ISUSOVA RADOST NAD NAĐENOM OVCOM
Pobožnost Srcu Isusovu širili su u Francuskoj redovnik sv. Ivan Eudes (1601.-1680.) i sv. Margareta Marija Alacoque (1647.-1690.). Bio je to odgovor tople biblijske pobožnosti na janzenističko poimanje Boga kao hladnog i dalekog suca. Pojedini redovi u Crkvi uveli su zatim vlastiti blagdan Srca Isusova, a god. 1856. uveden je u liturgiju sveopće Crkve na treći petak iza Duhova, odmah po isteku tjelovske osmine. Najnovijom reformom dokinuta je osmina Tjelova, ali je ova svetkovina zadržana na istom danu u znak uske povezanosti ove pobožnosti s euharistijskim otajstvom. Odmah se podsjetimo da je u Svetom pismu srce unutarnja jezgra osobe i zato ovom svetkovinom štujemo Krista Gospodina ukoliko je neopozivo utjelovljenje Božje ljubavi prema nama ljudima. U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo kratku parabolu o izgubljenoj ovci kojom Isus poručuje da nas Bog ne prestaje ljubiti i kad odlutamo.
Prvo čitanje (Ez 34,11-6)
Ovo je Ezekielova slika o Bogu kao dobrom pastiru koji traži i pase svoje ovce. Ovaj prorok bio je jedan od Židova koje su Babilonci odveli u sužanjstvo god. 597. pr. Kr. Bog ga je pozvao da tješi njegov narod u tuđini propovijedajući da božanski pastir sabire raspršeno stado, traži izgubljene ovce, zavija rane ozlijeđenima, liječi bolesne, sudi između zlih i dobrih. Najavom da će božanski pastir stado koje je Izrael opet dovesti u zemlju izraelsku te ga pasti na gorama izraelskim, prorok je podržavao nadu u povratak među sužnjima. Predstavljajući Boga kao dobrog i pravednog pastira Ezekiel je dao podlogu Isusu koji se također predstavio kao pastir dobri što daje život za svoje ovce.
Drugo čitanje (Rim 5,5-11)
Ovo je nastavak Pavlova izlaganja o pomirenju s Bogom po Kristovoj smrti i uskrsnuću. U ovaj temeljni mir uključujemo se krsnom vjerom te dobivamo dar Duha koji nam garantira da nas Bog u Kristu neopozivo ljubi: “Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je darovan!” Pobožnost Srcu Isusovu je zahvalno prihvaćanje ljubavi Božje, očitovane i dostupne u Kristu po Duhu. Ona hrani vjerničku nadu u teškoćama života.
“Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu” (Lk 15,3-5)
Reformirana liturgija Drugog vatikanskog traži da ove liturgijske godine pobožnost Srcu Isusovu produbljujemo nadahnjujući se Lukinom verzijom parabole o izgubljenoj i nađenoj ovci. Liturgijski tekst kaže da Isus upravlja farizejima i pismoznancima ovu prispodobu. Time podsjeća na početak Lukine glave petnaeste: “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima!’” (Lk 15,1-2). Isus odgovara preko tri susljedne parabole o radosti nad nečim što je bilo izgubljeno pa pronađeno: izgubljena i nađena ovca (r. 3-7), izgubljena i nađena drahma (r. 8-10), izgubljeni i nađeni sin (r. 11-32). Uočimo imperfekte u uvodu u ovo poglavlje o Božjem milosrđu: oko Isusa se okupljahu carinici i grešnici da ga slušaju, farizeji i carinici mrmljahu što Isus grešnike prima i blaguje s njima. Stoga su tri parabole o radosti nad nečim što je bilo izgubljeno pa je nađeno Isusova obrana pred povijesnim protivnicima vlastitog vladanja prema grešnicima i učenja da se Bog raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri.
Isus se vladao prema moralno i socijalno rubnim članovima svoga naroda tako da ih je pripuštao u svoju blizinu te s njima blagovao da im pokaže kako i njih Bog ljubi, kako je Božje milosrđe i njima otvoreno. Pri tome je kršio farizejsko tumačenje odredbi o obrednoj čistoći i takav išao u sinagogu. On je vjerovao da Bog nikoga ne otpisuje, nikoga ne tretira kao neprijatelja. I tako se ponašao.
