KAO ŠTO JE ISUS LJUBIO
Evanđeljem današnje nedjelje počinje dugački Isusov oproštajni govor u četvrtom evanđelju u kojem se Isus kod posljednje večere obraća apostolima (Iv 13,31-17,26). Najavljuje da Sin Čovječji odlazi u smrt koja će biti proslava po križu i uskrsnuću. Nakon što je učenicima oprao noge te nakon što je Juda napustio dvoranu, Isus daje novu zapovijed. Nadomješta starozavjetnu odredbu prema kojoj vjernik treba ljubiti bližnje kao samoga sebe i određuje: “Ljubite kao što sam ja ljubio!” Na ovoj Misi iznova doživljavamo Isusovo izručenje samoga sebe iz ljubavi te molimo za milost i snagu da mognemo ljubiti kao što on ljubi.
Prvo čitanje (Dj 14,21-27)
Nakon pet godina propovijedanja evanđelja po gradovima Male Azije, Pavao i Barnaba vraćaju se u Antiohiju Pizidijsku, gdje su Židovi pokušali Pavla kamenovati zato što je okupljao zajednicu kršćana sastavljenu od obraćenih Židova i pogana, ne tražeći pri tome od pogana da se obrežu i drže odredbe o ritualnoj čistoći. Misionari učvršćuju obraćenike u primljenoj vjeri i postavljaju im ugledne vjernike za starješine, kako bi zajednice mogle uspješno i organizirano vršiti svoje poslanje. Zatim odlaze u Antiohiju Sirijsku te izvješćuju što je Bog učinio po njima. Oni uspjeh propovijedanja pripisuju Bogu a ne svojoj vještini.
Drugo čitanje (Otk 21,1-5)
Ovo je Ivanovo viđenje novog neba i nove zemlje, povijesno upućeno kršćanima Male Azije koji su zbog svoje vjere bili progonjeni i vapili Bogu da ispravi nepravde koje im se nanose. Najavljujući novu zemlju, on predviđa nestanak mora u kojem po uvjerenju starih borave nemani što ugrožavaju mornare. Ivan vidi i nebeski Jeruzalem koji će biti trajno prebivalište Božje među ljudima. U vremenu utjehe koju Bog sprema neće biti smrti, tuge ni jauka. Razlog da će na koncu dobro nadvladati jest Božja prisutnost među ljudima i u svemiru po uskrsnulom Kristu.
Sakramentalno obilježje Kristove ljubavi (Iv 13,31-35)
Kratki dio Isusova oproštajnog govora koji imamo kao današnje evanđelje podsjeća na starozavjetnu književnu vrstu oproštajne besjede. Tako Knjiga postanka završava prizorom o Jakovu koji na samrtnoj postelji govori dvanaestorici sinova “što će vas snaći” (Post 49,1). Zatim se obraća svakome sinu pojedinačno – ponekad s ukorom, ponekad s blagoslovom – te im najavljuje njihovu sudbinu. Završivši govor “povuče noge natrag na postelju te izdahnu – pridruži se svojim precima” (49,33). Slično u Ponovljenom zakonu Mojsije svakom plemenu Izraelaca upućuje posljednju poruku (32,1-33,29) a zatim se povlači u osamu te misteriozno umire (34,1-8). Postoje slični oproštajni govori Jošue (Jš 22-24), Davida (1 Ljet 28-29) i Tobije (Tob 14,3-11). Ovakva biblijska tradicija produžena je u židovskim i kršćanskim apokrifnim knjigama koje nisu primljene u kanon. Ti govori načinjeni su po nacrtu: uglednik sabire oko sebe svoju djecu, učenike ili druge, najavljuje svoju smrt te upućuje opomenu i blagoslov, savjete i pouke. Današnje evanđelje ima četiri svojstvene crte tih govora: 1. govornik najavljuje svoju skoru smrt; 2. navodi velika Božja djela iz prošlosti ili podsjeća na svoj minuli život i djelovanje; 3. određuje da slušatelji vrše Božje zapovijedi; 4. traži od djece ili učenika da ljube jedni druge. Slično ovoj starinskoj shemi oproštajnog govora, Isus u današnjem evanđelju najavljuje svoju smrt koja će biti proslava po križu i uskrsnuću. Njegov oproštajni govor je ulazak u pashalno otajstvo, po smrti u proslavu.
