NE OPAŽANJE KOJE JE OBMANA SAMOGA SEBE
Za evanđelje imamo parabolu o bogatašu koji se svaki dan rastrošno gostio i prosjaku Lazaru koji je sav u čirevima ležao pred njegovim dvorišnim vratima, željan mrvica s gazdina stola. Ovom parabolom Isus očituje Božju naklonost siromasima i rubnima u ljudskom društvu. Bogataš se nije grešno obogatio ali nije primjećivao Lazara pred svojom kućom. Nije opažao niti mario za takve “sitnice”. Griješio je propustom, ne djelom. Dok se spremamo da u euharistiji slavimo otajstvo Božje ljubavi prema svim ljudskim osobama, zamolimo od Boga svjetlo i snagu da izbjegavamo ne opažanje i ne činjenje koje je obmana samoga sebe.
Prvo čitanje (Am 6,1a.4-7)
Amos je bio pastir i sezonski poljoprivredni radnik u Judeji, kad ga je Bog pozvao za proroka i poslao da djeluje u Sjevernom kraljevstvu kojemu je glavni grad bio Samarija, oko 750. god. pr. Kr. Osjećao se zaduženim da kritizira samarijske bogataše u vjerničkoj zajednici zato što oponašaju raskoš kraljeva dvora i priređuju zabave, a deset sjevernih plemena srljaju u ekonomsku i socijalnu bijedu koja će uskoro završiti asirskim sužanjstvom (“za slom Josipov ne mare”). Ovi umišljeni bogataši Samarije su starozavjetna pozadina za Isusovu parabolu o bogatašu u današnjem evanđelju.
Drugo čitanje (1 Tim 6,11-16)
U ovom odlomku Pavao iznosi savjete Timoteju kao mladom starješini za razborito upravljanje kršćanskom zajednicom. Popis vrlina koje su potrebne dobrom starješini tiče se svakog vjernika: pravednost, pobožnost, vjera, ljubav, postojanost, krotkost. Sve ove ljudske i vjerničke vrline trebamo prakticirati očekujući ponovni dolazak Krista, a to znači u punoj svijesti da ćemo Bogu polagati račun za svoja djela.
Opažati potrebne na vrijeme i pomagati im (Lk 16,19-31)
Parabolu o bogatašu i Lazaru donosi samo evanđelje po Luki, ali je ona vjerodostojan izraz Isusova učenja i ponašanja u vezi s ispravnom uporabom materijalnih dobara. Isus se u Govoru blaženstava, kako ga je zabilježio sv. Luka, rekao: “Blago vama siromasi: vaše je kraljevstvo Božje… Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!” (Lk 6,20.24). Isus je materijalna dobra upotrebljavao ali im nije robovao. Služio se njima radi uzdržavanja tjelesnog života svoga i svojih neposrednih suradnika te radi obavljanja svoga strogo vjerskog poslanja. Nije dopuštao da postane rob novca, karijere ili životnog standarda. A tako je predlagao svojim učenicima i predlaže vjernicima svih vremena.
Mi koji smo bili na misi prošle nedjelje, mogli bismo se sjetiti evanđelja u kojem je Isus kazao: “Napravite sebi prijatelje od svjetovnog bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore!” (Lk 16,9). Sada Isus svoje učenje o ispravnoj uporabi materijalnih dobara osvjetljuje zgodom o preokretu sudbine. Bogataš iz ove parabole zaboravljao je potrebe prosjaka koji je ležao svakog dana pred vanjskim vratima njegove kuće. Grčka riječ pylôn koju ovdje Luka upotrebljava označuje vrata na vanjskoj ogradi, na ulazu u ograđeno dvorište (za vrata na kući on u 11,7 upotrebljava riječ thyra). Nije mario za ozbiljnost sadašnje situacije u kojoj se stiče blago za budućnost. Isus mu ne predbacuje da se grešno obogatio, da je od Lazara oteo njegovo vlasništvo ili prema njemu okrutno postupao. Ipak, bogataš je pred Bogom kriv što Lazara nije ni opažao, što ga nije priznao za ljudsko biće jednako sebi. Njegov grijeh sastojao se u tome što Lazarovu patnju nije opažao niti za njega išta učinio. Sebičnim uživanjem vlastitog imanja učinio se nedostojnim za drugovanje s praocem Abrahamom u sretnoj vječnosti. Kao što su se ova dva muškarca razlikovala u životu, tako su se razlikovala i u smrti. Lazara odnose anđeli u “krilo Abrahamovo”, to jest u stanje i mjesto časti, počinka i sreće nakon tjelesne smrti. Bogataš je jednostavno “pokopan”. Tjelesna smrt za bogataša je kraj sreće, a za Lazara početak.
