PODJELE U OBITELJI ZBOG STAVA PREMA ISUSU
U današnjem evanđelju Isus najavljuje da će biti kršten krštenjem muke i smrti. Dok se u istoj obitelji jedni odlučuju za njega a drugi protiv njega, Isus je svjestan da njegov pokret unosi nemir i podjele u obitelji i širu zajednicu. Zbog početka krize odlučivanja koju je prouzročila Isusova spasonosna misija, za vrijeme njegova povijesnog djelovanja dogodile se društvene podjele. Ista je situacija postojala u prvoj Crkvi nakon Isusova uskrsnuća kao posljedica propovijedanja spasenja po Isusovoj smrti i uskrsnuću. Današnja nas liturgija podsjeća na paradoks kršćanstva: vjera koja u svojoj biti ima zadaću i milost da donosi jedinstvo, mir i vječni život nužno uključuje i podjele, neslogu i smrt.
Prvo čitanje (Jr 38,4-6.8-10)
Ovo čitanje prikazuje kako je prorok Jeremija bio zatvoren za vrijeme jedne političke krize u Jeruzalemu oko god. 590. pr. Kr. Budući da je prorok, nadahnut od Boga, savjetovao kralju Sidkiji da se ne pobuni protiv babilonskih gospodara, jeruzalemski velikaši su to smatrali lošim rodoljubljem i dali su Jeremiju strpati u zatvor. Smatrali su da Jeremija svojim propovijedima pomaže neprijatelju i demoralizira vojnike u vlastitom narodu. Jeremija kao prorok koji je bio lažno optužen i uhićen je slika Isusa u današnjem evanđelju.
Drugo čitanje (Heb 12,1-4)
U ovom odlomku Poslanice Hebrejima nadahnuti pisac govori o potrebi discipline ili stege u kršćanskom životu. Služi se slikom o atletskom natjecanju. Kao što atlete treniraju da bi izdržali napornu utrku i ostali usredotočeni na cilj, tako kršćani trebaju u životnoj trci upirati pogled na Isusa kao svoga Početnika i Dovršitelja. On je dao primjer, on vodi u sigurnu pobjedu. On našu vjeru usavršuje i ulijeva nam pouzdanje.
Isus pročišćuje i razdvaja prije nego donese jedinstvo i mir (Lk 12,49-53)
U današnjem evanđelju imamo tri Isusove izreke koje govore o posljedicama njegova poslanja za povijesne slušatelje i za svijet kasnijih vremena. To se dogodilo na njegovu putu prema Jeruzalemu, gdje je bio spreman prihvatiti odbacivanje i nasilnu smrt kao posljedicu svoga djelovanja.
Prvo, Isus iznosi da baca oganj na zemlju, da donosi vatru. To čini on za vrijeme svoga povijesnog djelovanja, ali i njegova Crkva kroz povijest. Isus žudi za tim da njegov oganj zapali zemlju. U biblijskom načinu izražavanja vatra je često metafora za Božju intervenciju u narodu Božjem. Bog je po ognju objavio svoju spasotvornu nazočnost Abrahamu (Post 15,15), Mojsiju (Izl 3,2), Izraelcima u pustinji (Izl 13,21.22) te na Sinaju prigodom sklapanja saveza (Izl 19,18). U Starome Zavjetu vatra je simbol Božje svetosti te u nekim slučajevima Božje zaštite. Vatra pali, grije i čisti. Zato je prikladan simbol za Božje zahvate u njegovu grešnom narodu. U želji da takvu vatru zapali na zemlji, Isus je znao da će biti posuda za taljenje u kojoj i po kojoj će čovječanstvo biti suđeno, čišćeno i iznova zapaljeno u eshatološkom sagorijevanju.
U drugoj današnjoj izreci Isus kaže da treba biti kršten i to željno očekuje. Kako odgovarajuća hebrejska riječ tabel i grčka baptizo znači “biti okupan, uronjen”, krst koji je Isus imao primiti je put u muku, odbacivanje i patnju što će biti posljedica njegova mesijanskog djelovanja i učenja. Takvo egzistencijalno krštenje Isusa bilo je preduvjet da Božja vatra zahvati svijet. Po krštenju muke i smrti kao sastavnom dijelu njegova poslanja, Bog će poslati vatru suda, očišćenja i duhovnog preporoda. Isusa njegova vjernost poslanju koje mu daje Otac vodi u smrt. On pročišćuje i razdvaja prije nego Bog po njemu počne darivati mir i jedinstvo.