Kad traži da učenici ljube jedni druge kao što je on ljubio njih, misli na ono što će kasnije reći: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za druge!” (Iv 15,13). Nakon što je Juda izašao i nastupio “čas” Isusov, on daje učenicima novu zapovijed uoči svoje nasilne smrti. “Zapovijed” ovdje i drugdje u četvrtom evanđelju nije tek moralna odredba; to je i poslanje, dogmatska činjenica i u tom smislu institucija (grčki entole – usp. Iv 10,18; 12,49-50; 14,31). U SZ vjernik je dužan ljubiti bližnjega “kao samoga sebe” (Lev 19,18). Novost je Isusove zapovijedi ljubiti kao što on ljubi. A on je Jaganjac koji se predao iz ljubavi i sada sjedi s desne Bogu. Njegova ljubav je darivanje samoga sebe do smrti, smrti na križu (Fil 2,8). To je ljubav koja donosi život i slavu. Predavši se iz ljubavi, Isus je učinio Boga prisutnim u ljudskoj povijesti, u svemiru, u životu pojedinaca i zajednice vjernika. Po svom pashalnom otajstvu on vjernike preobražava da ljube kao što je on ljubio te iz svog proslavljenog stanja trajno ljubi svu ljudsku braću i sestre. Ljubeći kao što Isus ljubi, otvaramo se milosnoj preobrazbi i novosti koju Krist donosi: “Evo, sve činom novo” – čuli smo u drugom čitanju. Živjeti kršćanski moguće je zbog milosti preobrazbe koju dariva uskrsnuli Krist.
Isusova odredba da ljubimo kao što on ljubi ima sakramentalno obilježje. Dok prema sinopticima Isus kod posljednje večere traži da činimo euharistiju njemu na spomen, kod Ivana pere učenicima noge i traži da jedni drugima činimo kao što je on učinio. Tako će ljudi upoznavati da smo njegovi učenici, kao što po slavljenju euharistije upoznaju da postoji Crkva u nekom mjestu. Isus tako ljubi i to traži od učenika svih vremena. Ovakva ljubav ima eshatološko obilježje. Bezrezervna i neuvjetovana ljubav kršćana međusobno i prema drugim ljudima proslavlja Isusa koji je hodao Palestinom prvoga stoljeća. Takva ljubav proslavlja Isusa u njegovu tijelu koje je Crkva, zajednici njegovih vjernika. Ona utvrđuje i nagoviješta beskonačni mir i dobrotu Božjega kraljevstva u budućnosti. Takva ljubav je sredstvo i znak Kristove nazočnosti u ljudskoj povijesti. Zato mi kršćani imamo poslanje spominjati prošlost (= Isusovu smrt i uskrsnuće po slavljenju euharistije, ali i po djelima ljubavi), davati smisao sadašnjosti i izgrađivati budućnost.
Kao pojedinci i zajednica slavimo euharistiju koja je spomen Isusova predanja za sve ljude, znak i sredstvo njegove ljubavi kroz vjekove. Na euharistiji iznova slavimo ljubav kojom je Isus ljubio i nastavlja dalje ljubiti sve ljude. Tu učimo “biti Krist” jedni drugima, pratiti jedni druge na životnom putovanju, podržavati jedni druge u radostima i žalostima života. Postupajući tako, mi pridonosimo novom nebu i novoj zemlji. Mi smo Crkva i zajednica Kristovih učenika ne po zgradi u kojoj se sabiremo na slavljenje dana Gospodnjega nego po radosnoj i optimističnoj ljubavi kojom Krist nas ljubi te nas osposobljava da ljubimo jedni druge i sve ljude. Krist na nas prenosi ljubav Oca, Sina i Duha Svetoga, daje nam udio na Božjem životu i Božjoj jednoti.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Uviđam li razliku između Isusove ljubavi i svjetovnog poimanja ljubavi? 2. Ljubim li s Isusom i kao Isus – bez preduvjeta, uz spremnost na žrtvu?
MOLITVA VJERNIKA NA PETU USKRSNU NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Kao zajednica sabrana u ljubavi i vjeri, otvoreni jedni prema drugima i prema onima koji su drugačiji od nas, obratimo se Bogu Ocu i zamolimo njegovu pomoć na našem životnom hodočašću.
Čitač:
- Za našu biskupijsku i župnu zajednicu: da nas sljedbenici drugih uvjerenja mogu prepoznavati kao Kristove učenike po uzajamnoj ljubavi, molimo te…
- Za predstojnike Crkve, Papu, biskupe i svećenike: da ustrajno naviještaju radosnu vijest o kraljevstvu Božjem, molimo te…
- Za demokratski izabrane poglavare država i gradova: da surađuju na izgradnji Božjeg grada u miru i pravdi, molimo te…
- Za obitelji i domaćinstva naše domovine: da u njima neprestano prebiva Bog po međusobnoj ljubavi i vjernosti ukućana, molimo te…
- Za one koji su u žalosti ili su satrveni doživljenim gubicima i raskinutim vezama: da im Bog obriše životne suze te im vrati porušenu nadu, molimo te…
- Za pokojnike iz naših obitelji i župa naše biskupije: da im udijeliš pokoj vječni, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, čuj naše uskrsne prošnje. Neka se u nama nastani Duh tvoje ljubavi i učini nas tvojim narodom, tvojim svetim gradom koji je znak novog Jeruzalema po nastojanju da ljubimo kao što je Isus ljubio. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
