JEDINSTVO ISUSOVIH SLJEDBENIKA S BOGOM I MEĐUSOBNO
Ovo je treća nedjelja za redom kako za evanđelje imamo dio Isusova oproštajnog govora iz Ivanova evanđelja. Današnji odlomak je dio Isusove molitve za sebe, za apostole i za one koji će na njihovu riječ povjerovati (Iv 17,1-26). Za sebe moli snagu da do kraja dovede djelo koje mu je Otac povjerio (r. 1-5). Za apostole moli da vjerno naviještaju njegova djela i riječi (r. 6-19), za buduće vjernike da ostanu ujedinjeni s Bogom i međusobno kako bi u povijesnom svijetu nastavljali djelo proslavljenog Krista (r. 20-26). Po jedinstvu s Bogom i međusobno živimo Kristovo pashalno otajstvo i jačamo se za vjerničko djelovanje u svijetu svoga vremena.
Prvo čitanje (Dj 7,55-60)
Stjepan je bio jedan od sedmorice helenista, povratnika u Jeruzalem, koji su živeći s roditeljima u tuđini poprimili grčki jezik i kulturu. Apostoli su ih postavili za đakone kako bi od materijalnih dobara Crkve davali jednak udio potrebnima iz svoje kulturne skupine. Ubrzo je počeo i propovijedati Isusa Nazarećanina kao Pomazanika i jedinog pposrednika spasenja te se zamjerio vjerskim poglavarima naroda. U današnjem čitanju imamo skraćen prikaz Stjepanova kamenovanja. Luka uspoređuje smrt učenika sa smrću Učitelja. Obojicu osuđuju Veliko vijeće i svećenički starješine, obojica umiru moleći oproštenje za one koji im nanose nepravdu. Stjepan vidi proslavljenog Krista gdje sjedi s desne Bogu braneći svoje vjerne svjedoke i obećavajući im udio u svojoj slavi.
Drugo čitanje (Otk 22,12-14.16-17.20)
Pri završetku Knjige otkrivenja, koju je napisao po odredbi uskrsnulog Krista kao utjehu progonjenim kršćanima u Maloj Aziji, Ivan još jednom predstavlja Krista kao Prvog i Posljednjeg, Početak i Svršetak. On uskoro dolazi te će suditi živima i mrtvima. Usklikom “Dođi!” Ivanova Crkva, nadahnuta Duhom Svetim, moli da proslavljeni Krist ponovno dođe o završetku vremena, ali i svakog pojedinog vjernika potiče neka redovno dolazi na euharistiju gdje se može krijepiti vodom živom kako bi svjedočki živio i djelovao u svojoj životnoj sredini.
“Da budu jedno kao što smo mi jedno…” (Iv 17,20-26)
Na kraj Isusova dugačkog oproštajnog govora četvrti evanđelist stavio je Kristovu molitvu za samoga sebe, za apostole i za buduće vjernike. Na početku te molitve Isus prosi Oca da proslavi Sina te da vlašću koju mu je Otac dao daje život vječni svojim vjernicima. Iako je svjestan da ga čeka nasilna smrt, on je zadovoljan zato što je učenicima objavio Očevo ime i zahvalan je za njihovu vjeru: “Uistinu spoznaše da sam od tebe izašao te povjerovaše da si me ti poslao” (r. 8). Kad kaže da samoga sebe posvećuje za učenike kako bi bili “posvećeni u istini” (r. 17), Isus misli na svoju smrt koju prihvaća kao sastavni dio svoga poslanja te izražava uvjerenje da će po njoj učenici i drugi ljudi dobivati milost posvećenja. Ta dva dijela molitve (za sebe, r. 1-5, te za apostole, r. 6-19) sadrže glavne elemente Očenaša što ga donose Matej (6,9-13) i Luka (11,2-4) ali ne Marko ni Ivan. Moleći da ime Božje bude poštivano te da dođe kraljevstvo Božje, Isus podmeće svoja ramena za ostvarenje Božjega plana. Također moli da on i učenici budu sačuvani od Zloga (usp. Iv 17,15 te Mt 9,13).
Zahvalan za učenike koji su povjerovali u njega, Isus predviđa da će snagom njihova svjedočenja kroz stoljeća Crkvi pristupati novi vjernici te moli i za buduće vjernike: “… da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno da svijet uzvjeruje da si me ti poslao!” (r. 21). Poslušan Ocu, Isus je tijekom svoga mesijanskog djelovanja povezivao ljude s Bogom. Sada svoju povezanost s Ocem prenosi ne samo na povijesne svjedoke nego i na kasnije generacije vjernika. Kako evanđelist piše ovo u vremenu Crkve, on se ovdje uživljava u Isusovo stanje nakon uskrsnuća: pridružen Ocu po proslavi te nagrađen za dobro učinjeno i zlo podneseno, Isus moli da njegovi sljedbenici ostanu povezani s Bogom, kako bi mogli biti povezani jedni s drugima i plodno djelovati u povijesnom svijetu. Na učenike i kasnije vjernike prenosi slavu koju je primio od Oca te moli da oni unose Božje jedinstvo u povijesni svijet: “I slavu koju si ti dao meni i ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što su ljubio mene” (r. 22-23). U trenutku odlaska u proslavu po nasilnoj smrti Isus doživljava ljubav Očevu te je prenosi na povijesne učenike i kasnije vjernike.
