoznajemo Isusa nazočnog u “lomljenju kruha” kako je on nazvao euharistiju prve Crkve.
Prvo čitanje (Post 14,18-20)
Ovo je zgoda iz povijesti Svete zemlje prije useljenja Židova. Melkisedek, kralj i svećenik Šalema koji će za vrijeme Davida postati glavni grad, dočekuje Abrahama pri njegovu povratku iz bitke za uspješno oslobođenje zarobljenog rođaka Lota. Iznosi kruh i vino pred Abrahama i njegovu vojsku što se sastojala od 318 boraca. Blagoslivlje Abrahama i sklapa s njime savez. Njegov postupak je uzor gostoljubivosti kao vrline i društvene potrebe. Židovska tradicija i Poslanica Hebrejima zovu ga velikim svećenikom, a kršćanski pisci prvih stoljeća njegovu žrtvenu gozbu nazivaju slikom euharistije. Pripjevni psalam “Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu” Židovi su pjevali na svečanosti ustoličenja davidovskog kralja, a kada je nestalo Davidove dinastije počeli su u njemu gledati budućeg idealnog vladara. Mi kršćani vidimo u njemu Krista, velikog svećenika novoga saveza.
Drugo čitanje (1 Kor 11,23-26)
U ovom odlomku sv. Pavao podsjeća kršćane Korinta što čine kada slave “večeru Gospodnju”, sveti obred kojim se povezuju s Kristovom smrću i uskrsnućem ali i međusobno u jedno tijelo krštenika. Euharistija je spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća i zato je kršćani trebaju slaviti u duhu zajedništva. Ovdje imamo najstariji zapis Kristovih riječi nad kruhom i vinom tokom oproštajne večere. Zapostavimo li duh ljubavi i služenja u kojem nam je euharistija primjer i poticaj, naše okupljanje na najsvetiji čin Crkve može se izvrgnuti na osudu.
Uze, razlomi pa davaše (Lk 9,11b-17)
Pogledamo li Dudin ili Rupčićev prijevod Novoga zavjeta na hrvatski, vidjet ćemo da prevoditelji događaju iz današnjeg evanđelja daju naslov: “Isus hrani pet tisuća ljudi”. Naši stariji prijevodi i katekizmi imali su naslov: “Umnoženje kruhova” (Zagoda 1941., Šarić 1943. i 1960., Raspudić 1987.). Sam grčki izvornik ne sadrži podnaslove, jer je u vrijeme nastajanja evanđelja i ručnog prepisivanja vladala oskudica materijala na kojem se pisalo (koža, papirus, papir). Današnji prevoditelji daju podnaslove da čitateljima pomognu lakše i dublje doživjeti smisao manjih cjelina unutar svetoga teksta. Naslovom kako Isus hrani mnoštvo ljudi s pet kruhova i dvije ribe u nenastanjenu kraju, nakon što su ustrajno slušali njegovo propovijedanje o kraljevstvu Božjem, današnji tumači žele skrenuti pozornost na cilj ovog i drugih Isusovih čudesa: Isus, dok propovijeda, ozdravlja bolesne, stišava oluju, uskrsava mrtve, hrani gladne - da im pomogne duhovno i tjelesno. Da pokaže kako je Bogu stalo do cijelog čovjeka.
Imperfektom “Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem” Luka pokazuje da su ljudi iz udaljenih mjesta dugo i s pažnjom slušali Isusovo naviještanje Božje vladavine kojoj se on svim srcem podlaže i na to zove sve ljude, ako hoće biti sretni na dug rok. Kako se dan počeo primicati kraju, Dvanaestorica su zamolila Isusa neka svoje slušatelje otpusti kako bi se do mraka sklonili na sigurna mjesta i našli jela za tjelesnu okrepu. Na Isusov poticaj da oni narodu dadnu jelo, apostoli priznaju da imaju samo pet kruhova i dvije ribe te predlažu da pođu u grad “kupiti hrane za sav ovaj narod”. Isusovu naredbu da sve prisutne rasporede u manje skupine Luka je prenio grčkim glagolom kataklino koji znači “nagnuti se, zauzeti položaj za svečanu gozbu”. Istim glagolom izrazit će on “sjedanje za stol” uskrsnulog Isusa i dvojice učenika u Emausu (Lk 24,30). To je zapravo stav ležanja na posebnoj ležaljci kod svečane gozbe. Tako Luka ovaj događaj povezuje s prepoznavanjem uskrsnulog Isusa na gozbi u Emausu.
