POBUDNO UTJECANJE JEDNIH NA DRUGE
U današnjem evanđelju imamo završetak Isusova Govora na ravnici koji sadrži Isusov ćudoredni nauk. Pred dva tjedna čuli smo koga Isus proglašava blaženim; prošle smo nedjelje čuli kako nam Isus zapovijeda da opraštamo neprijateljima i dobro činimo onima koji nas zlostavljaju da bismo odražavali dobrotu milosrdnog i strpljivog Boga. Danas nas Isus zove na usklađivanje djela s riječima. Ovo je niz izreka o utjecanju jednih na druge radi duhovnog dobra. Isus traži da budemo ono što jesmo te djelujemo u skladu s onim što jesmo.
Prvo čitanje (Sir 27,4-7)
Ovaj odlomak uzet je iz dijela Knjige Sirahove gdje se govori o poštenju, prijateljstvu i opasnostima koje prijete tim vrijednostima u međuljudskim odnosima (Sir 26,19-27,21). Sveti mudrac savjetuje kako odabrati prijatelje te upozorava na govor ljudi kao ono što pokazuje njihovu nutrinu. Slika o situ ili rešetu koje razdvaja ono što je upotrebljivo (brašno, pšenicu) od onoga što se baca (mekinje, pljeva) uzeta je iz ondašnjeg poljoprivrednog života. Ona pripravlja na poruku današnjeg evanđelja koje zove da razmislimo prije nego ćemo progovoriti, jer ono što nam izlazi iz usta pokazuje kakvo nam je srce.
Drugo čitanje (1 Kor 15, 54-58)
U ovom odlomku Pavao zaključuje pouku o uskrsnuću zahvaljujući Bogu za Kristovu pobjedu nad smrću i grijehom koja je očitovanja u njegovoj smrti i uskrsnuću. Samo oni koji nisu cinični ni ustrašeni ustrajno se zalažu za istinski pravedan i human svijet kakav bi se trebao graditi snagom Kristove smrti i uskrsnuća. Kada Pavao poziva krštenike da očituju svoju vjeru u snagu Kristove moći nad smrću, on ih poziva da ispovijedaju i provode u život svoju slobodu od smrti, grijeha i Zakona. Svoju slobodu vjernici prakticiraju tako da se svom snagom zalažu za Kristovo djelo u svijetu.
Biti i djelovati u skladu s onim što jesmo (Lk 6,39-45)
Današnje evanđelje završetak je Isusova velikog govora kako ga je zabilježio sv. Luka. Sastoji se od triju odvojenih parabola koje služe za pouku Isusovim učenicima. Sve tri se tiču načela prema kojima učenici trebaju živjeti. Luka se tako prisjetio Isusovih izreka da je ova načela formulirao imajući na umu novu, promijenjenu situaciju u prvoj Crkvi. Nakon Isusova uzašašća i smrti njegovih povijesnih svjedoka, prvi su kršćani naučili pravo značenje evanđelja od onih koji su prije njih uzvjerovali te po evanđelju živjeli. Uvjereni da ih sabire i prosvjetljuje Duh uskrsnulog Krista, živjeli su zajedno kao vjernici i osjećali da su odgovorni jedni za druge – kao učitelji, vođe i pomagači. Jedan drugome trebali su pružati svjedočanstvo ne samo riječima nego i ponašanjem. U ovom dijelu govora Luka je sabrao Isusove izreke o pobudnom utjecanju sljedbenika Isusovih jednih na druge.
U metaforama o slijepcu koji vodi drugog slijepca te o stablu koje se pozna po plodovima, sv. Luka je proširio motivaciju za ulaženje u proces međusobnog podupiranja i pobudnog utjecanja jednih na druge. Ističući kako slijepac ne može voditi slijepca, Isus poziva svoje sljedbenike da jedni drugima budu vođe i učitelji. Tko hoće voditi osobu s oštećenim ili nikakvim vidom, treba imati sposobnost gledanja. Tko hoće poučavati, mora znati ono što želi drugima prenijeti. Inače će stradati slijepac koji treba vodstvo i učenik koji treba učitelja. Vid i znanje o kojima se ovdje radi su dublji uvid koji dolazi iz vjere i znanja što teče iz vjerničkog odnosa prema Gospodinu Isusu. Učenici trebaju usvajati lik i nauk Gospodina Isusa, žele li druge voditi njegovim putem i učiti ih njegovoj istini.
