NE TRAŽITI ŽIVOG MEĐU MRTVIMA
U uskrsnoj noći Crkva slavi Kristov prijelaz od smrti u trajni život koji se tiče svih ljudi. Zato je ova večernja ili noćna liturgija izvorište svih svetkovina i liturgijskih slavlja, vrhunac liturgijskog slavljenja Kristova uskrsnog otajstva. Sastoji se od službe svjetla, službe Riječi, krsne službe i euharistijske službe. U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo Lukin izvještaj o otkriću praznog groba: “Što tražite Živoga među mrtvima. Nije ovdje nego uskrsnu!” Od tog uskrsnog jutra Krist traži da ga otkrivamo u liturgijskim spomen-činima njegove Crkve ali i među ljudima s kojima živimo. Uskrsnuli je među nama, aleluja!
Služba svjetla – Liturgiju Velikog petka počeli smo šutnjom služitelja prostrtog pred oltarom u znak žalovanja za mrtvim Kristom. Ovu liturgiju počinjemo šutnjom u tami pred crkvenim vratima, a zatim slavitelj blagosliva novi oganj te u uskrsnu svijeću zabada pet kuglica tamjana: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega, njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen. Po svojim svetim ranama, slavnim, čuvao nas i sačuvao Krist Gospodin. Amen.” Kako je alfa prvo a omega posljednje slovo grčke abecede, ovim Crkva ispovijeda vjeru da svemir i ljudska povijest po Kristovu uskrsnuću dobivaju novi smisao. U procesiji kroz tamnu crkvu, noseći uskrsnu svijeću, svećenik tri puta zastaje i pjeva: “Svjetlo Kristovo!” U biblijskom načinu govora ovo je tzv. epegzegetski genitiv: svjetlo koje je Krist, svjetlo koje od njega potječe i k njemu vodi. Zajednica uzvraća: “Bogu hvala!” i time ispovijeda svoju uskrsnu vjeru. U hvalospjevu uskrsnoj svijeći, slavitelj između ostaloga pjeva: “Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, nevinost vraća palim a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje. Noć je to koja nebesko sa zemaljskim, ljudsko s božanskim povezuje!”
Služba Riječi sastoji se iz sedam mogućih starozavjetnih čitanja. Ona govore o stvaranju svijeta (Post 1,1-2,2), Abrahamovoj žrtvi (Post 22,1-18), prijelazu preko Crvenog mora (Izl 14,14-15,1), obećanju novoga saveza (Iz 54,5-14), prorokovu pozivu da se pojedinci i zajednica vrate Bogu (Iz 55,1-11), Božjem obećanju da će svome narodu dati novo srce i nov duh (Ez 36,16-28). Za novozavjetno čitanje uvijek se uzima Pavlov odlomak o krštenju kao pridruženju svakog kandidata Kristu u njegovoj smrti i ustajanju s Kristom uskrsnulim na novi život (Rim 6,3-11). To je dogmatski najdublji odlomak o značenju krštenja kojim se osobno i neopozivo povezujemo s Kristom raspetim i uskrsnulim, ali tu milosnu povezanost kandidatima omogućuje služtelj Crkve, nakon što se uvjeri da slobodno prihvaćaju vjeru Crkve i spremni su po njoj živjeti. Ne krštavamo sami sebe nego pristajemo na krštenje.
