BLIŽNJI JE - SVI KOJI NAS TREBAJU
U današnjem evanđelju Isus pomoću parabole o dobrom Samarijancu odgovara na pitanje: “Tko je moj bližnji?” Dobri Samarijanci su oni koji priznaju svako ljudsko biće kao bližnjega te ne dopuštaju da se išta ispriječi između njih i osoba u nevolji čije krikove za pomoć čuju. Ni predrasude, ni stereotipi, n komplikacije koje bi mogle nastati iz priskakanja u pomoć, ni cijena, ni očekivano uzvraćanje. Danas nas Isus zove da za druge činimo izvanredne stvari, ali onim što redovno jesmo i imamo. Bližnji ili susjedi nisu tek oni koji žive na prostoru blizu nas, bez obzira jesmo li ih za susjede birali ili su doselili na naše područje. Bližnji su svi koji nas trebaju a mi im možemo pomoći.
Prvo čitanje (Pnz 30,10-14)
Cijela knjiga Ponovljenog zakona, iz koje je uzeto ovo čitanje, pisana je u umjetnom okviru kao Mosjijev dugački govor naraštajima Izraelaca koji će nakon njegove smrti živjeti u obećanoj zemlji. Događaje povijesti i osobnog života tumači kao Božji blagoslov ili kaznu za vršenje odredaba saveza s Bogom i sa sunarodnjacima. U ovom odlomku Mojsije podsjeća židovske sunarodnjake da Božje zapovijedi nisu teške ni nerazumljive. Bog govori u vjerničkom srcu koje je unutarnja jezgra ljudske osobe. Njegov zakon traži i omogućuje skladan život u zajednici, on je garancija sadržajnog življenja. Ovo je starozavjetna podloga za Isusovo učenje o ljubavi prema Bogu i bližnjemu kao najvažnijim zapovijedima Božjim i potrebama ljudskim.
Drugo čitanje (Kol 1,15-20)
Danas i slijedeće tri nedjelje imamo za drugo čitanje Pavlovu Poslanicu Kološanima. Kolose su bile grad u jugoistočnoj Maloj Aziji u kojem je kršćanstvo zasadio Pavlov učenik Epafra a zajednica se sastojala pretežno obraćenih pogana. Današnji naš odlomak je doktrinarni vrhunac poslanice, jer sadrži himan o Kristu kao slici Božjoj te posredniku stvaranja i otkupljenja. Prvi kršćani koji su ovaj himan pjevali na svom bogoslužju, izrekli su njime vjeru da je Krist utjelovljena Riječ Božja, da je u njemu i po njemu sve stvoreno i zato je on “prije svega, sve postoji u njemu”. Ovo je kozmička kristologija na koju se nastavlja kozmička uloga Crkve kao tijela Kristova.
Tko je moj bližnji? (Lk 10,25-37)
Parabolu o dobrom Samarijancu donosi jedini Luka kao odgovor Isusa teološkom protivniku koji je pitao, što treba činiti da bi baštinio život vječni. Ona je dio dulje cjeline o dvije glavne zapovijedi, ali obrnutim redom. Današnja zgoda s izazovnom parabolom tumači daleki doseg ljubavi prema bližnjemu, a zgoda o Marti i Mariji koju ćemo imati za evanđelje slijedeće nedjelja (Lk 10,38-42) tumači što znači ljubiti Boga svim srcem, dušom, umom i snagom. Luka je kao vješti teolog i književnik zgodu složio kao živahni dijalog sugovornika sastavljen od niza pitanja i odgovora: a) zakonozananc pita (r. 25 i 29); b) Isus odgovara protupitanjem (r. 26 te 30-36); c) zakonoznanac odgovara Isusu (r. 27 i 37a); d) Isus daje novo tumačenje zapovijedi o ljubavi (r. 28 i 37b). Ovom parabolom Isus dovodi u pitanje usjele vrednote, raskrinkava stereotipne modele ponašanja te nudi alternativu za življenje nadahnuto ljubavlju.
Pitanje Isusova teološkog protivnika o baštinjenju života vječnoga treba staviti u okvir ondašnjeg židovstva. Kao Židov u Palestini prvoga stoljeća, Isusov pitalac misli: što trebam činiti da bih bio baštinik novoga vremena koje nastupa s Mesijom, što da činim kako bih stalno pripadao zbiljskom Izraelu? Luka je dijalog između Isusa i zakonoznanca tako oblikovao da zakonoznanac odgovara na postavljena pitanja. Na prvo pitanje, o životu vječnome, odgovor je vršenje ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je kombinacija dvaju tekstova iz Staroga zavjeta (Pnz 6,4 i Lev 19,18). Međutim, za Isusa je značajna ne samo kombinacija dviju najvažnijih odredbi među 613 naredbi ili zabrana u SZ nego povezivanje dviju zapovijedi tako da su obje jednako važne. Isus se tako ponašao i na takvo ponašanje zove svoje vjernike.