Izreke o vatri i krstu omogućuju nam da zavirimo u Isusovu nutrinu, dok izriče što sve uključuje njegovo poslanje. Vatra će odvojiti i očistiti one koji si otvoreni za Božje kraljevstvo s Isusom i po Isusu. Ona će djelovati po Isusovoj riječi i Duhu Svetomu. Po svojim riječima i djelima Isus omogućuje da se bezvrijedno odvoji od onoga što zaista vrijedi. Poslušan Božjoj volji, Isus nastavlja put u Jeruzalem, spreman sučeliti se s nasiljem koje mu se sprema.
Treće, podjela u obiteljima zbog stava prema Isusu: trojica protiv dvojice, roditelji protiv djece i obratno, svekrva protiv snahe i obratno. On ne donosi popustljivost da bi prevladao sadašnje stanje nego mač koji će razdvojiti revne od mlakih. Mir neće biti postignut pod bilo koju cijenu, osobito ne uz cijenu razvodnjavanja Riječi Božje. Isus je svjestan da izaziva podjelu u obiteljima i u svom narodu zato što se neki odlučuju za njega a neki protiv njega. Kad su izaslanici Ivana Krstitelja upitali: “Jesi li ti Onaj koji ma doći ili drugoga da čekamo?”, on je odgovorio: “Blago onom tko se ne sablazni o mene” (Lk 7,20-23). Isus nije spreman promijeniti svoje postupanje i naučavanje da bi svakome ugodio. U Isusovo doba, socijalno razdvajanje bilo je pripisivano strahotama koje će zavladati pred očekivani nastup vremena spasenja. Isus je svjestan da njegovo djelovanje izaziva krizu odlučivanja koje uključuje i određeno socijalno razdvajanje. Isto stanje postojalo je i u kršćanskoj zajednici nakon Isusova uskrsnuća kao posljedica propovijedanja križa Kristova. Isusovi učenici jesu doduše propovijedali i gradili jedinstvo, mir i spasenje, ali nisu mogli praviti ustupke na riječi Božjoj i događaju Krista Gospodina. Stoga su njihova vjera i evangelizatorsko djelovanje donosili i podjele, neslogu te također i smrt. Kao što je Gospodin Isus čistio i razdvajao prije nego je povezivao i donosio mir, tako postupa i njegova Crkva.
Današnja nas liturgija s time sučeljava. Današnja nas čitanja sučeljavaju s teškom zadaćom da budemo učenici i proroci Božjeg milosrđa i oproštenja na način koji se razlikuje od svjetovnih kriterija. Osobno i ozbiljno prihvaćanje kršćanstva može biti žalosni uzrok razdvajanja. Može nas odvojiti od onih koje volimo i koji su prihvatili drugačiji skup vrijednosti od onih koje Isus nudi. Kao što je Isus dovodio u pitanje postojeće stanje, tako trebamo i mi njegovi učenici. Kao što je Isus radio na miru koji dolazi nakon razdvajanja i donosio radost koja nastaje nakon patnje, tako bismo trebali postupati mi njegovi vjernici. Živjeti vjerno Isusovu poruku u svom vremenu i prostoru može nas dovesti u raskorak sa svjetovnim vrijednostima. Bog nas poziva ne da tražimo utjecaj i povlađivanje nego da uronimo u evanđeoski duh milosrđa i poniznosti bez kompromisa.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Jesam li spreman prihvatiti ismijavanje i odbacivanje zbog onoga što čvrsto vjerujem? 2. Kako se postavljam prema članovima vlastite obitelji i bližnjima kad se duboko razilazimo u važnim pitanjima?
MOLITVA VJERNIKA NA 20. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Na našem vjerničkom putu mogu se ispriječiti nevolje i teškoće, ali vjerujemo da nas nebeski Otac neće zaboraviti, jer je obećao pomoć onima koji su vjerni i ustrajni. Zato uputimo zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za pastire Crkve u zemljama gdje su kršćani otvoreno progonjeni ili svedeni na građane drugog reda: da ostani vjerni i ustrajni u svojoj službi učvršćujući svoju braću i sestre, molimo te…
- Za mlade u kršćanskim i drugim obiteljima: da se uz dobar primjer roditelja odupiru negativnim utjecajima sredine u kojoj žive, molimo te…
- Za kršćanske roditelje u našoj župi, biskupiji i cjelom hrvatskom narodu: da pred djecom žive svoju vjeru te im pomažu ustrajati uz Krista i onda kad to donosi žrtvu, kritiku i odbacivanje, molimo te….
- Za sve koji dvore bolesnike po kućama i zdravstvenim ustanovama: da prema njima budu uslužni i strpljivi, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da budu zauvijek sretni u kraljevstvu nebeskom, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, tvoj Sin Isus Krist nije tražio odobravanje pod svaku cijenu niti nudio mir koji bi bio kršenje tvoje volje. Daj nam snagu da mu budemo vjerni i onda kad zbog svoje vjere nailazimo na nerazumijevanje i osudu. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