U takvom ozračju mesijanskog djelovanja Isusova, izrečena je prvi puta parabola o izgubljenoj i nađenoj ovci. U stočarskoj civilizaciji, gdje je pastir trebao ovce štiti od zvijeri i razbojnika te ih voditi na ispašu i tražiti za njih vodu, vrline pastira bile su tako poznate da su se kralj i svećenici rado predstavljali kao pastiri naroda. U takvoj civilizaciji Izraelci su u Psalmu 23 kliktali: “Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam… Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!”
Isus podsjeća slušatelje takve civilizacije da se svakom pastiru može dogoditi da mu od stotine ovaca jedna nekamo zaluta, i on je brižno traži dok je ne nađe. Ostavlja “u pustinji” njih 99 i traži jednu izgubljenu. Kad je nađe “stavi je na ramena sav radostan”. Ovaj pastir je slika dobroga Boga čiju ljubav Isus uprisutnjuje prema carinicima i grešnicima. On ne tuče izgubljenu ovcu nego je, onakvu izranjenu, stavlja na vlastita ramena i radosno vraća k stadu.
Zatim zove prijatelje i susjede da se s njime raduju nad ponovno nađenom ovcom. Naglasak je parabole ne samo na pastirovu strpljivom traženju izgubljene ovce nego i na radosnom slavljenju što je ona pronađena. Time Isus objašnjava svoje postupke: on odražava Božju inicijativu i radost. Inicijativu prema svakome tko je na neki način izgubljen, izranjen, zalutao i zalutala. Radost što se dade pronaći, što se otvara Božjem oproštenju, što se kaje za grijehe i želi povratak među ostale sluge i službenice Božje. Isus odražava i uprisutnjuje Božje milosrđe i Božju ljubav. On je ohrabrujući znak Božje brige za svaku ljudsku osobu i za sav ljudski rod.
Upravo to štujemo u pobožnosti Srcu Isusovu. Ne radi se o srcu kao središnjem organu Isusa koji je utjelovljena Riječ Božja. Radi se o cijelom Isusu, a srce je njegovo unutarnje središte, jer u Bibliji čovjek srcem misli, planira, odlučuje, ljubi i mrzi. U zbornoj molitvi svećenik ističe vjeru Crkve da je Srce Sina Božjega spomen njegove ljubavi prema nama te upućuje prošnju da crpimo iz tog nebeskog vrela obilne darove milosti. Popričesna glasi: “Neka nas otajstvo tvoje ljubavi, Gospodine, zauvijek privuče k tvome Sinu, neka nam zapali svetu ljubav, da mognemo Krista u braći prepoznati i služiti”. U ovim molitvama zgusnuta je teologija o Srcu Isusovu, u skladu sa starim načelom: “Lex orandi est lex credendi – Zakon moljenja je zakon vjerovanja”; što Crkva u liturgijskim molitvama prosi, to vjeruje. Danas budimo zahvalni Isusu dobrom pastiru koji prvi poduzima inicijativu u traženju nas svoje izgubljene braće i sestara. Zahvalimo mu što nas je naučio da se Bog raduje kad nas pronađe i prepustimo da nas pronalazi.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Ima li u mom vjerničkom srcu nešto od ljutnje na Isusa koji “prima grešnike i blaguje s njima”? 2. Znadem li se radovati s Isusom povratku ili pronalasku izgubljenih?
MOLITVA VJERNIKA NA SRCE ISUSOVO U GODINI C
Svećenik:
Ohrabreni vjerom u Isusa dobrog pastira koji nas stalno traži i prima s radošću, uputimo Bogu svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za pastire Crkve: da se po promjeru Isusa posebno zalažu za indiferentne i udaljene, molimo te…
- Za mir u svijetu: da svi ljudi prihvate pomirenje s Bogom kako bi mogli pravedni mir među pojedincima i narodima izgrađivati, molimo te…
- Za mlade koji ovih dana završavaju još jedan razred ili godinu studija: da povjeruju u Dobrog pastira koji vodi ljudsku povijest te od njih traži da svoje sposobnosti razvijaju i ulažu u opće dobro, molimo te…
- Za sve koji su ranjeni ljudskom sebičnošću i grijehom: da u sakramentima pomirenja i euharistije nalaze lijek koji Krist nudi, molimo te…
- Za bolesnike u našim obiteljima i zdravstvenim ustanovama: da Božju dobrotu i ljubav doživljavaju po onima koji ih liječe i dvore, molimo te..
- Za vjerne mrtve: da ih primiš na gozbu života vječnoga, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, zahvaljujemo ti što si sve ljude u Isusu dobrom pastiru neopozivo uzljubio i molimo da budemo svjedoci tvoje ljubavi prema ljudima među koje nas šalješ u svojoj providnosti. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