Tek kad je prokockao sve šanse, iz mraka podzemlja bogataš se sjeća da ima pet braće koji očito neodgovorno upotrebljavaju svoja materijalna dobra i sposobnosti, kao i on. Zato moli da Lazar, kojega on sada uočava i priznaje kao ljudsko biće, u svom preobraženom stanju pohodi njegovu obitelj i sve ukućane opomene što ih čeka, ako se ne poprave. Tek sada on počinje misliti na druge, i to samo svoje najbliže. Abraham odgovara da je prekasno te da svi trebaju slušati riječ Božju koje se u bogoslužju naviješta cijeloj zajednici svakom pojedincu.
Isus ne namjenjuje ovu parabolu samo bogatašima svoga vremena i kasnijih vremena. Njegovi povijesni slušatelji bili su uglavnom siromasi i zato je ovom parabolom htio uputiti poruku svima ondašnjim slušateljima kao i nama današnjim vjernicima. On uči da Bog traži konkretnu solidarnost s potrebnima i nemoćnima, ne teoretsku potporu. Mi možemo ne biti bogati materijalno, ali još uvijek možemo sa siromašnima, bolesnima i potrebnima dijeliti svoje vrijeme, sposobnosti i ljubav zato što su Božja stvorenja kao i mi. Ovom nas parabolom Isus zove da se trgnemo iz ne opažanja, ne marenja, ne činjenja kojim sami sebe zavaravamo. Grijeh je ovog bogataša što za Lazara nije ništa učinio a mogao je. Isključen je od Abrahamova i Božjeg zajedništva ne zato što je bio bogat, sit i raskošno odjeven, nego zato što je sam sebe obmanjivao ne opažajući potrebne u toku zemaljskog života i ne pomažući im onim što je bio i što je posjedovao. Danima i godinama pravio se da ne vidi Lazara u čirevima na ulazu u dvorište svoje ograđene kuće. Zatvarao je svoje srce da ne uočava ljudsku nevolju i ponašao se kao da ga se ne tiču patnje drugih.
Ovom parabolom Isus nas ponovno zove na odgovornu uporabu naših sposobnosti i materijalnih dobara. Tako sebi pripravljamo sretnu vječnost. Isus kao objavitelj Božje naklonosti prema siromasima i rubnima ovim hoće reći da nitko ne može sebe unaprijed osloboditi od odgovornosti za rubne, bolesne i siromašne u ljudskom društvu – u vlastitom susjedstvu i u cijelom svijetu. Bez obzira na naše materijalno stanje, naobrazbu i položaj, svi smo kao članovi ljudske zajednice odgovorni za siromašne i nemoćne. Najprije one koje susrećemo u neposrednoj blizini i možemo im pomoći, ali i za iskorjenjivanje siromaštva i bolesti u svijetu. Ovo što jesmo i ovo malo što posjedujemo trebamo dijeliti s drugima. Krist koji se poistovjećuje s gladnima, bolesnima, utamničenima, beskućnicima (usp. Mt 25,31-46) poručuje svojim sljedbenicima i drugim ljudima da ćemo pred Bogom odgovarati ako ignoriramo sirote i udovice, bolesne i napuštene. Zahvalni Bogu za ovo što jesmo, što posjedujemo i možemo privrijediti svojim radom, danas molimo svjetlo da prepoznamo Lazara u svom susjedstvu i maštovitost da mu pomažemo.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Griješim li propustom ne čineći dobro koje bih mogao činiti? 2. Zavaravam li sam sebe zatvarajući oči pred potrebama bližnjih?
MOLITVA VJERNIKA NA 26. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Bog je po svom Sinu podijelio svoje bogatstvo sa svakom ljudskom osobom te traži da i mi pomažemo ljudskoj braći i sestrama u nevolji. Zato mu uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za pastire Crkve: da u predvođenju kršćana pri zalaganju za pravednije društvo budu nadahnuti Kristovom ljubavlju prema siromasima i potrebnima, molimo te…
- Za sve koji su u napasti da postanu robovi bogatstva i materijalne sigurnosti: da uvide kako zavaravanje samoga sebe izlazi iz ne opažanja i ne pomaganja bližnjima u potrebi, molimo te…
- Za vjernike različitih religija u današnjem svijetu: da prema potrebnima iskazuju razumijevanje, velikodušnost, ljubav i milosrđe, molimo te…
- Za zakonodavce, suce i državne službenike u našoj zemlji: da poštuju načela jednakosti, slobode i pravde za sve, molimo te…
- Za siromahe i potrebne koje susrećemo u svojoj sredini: da im pružimo počasna mjesta za našim materijalnim i duhovnim stolom, molimo te…
- Za sve koji su umrli u miru Kristovu: da ih anđeli odnesu u krilo Abrahamovo, molimo te…
Svećenik:
Gospodine, otvori nam oči da vidimo siromahe, ožalošćene i ostavljene na našim vratima te da ih pozivamo za svoj stol i dijelimo s njima materijalna i duhovna dobra koja si nam darovao. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova. Amen.
