LJUBAV PREMA BOGU SJEDENJEM DO NOGU UČITELJEVIH
Za evanđelje imamo zgodu o Isusovu pohodu Martinu i Marijinu domu. U evanđelju po Luki ovoj zgodi prethodi prispodoba o dobrom Samarijancu koju smo imali za evanđelje prošle nedjelje. Gledajući prema zgodi o Samarijancu, Marta zaslužuje pohvalu za svoju uslužnost iskazanu Isusu i apostolima. Međutim, njezin postupak nije ni pohvaljen ni osuđen nego je pozvana da presloži svoju ljestvicu prioriteta. Vršenje cjelovitog evanđelja ne sastoji se samo od služenja drugima, iako je ono važno. Biti kršćanin prvenstveno znači osobno prianjati uz Isusa. Zato kršćani trebaju imati vremena za slušanje Isusove riječi. Ljubav prema Bogu sjedenjem do nogu Učiteljevih je “jedno potrebno”. Bez osobnog izručenja Bogu po Isusu Kristu, briga za potrebne može se pretvoriti u čisti i plitki humanizam.
Prvo čitanje (Post 18,1-10)
U prvom čitanju i u evanđelju imamo istočnjačku gostoljubivost kao povijesni kontekst za važnu objavu. Istočnjaci su smatrali da je gostoljubivost sveta dužnost: ugostiti putnike izvor je blagoslova Božjega. U ovoj zgodi Abraham i Sara ugošćuju tri stranca i bivaju nagrađeni doživljajem Božje transcendencije. Dok su žurno spremali objed za goste, Abraham i Sara naučili su vrijednost čvrste vjere i sigurnost Božjih obećanja. Današnje čitanje završava Božjim obećanjem o rođenju Izaka, ali biblijski izvještaj nastavlja reakcijom Sare koja se smijala na obećanje da će postati majka u odmaklim godinama. Nije sigurno, da li se gorko smijala (ne vjerujući) ili radosno (od sreće što će se dogoditi čudo). Sarin smijeh i Abrahamova čvrsta vjera odražavaju budnu radost i suradničku vjeru, što bi trebao biti odgovor svakog kršćanina Bogu koji pohađa svoj narod u osobi Isusa Krista.
Drugo čitanje (Kol 1,24-27)
Pavao piše iz zatvora krštenicima azijskog grada Kolose da u svom tijelu dopunjava što nedostaje Kristovim mukama. U svojim drugim poslanicama on svoju apostolsku patnju prikazuje kao očitovanje križa Kristova (Rim 8,17-18; 2 Kor 1,4-5.8-10). Ono što nedostaje, nije otkupiteljska snaga križa nego očitovanje te snage u crkvenoj zajednici. “Dopunjavati što nedostaje” (antanaplēroō) uključuje različnost koja ne dopušta potpuno poistovjećivanje Pavlovih muka s Kristovim. Svi krštenici trebaju ispunjavati svoju ulogu. U kojem pravcu se kreće ta zadaća, naslućujemo iz Pavlova pojašnjenja da trpi za tijelo Kristovo koje je Crkva. Zajednica vjernika kao svojevrsno tijelo treba rasti prema unutra i prema vani. To se pak može postizavati samo autentičnim kršćanskim življenjem koje svakako obuhvaća i trpljenje.
“Marija sjede do nogu Gospodinovih” (Lk 10,38-42)
Zgodu o Isusovu pohodu Martinu i Marijinu domu donosi jedini Luka. Poruka zgode razvidna je iz neposrednog konteksta i cjelovite Lukine teologije. Kako ova zgoda slijedi odmah nakon zgode o dobrom Samarijancu, obje služe kao objašnjenje dvostruke zapovijedi o ljubavi: Isus je ispripovijedao parabolu o milosrdnom Samarijancu da protumači što znači ljubiti bližnjega kao samoga sebe (Lev 19,18), a prigodom pohoda u Martinoj kući protumačio što znači ljubiti Boga svim srcem, dušom, umom i snagom (Pnz 6,5).