Metafora o trunu i brvnu lagano je pamtljiva a slika namjerno uveličana. Ne možemo zamisliti nekoga komu bi brvno visjelo iz oka pa ni onoga koji svaki čas navaljuje da vadi trun iz oka bližnjega. Ova uveličana i smiješna slika najprije pokazuje da je Gospodin Isus ponekad pravio i šale kako bi svoje slušatelje osvježio da pozorno prate ono što kani reći. Ona nas, nadalje, ne smije zbuniti da previdimo ozbiljnost pouke. Ovom slikom Gospodin Isus i Luka kao nadahnuti pisac žele reći: uzaludan je i besmislen svaki pokušaj da poboljšavamo druge ili ih ispravljamo ako nismo kritični prema samima sebi. Trebamo biti odlučni prema samima sebi i spremni da sebe promijenimo prije nego poduzmemo zadaću da opominjemo druge ili im pomažemo da se promijene. Oni koji upozoravaju na pogreške drugih a svojih ne vide niti otklanjaju nazvani su licemjerima. Luka ovdje upotrebljava grčku riječ “hipokrit” da označi onoga koji prešućuje brvno u svome oku a vadi trun iz oka bližnjega. U grčkoj kulturi Lukina vremena “hipokrit” je doslovno značilo “onaj koji uzvraća, koji odgovara”. U dramama grčke starine “hipokrit” je bio muškarac ili žena koji tumače ulogu nekog lica u drami, ono što mi danas zove glumac ili glumica. U ono doba grčki glumci nosili su maske na licima dok su tumačili ulogu osobe koju glume. U tom grčkom kontekstu hipokriti ili licemjeri su ljudi koji nose maske, postupaju i govore drugačije od onoga što jesu. Isus poručuje svojim vjernicima ali i svim ljudima: neka svaki bude i postupa u skladu s onim što jest u sebi, neka nitko ne glumi sebi i drugima! Pojam licemjera danas primjenjujemo na one čija se djela ne slažu s njihovim riječima – na umišljene veličine i svece, na naduvene tipove i lašce. U obitelji, u školi, u radnoj i društvenoj sredini opomena ima i treba biti. Onaj koji opominje snagom svoje službe i vjere ne treba biti savršen prije nego se upušta u proces opominjanja, ali ne smije biti licemjer. Inače roditelji i odgojitelji ne bi nikada odgojili djecu i mlade za radinost, disciplinu, odgovornost, poštenje.
U metafori o stablu koje se pozna po plodovima otkrivaju se plodovi pravog hoda za Isusom i s Isusom te potrebno i zdravo utjecanje vjernika jednih na druge. Dobra stabla kao i dobre osobe donose dobre plodove; divlja stabla donose bezvrijedne plodove i pokvarene osobe siju zlo oko sebe. Naše srce i naš duh odražavaju ono što smo u nutrini, u sebi. Dok tražimo snagu da prihvatimo poruku današnjeg evanđelja, imajmo na umu da je lakše primiti ukor od osobe koja i sama priznaje svoju grešnost nego od osobe koja ističe svoju besprijekornost. Iskrenost, poniznost i istinsko zauzimanje jednih za druge čine nas Kristovim učenicima i grade kršćansku zajednicu. Krštenje i osobna vjera ne uvode nas u isključivi klub moralno savršenih niti nas čine duhovnom elitom čovječanstva. Stalno smo učenici Krista koji je učitelj poniznosti i pomirenja. Nasljedujući njegovo opraštanje, samilost i ljubav ne postajemo viši od drugih. Samo se trudimo da živimo kao njihova braća i sestre oslanjajući se na Božju providnost.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Pretjerujem li uveličavajući pogreške drugih i čineći neznatnima vlastite slabosti? 2. Kako opominjem i opomene primam?
MOLITVA VJERNIKA NA OSMU NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Spremni na poniznu iskrenost prema sebi i bližnjima, uputimo zajedničke prošnje Bogu koji je Otac svih ljudi.
Čitač:
- Za Crkvu u današnjem svijetu: da pastiri i vjernici siju i žanju Božju ljubav, pravdu i milosrđe, molimo te…
- Za Papu, našeg biskupa te sve biskupe i svećenike Crkve: da riječ Božju naviještaju ponizno, iskreno i s razumijevanjem, molimo te…
- Za našu zemlju te države i narode današnjeg svijeta: da izgrađujemo svijet odan miru, pravdi te doprinosimo otklanjanju mržnje, siromaštva i ugnjetavanja, molimo te…
- Za roditelje, odgajatelje i učitelje: da djeci i mladima strpljivo pomažu u otkrivanju Božje mudrosti i ljubavi, molimo te…
- Za nas ovdje prisutne: da uviđamo i otklanjamo vlastite slabosti i sustežemo se od krivog osuđivanja drugih, molimo te…
- Za bolesne i umiruće: da im ljubav Božja bude svjetlo i snaga, molimo te…
- Za naše pokojne članove obitelji i prijatelje: da u nebu zadobiju udio na Kristovoj pobjedi nad grijehom i smrću, molimo te…
Svećenik:
Donosimo ti svoje prošnje, Oče nade i milosrđa, uvjereni da ćeš nas obasuti svojim dobročinstvima. Podržavaj nas u svojoj ljubavi da možemo sijati i žeti žetvu radosti. To te molimo po Kristu našem Gospodinu.