Ovaj događaj povezan je i s posljednjom večerom po izrazima: “On uze pet kruhova i dvije ribe, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo”. Pred izgovaranje riječi nad kruhom posljednje večere, Isus “uze kruh, zahvali, razlomi i dade…” (Lk 22,19). U Emausu: “Uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše”. “Blagoslov” ili “zahvala” o kojoj se ovdje radi jest blagoslov židovskog domaćina Bogu za dar hrane. Kod pashalne gozbe bio je to blagoslov za dar izlaska iz egipatskog ropstva, sklapanja saveza pod Sinajem i ulaska u obećanu zemlju. Ovakvom formulacijom Luka je namjerno želio da njegovi povijesni čitatelji i mi današnji vjernici povežemo gozbu za pet tisuća ljudi koje je Isus nahranio u nenastanjenu kraju s posljednjom večerom kod koje je Isus ostavio posvećeni kruh kao spomen svoje sebedarne smrti i trajni znak svoje nazočnosti među vjernicima.
Sva četvorica evanđelista zabilježila su da su apostoli nakupili dvanaest košara preostalih komadića kruha (usp. Mt 14,20; Mk 6,43; Lk 9,17; Iv 6,13). Te košare simbol su buduće crkvene zajednice koju će u početku voditi dvanaestorica apostola a kasnije biskupi kao njihovi nasljednici u službi. Za “komadiće” Luka i drugi evanđelisti upotrebljavaju grčku riječ klasmata, a na gozbi s Isusom u Emausu učenici su prepoznali Isusa u “lomljenju kruha” (Lk 24,35). Luka je izrazom “lomljenje kruha” nazvao sveti obred koji su kršćani obavljali po kućama vjernika uz predsjedanje apostola (usp. Dj 2,42; 20,7). Pavao je u Prvoj Korinćanima nazvao taj obred “čaša blagoslovna koju blagoslivljamo, kruh koji lomimo, večera Gospodnja”. Bio je to spomen Isusove muke, smrti i uskrsnuća – žrtvena gozba Crkve. To je euharistija na kojoj se krijepimo od stola Riječi Gospodnje i od stola Tijela Kristova, kako kažu noviji dokumenti crkvenog učiteljstva. Najbolji način sudjelovanja u takvoj gozbi jest pažljivo pratiti navještaj i tumačenje misnih čitanja i pričestiti se pod Misom, kadgod smo za to duhovno sposobni.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Ivan Pavao II. kaže da je “euharistijski skup događaj bratstva i sestrinstva” (DD 44) – vjerujem li to? 2. Kako sudjelujem na nedjeljnoj Misi?
MOLITVA VJERNIKA N SVETKOVINU TIJELA I KRVI KRISTOVE – C
Svećenik:
Radosni što nas slavljenje euharistije očituje i izgrađuje kao zajednicu Kristovih sljedbenika u našem mjestu, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za svećenike Crkve koji predvode nedjeljna okupljanja vjernika: da živom vjerom i marljivom pripravom hrane svoje vjernike sa stola Riječi Božje i Tijela Kristova, molimo te…
- Za ovogodišnje prvopričesnike u našoj župi i biskupiji: da rastu u vjeri Crkve po primjeru svojih roditelja i odgojitelja, molimo te…
- Za siromašne zemlje i narode: da od prirodnih bogatstava i plodova ljudskog rada prime sve što im je potrebno za napredovanje u miru i pravdi, molimo te…
- Za siromahe, nepoželjne i ostavljene u našoj domovini: da prema njima odražavamo ljubav koju nam je Krist iskazao u daru euharistije, molimo te…
- Za bolesnike u našim obiteljima, bolnicama i staračkim domovima: da dožive Kristov mir i iscjeliteljsku moć, molimo te…
- Za pokojnike koje smo poznavali i za sve vjerne mrtve: da počivaju u Kristovu miru i prijateljstvu, molimo te…
Svećenik:
Molimo te, Oče nebeski, da nam uzimanje tjelesne hrane i pića produbljuje glad za euharistijskim Kristom jer je on kruh s neba za život svijeta. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