Ovu Isusovu molitvu kršćanski komentatori nazivaju velikosvećeničkom. Na Dan zadovoljštine (Jom kipur) veliki svećenik je prikazivao žrtvu s molitvom za sebe, za levite kao hramske službenike te za cijeli narod Božji. Isus je veliki svećenik koji stoji pred Ocem kao jedincati Sin te je solidaran s ljudskom braćom i sestrama. U tom smislu poslanica Hebrejima zove Isusa solidarnim velikim svećenikom (2,11.17), a slično i Pavao (Rim 8,34). Svojom molitvom Isus prenosi osobno iskustvo jedinstva s Ocem na svoje vjernike. On moli da tu jedinstvenu povezanost doživljavaju i vjernici. To je jedinstvo međusobnog prihvaćanja i savezničke vjernosti. Jedinstvo s Bogom ključno je za jedinstvo među vjernicima, jer je to dioništvo na životu i ljubavi Oca, Sina i Duha. Ono se produljuje kroz povijest krsnim savezom s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, zatim sudjelovanjem na euharistiji koja je sakrament Kristova sebedarja te spomen njegove smrti i uskrsnuća. Ova povezanost s Bogom povezuje nas također međusobno te nam daje dostojanstvo Božje djece. Jedinstvo i povezanost nas različitih u Crkvi mogući su zato što nas po Kristu Bog prihvaća u svoje jedinstveno zajedništvo. Pavao je to veličanstveno izrazio pišući crkvenoj zajednici sastavljenoj od obraćenih Židova i pogana u glavnom gradu rimskog carstva: “Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju!” (Rim 15,7).
Prožeti životom i ljubavlju Boga, vjernici mogu biti jedno i plodno nastavljati Isusovo poslanje u povijesnom svijetu. Ovu milost i dužnost jedinstva s Bogom i međusobno trebamo njegovati u današnjem svijetu u kojem postoji silom nametana globalizacija ali i potreba za nužnom posebnošću i autonomnošću. Mali narodi i pojedinci ne žele pod izlikom globalnih interesa biti progutani od velikih. Pojedinci jesu dio zajednice, ali ostaju samostalne i odgovorne osobe. Molitvom za jedinstvo s Bogom i među vjernicima Isus nudi ali i traži jedinstvo u ljubavi i jednakosti, jedinstvo međusobnog prihvaćanja uz razlike – zato što nas sve prihvaća Bog.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Što mi znači: “Vjerujem u Crkvu jednu?” 2. Sudjelujem li na nedjeljnoj misi sa sviješću da tako produbljujem jedinstvo s Bogom i s bližnjima?
MOLITVA VJERNIKA NA SEDMU USKRSNU NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
S pouzdanjem se obratimo Ocu koji nas po Kristu, u Duhu Svetome povezuje sa sobom i jedne s drugima, da udijeli darove jedinstva i mira Crkvi i cijelom svijetu.
Čitač:
- Za Crkvu sabranu jedinstvom Oca i Sina i Duha Svetoga: da svi kršćani produbljuju jedinstvo s Bogom kako bi bili bliži jedni drugima, molimo te…
- Za mlade i stare, jake i slabe, mudre i neuke u svijetu: da čuvaju zajedništvo i poštuju međusobne razlike, molimo te…
- Za našu domovinu i sve ljude koji u njoj žive: da cijenimo različite vrijednosti i tradicije u našem društvu, kako bismo živjeli u miru i pridonosili zajedničkom dobru, molimo te…
- Za bolesne i nemoćne u našim obiteljima i zdravstvenim ustanovama: da im ublažiš boli i udijeliš željeno zdravlje, molimo te…
- Za krizmanike naše biskupije: da se uz primjer roditelja i učitelja razvijaju u odgovorne članove vjerničke i građanske zajednice, molimo te…
- Za pokojnike iz naših obitelji i župa: da im udijeliš sretnu vječnost u nebu, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, zahvaljujemo Ti što si nas po smrti i uskrsnuću svoga Sina povezao u zajedništvo sa sobom i jedne s drugima. Daj nam da darovano jedinstvo produbljujemo i čuvamo, kako bismo uspješno nastavljali Kristovo poslanje u svijetu. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