Židovi Isusova vremena shvaćali su bližnjega kao žitelja Svete zemlje, bio on Židov ili stranac nastanjen u Izraelu. Osim Lev 19,18 gdje je “bližnji” vlastiti sunarodnjak, postoji i Lev 18,34: “Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš!"”U Isusovoj paraboli, povijesni slušatelji nisu uzeli za zlo svećeniku i leviti koji su ranjenika vidjeli i zaobišli. Oni su bili službenici kulta koji nisu smjeli dodirivati mrtvaca, jer bi se time onesposobili za nastup u hramu ili sinagogi, a “polumrtvi” ranjenik je svaki čas mogao izdahnuti (usp. Br 9,11-13.14-19; Lev 21,1-3.10-11). Ali je stavljanjem Samarijanca za uzor dobrote Isus morao razbjesniti svoje povijesne slušatelje. Samarijanci Isusova vremena bili su potomci pogana koje su Asirci doselili na to područje nakon što su god. 722. pr. Kr. srušili Sjeverno kraljevstvo. Kad su Ezra i Nehemija uređivali Judeju kao pokrajinu u Perzijskom carstvu, Samarijanci su povratnicima otežavali gradnju hrama. S vremenom su prihvatili židovsku vjeru u Boga jedinoga te od svetih knjiga samo Petoknjižje, ali su sebi podigli hram na brdu Gerizimu, odbijajući hodočastiti u Jeruzalem. Pravovjerni Židovi zaobilazili su samrijansko područje na putu u Jeruzalem. Slikajući Samarijanca kao istinskog bližnjeg čovjeku kojega su razbojnici opljačkali i izranili Isus je njega učinio herojem humanosti a dva službenika kulta kukavicama.
Pitanjem: “Tko je od ove trojice bio bližnji onome koji je upao među razbojnike?” Isus je stresao svoga sugovornika a želi stresti i nas danas. Nije dosta u vjeri se držati samo običaja i uhodanih postupaka! Od onih koji su tvrdili da ljube Boga tražio je korjenitu promjenu u ponašanju međusobnom i postupcima prema svima koje susreću na ulicama svoga života. “Bližnji” od tada nije onaj tko stalno živi na području blizu “moga”; tko je moje narodnosti, vjere, kulture. Bližnji je svaka ljudska osoba koju vidim u potrebi i mogu joj pomoći. Isus pri tome nadilazi ograde sazidane odredbama o ritualnoj čistoći ili očekivanjem da bližnji kojima pomognemo nama uzvrate jednakom mjerom. Bližnji je svaki muškarac i žena koji trebaju pomoć, ljubav, poštovanje, da ih netko barem strpljivo sasluša. Biti nekome samo fizički ili geografski bližnji ne donosi ljubav. Bližnji postajemo ako se vladamo prema drugima kao prema braći i sestrama koji nas trebaju i koje mi trebamo. Bližnji smo ako jedni u drugima prepoznajemo i podržavamo dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. I to običnim djelima i riječima, onim što jesmo i što smo od Boga dobili.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Sjećam li se koje zgode kada su “stranci” prema meni postupili ljudski i bratski? 2. Pravim li se slijep i gluh kad susretnem one kojima bih mogao pomoći?
MOLITVA VJERNIKA NA 15. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Zahvalni Gospodinu za divnu prispodobu o milosrdnom Samarijancu, uputimo zajedničke prošnje za svu Crkvu i sve ljude.
Čitač:
- Za župe Crkve koja je jedna, sveta, katolička i apostolska: da budu zajednice poštovanja i otvorenosti za sve ljude, molimo te…
- Za različite države, vlade i društvene ustanove: da se zalažu za pravedni mir blagostanje svih, molimo te…
- Za svećenike, vjeroučitelje i odgojitelje: da mlade odgajaju u ljubavi i poštivanju dostojanstva svake ljudske osobe, molimo te…
- Za sve koji bolesnike liječe i dvore umiruće: da u njima gledaju Krista koji se poistovjećuje s patnicima i neznatnima, molimo te…
- Za žrtve nasilja i droga: da iz ozdraviš i učiniš svjesnima njihova ljudskog dostojanstva, molimo te…
- Za sve vjerne mrtve: da ih pridružiš Kristu, Prvorođencu od mrtvih, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, Ti si milosrdan i pun samilosti prema svima ljudima. Daj nam da u duhu Isusova primjera i učenja u svakoj ljudskoj osobi vidimo braću i sestre jednakog dostojanstva te da budemo dobri Samarijanci jedni drugima. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