Za evanđelje u ovoj liturgijskoj godini imamo Lukin izvještaj o ženama koje su otkrile prazan Isusov grob te dobile vijest da ne trebaju tražiti Živoga među mrtvima. Namjerno pišem Živoga velikim slovom, jer u Lukinu grčkom tekstu ovdje stoji član (ton zônta). Zatim anđeli tumače da je uskrsnuo Onaj čije je tijelo bilo položeno u taj grob nakon skidanja s križa. “Krist živi novim i trajnim životom” bila je formula prve Crkve među ljudima grčke kulture. To vidimo iz pojašnjenja dvojice učenika na putu za Emaus nepoznatom Putniku koji im se pridružio: “A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ” (Lk 24,22-23). Usp. Dj 25,19 gdje Fest tumači Agripi u čemu je spor između Pavla i njegovih tužitelja: “Protiv njega su imali nešto prijeporno o svojoj vjeri i o nekom Isusu koji je umro, a Pavao tvrdi da je živ”. Pred slušateljima židovske kulture apostoli su govorili: “Bog je Isusa uskrisio!” (usp. Dj 2,32). Kako je prema Bibliji tijelo partner ljudskog duha te se može govoriti da je čovjek oduhovljeno tijelo, vjernicima židovske kulture bitno je da Isusova tijela nema više u grobu, da je tjelesno oživio. Vjernici grčke kulture zajedno s poganima svoga vremena gledali su tijelo kao zatvor duha. Njima je bilo važno da je Isus ušao u novi život, a ne da se vratio u smrtno tijelo. Ne tražiti Živoga među mrtvima znači živjeti od vjere da Isus sada živi te da ga možemo susretati u spomen-slavljima Crkve, ali i u bližnjima s kojima dijelimo radosti i žalosti života: u roditeljima, djeci, osobama s kojima radimo makar i ne bili naše vjere i narodnosti, u prijateljima i mještanima. Luka kaže da je na vijest žena o otkriću praznog groba Isusova Petar otrčao na grob te opazio “samo povoje” i vratio se kući “čudeći se što se zbilo”. On je kasnije doživio posebno ukazanje Uskrsnuloga (Lk 24,34 i 1 Kor 15,5) te postao službeni svjedok Isusova uskrsnuća, kako ćemo vidjeti iz njegova govora u Kornelijevoj kući koji imamo za prvo čitanje danje mise na Uskrs.
U krsnoj službi uvijek se uzima obnova krsnih obećanja, makar se te noći ne krstio nijedan odrasli katekumen ili maleno dijete katoličkih roditelja. Crkveno učiteljstvo preporučuje da župnici organiziraju krštenje odraslih ili male djece u ovoj liturgijski vazmenog bdjenja. Time korizmena priprava dolazi do vrhunca, jer zajednica svjedoči pridruženje novih članova Kristu uskrsnulom i Crkvi. Katekumeni, kumovi i roditelji malenih kandidata za krštenje tada daju krsna obećanja. Odgovaraju na tri pitanja o spremnosti na moralni život u skladu s kršćanskom vjerom te na tri pitanja o prihvaćanju vjere Crkve. Kada nema krštenja, ova pitanja upravlja slavitelj prisutnim sudionicima koji su već kršteni. On zaključuje taj dio obreda prigodnom molitvom: “A svemogući Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas je preporodio vodom i Duhom Svetim i koji nam je dao oproštenje grijeha, neka nas čuva svojom milošću u istome Kristu Gospodinu našemu za život vječni”. Zatim škropi krsnom vodom prisutne sudionike liturgijskog slavlja. Ova obnova krsnog saveza je novo i osobno opredjeljenje za Krista i Crkvu, nakon što su nas roditelji kao malene bebe dali krstiti i odgojili nas u svojoj vjeri. Tim novim prihvaćanjem krsne milosti mi završavamo svoj korizmeni duhovni hod, jer smo spremni dolaziti na liturgijska slavlja Crkve i živjeti u skladu s krsnom vjerom iz osobnog uvjerenja a ne samo zato što smo u vjeri odgojeni.
Euharistijska služba je vrhunac ove noćne liturgije, jer u njoj zaređeni služitelj Crkve posvećuje naše misne darove kruha i vina u tijelo i krv uskrsnulog Krista. Liturgijske smjernice traže da odrasli novokrštenici prinesu kruh i vino na toj misi. Zato što je to njihovo prvo sudjelovanje na cijelom liturgijskom slavlju. Dok su se spremali na krštenje, smjeli su biti na bogoslužju Riječi. Sada su primili sakramente krštenja i potvrde te bivaju prvi puta pripušteni euharistiji kao svetoj gozbi i žrtvi Crkve. Od njih se traži da od sada svake nedjelje sudjeluju na euharistiji kao vrhuncu vjerničkog tjedna, jer se na euharistiji Crkva očituje i izgrađuje. Papa Ivan Pavao II. kaže u svojoj enciklici da Crkva od euharistije živi. Ne budu li imali podršku kumova i cijele župne zajednice novokrštenici bi se mogli zapustiti. Zato im je potrebna naša zajednička podrška.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Znadem li kada i gdje sam kršten na Krista i u Crkvu? 2. Podržavam li mlade vjernike i odrasle krštenike u redovnom sudjelovanju na misi?