U Palestini Isusova vremena goste poziva i prima domaćin. To znači da je Marta domaćica (udovica ili se uopće nije udavala a naslijedila prostranu obiteljsku kuću). Kako su s Isusom na putu u Jeruzalem morala doći i dvanaestorica apostola, Marta je trebala spremiti pravi objed za umorne i gladne putnike. Uz to se trebala pobrinuti da operu noge i ruke, da im kosa bude poškropljena mirišljivim uljem i sl. Zato protestira: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne!” Time je pripravila bitnu poruku cijele zgode. “Potrebno je jedno”. U nastavku Isusova odgovora, grčki izraz (agathen merìda) može se razumjeti trostruko: “Marija je izabrala dobar dio”, “bolji dio”, “najbolji dio”. Isus ovim odgovorom diže zgodu iznad razine rasprave dviju sestara. Jedno potrebno ili bitno je traženje kraljevstva Božjega u svemu - s Isusom i po uzoru na Isusa (usp. Lk 12,29-31). Stoljećima prije Isusa sličnu je misao izrazio psalmist: “Samo jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam” (Ps 27,4). Marija je svojom usredotočenošću na Isusa uzor vjerničke egzistencijalne ukorijenjenosti u Bogu. “Jedno potrebno” je hod za Isusom i slušanje njegove riječi. Važnije od trošenja vremena na svjetovne brige je slušanje riječi Božje i nasljedovanje Isusa, a to omogućuje ljubiti Boga svim srcem, dušom, umom i snagom.
Luka napominje da je Marija “sjela do nogu Gospodinovih” te slušala njegovu riječ. To je učenički stav: spremnost na upijanje Učiteljeve nauke i na zajedništvo s njime, orijentalno studiranje pod nečijim vodstvom. Tako Pavao kaže da je završio studij teologije do nogu rabina Gamaliela u Jeruzalemu (Dj 22,3). Zato ljubiti Boga svim svojim srcem, za Luku znači biti poput Marije učenik i učenica Isusova. Bit učeništva nije u rastrčavanju oko ugostiteljskih usluga nego u upijanju Učiteljevih riječi i djela. Služenje koje zapostavlja riječ Božju je čisti i često plitki humanizam, nema trajne vrijednosti. Trajno dobro je biti uz Isusa, slušati njegovu riječ. Do nogu Isusovih, Marija pokazuje da čovjek ne živi od zemaljskih usluga i briga nego od svake riječi koja dolazi od Boga. Zabrinutost oko svjetovnih usluga troši snagu koju trebamo usmjeravati na kraljevstvo Božje što je dostupno u Kristu Gospodinu.
U ovoj kratkoj zgodi Isus je tri puta nazvan “Gospodinom”. To je poslije-uskrsni naziv za proslavljenog Krista. Luka je, stavljajući ga u zgodu koja se zbiva na Isusovu putu u Jeruzalem, htio pozvati Crkvu svoga i kasnijih vremena na ispravnu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Kršćanska ljubav prema bližnjemu i sva djelatnost Crkve treba biti nadahanjivana, upravljana i korigirana slušanjem Gospodina koji je stalno prisutan u svojoj riječi. Ovom zgodom Luka također podsjeća na zadaću žena u crkvenoj i ljudskoj zajednici, koje za to trebaju biti osposobljene studijem teologije i profanom izobrazbom. Marija je izabrala dobar dio koji joj treba biti dostupan i omogućen! Ovaj događaj i popratna Isusova izreka potiču današnju Crkvu da sve svoje djelovanje planira i izvodi pažljivim slušanjem uskrsnuloga Krista. Zgoda također podsjeća kršćanske očeve, odgojitelje i pastire da ženama u Crkvi omoguće obavljanje zadaće koju mogu obavljati snagom svoje vjerničke ženskosti.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Može li se Martina želja da ugosti i posluži srozati na čisti humanizam? 2. Može li Marijino sjedenje do nogu Učiteljevih zanemariti hitne potrebe bližnjih?
MOLITVA VJERNIKA NA 16. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Kao ljudi i vjernici trošimo svoju snagu, materijalna sredstva i vrijeme na mnoge stvari, a istinski je važno slušanje Božjega glasa koji govori svima spremnim na slušanje. U duhu nade iznesimo pred Boga svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za Crkvu prisutnu u različitim narodima današnjeg svijeta: da putnici, oskudni i tražitelji istine nađu u njoj potrebnu dobrodošlicu, molimo te…
- Za ljude koji su pri uzdržavanju vlastite obitelj i obavljanju svoje društvene službe potpuno zarobljeni svjetovnim brigama: da čuju Božji glas i otvore se za duhovne vrijednosti, molimo te…
- Za nas kršćane različitih Crkava: da poput Marije odabiremo dobar dio prianjanjem uz Isusa istinskog životnog učitelja, molimo te…
- Za bolesnike u našim obiteljima i zdravstvenim ustanovama: da dožive iscjeliteljsku moć Krista u ljubavi i uslugama svojih rođaka i prijatelja, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da prebivaju u domu Gospodnjem u sretnoj vječnosti, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, poslao si svoga Sina Isusa da nam pokaže put u vječni život. Daj da mu uvijek priređujemo dobrodošlicu u svojim srcima i svom vjerničkom djelovanju u svijetu. To te molimo po Kristu našem Gospodinu.
