BITI VJERNI ONOME ŠTO JESMO
U današnjem evanđelju apostoli mole Isusa da im umnoži vjeru. U dvije kratke parabole Isus odgovara da je vjera osobni odgovor radosne zahvalnosti i poniznog služenja. Ona je odgovor Bogu na darove i milosti koje smo primili, i to odgovor ispunjavanjem njegove volje. Zahvalni za darove koje od Boga primamo, danas pojedinačno i zajednički prosimo: “Gospodine, umnoži nam vjeru!”
Prvo čitanje (Hab 1,2-3.; 2,2-4)
Prorok Habakuk naviještao je nadu očajnim stanovnicima Jeruzalema koje su opsijedali Asirci oko god. 620. pr. Kr. Knjiga njegovih zapisanih propovijedi počinje prorokovim izljevom gorčine pred Bogom zbog nasilja koje proživljava zajedno sa svojim narodom. Očajni prorok kao da Bogu prigovara protiv načina kako upravlja svijetom. S ljudske strane, od onih koji čeznu za Bogom i njegovom riječju, traži se čin vjere. Vjera je stav pravednika koji ima povjerenja u Boga i ostaje pun nade, a Bogu prepušta nadležnost za budućnost svoju i svijeta. Prorok iz ovog starozavjetnog čitanja je slika apostola iz današnjeg evanđelja.
Drugo čitanje (2 Tim 1,6-8.13-14)
Pišući iz zatvora svome učeniku Timoteju, kojega je postavio za starješinu kršćanske zajednice u Efezu i sluteći skori kraj svoga života po nasilnoj smrti, Pavao potiče na vjerničku hrabrost i nadu: “Nije nam Bog dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora!” Duh Sveti jača pojedince i cijelu crkvenu zajednicu koja pod vodstvom starješina treba čuvati “lijepi poklad” – ono što je od apostola primila kao od Krista povjereno i zadano.
Odgovor radosne zahvalnosti i poniznog služenja (Lk 17,5-10)
Dok prate Isusa na putu u Jeruzalem, apostoli mole: “Gospodine, umnoži nam vjeru!” U Evanđelju po Luki ovom prizoru prethodi Isusova izreka o potrebi bratske opomene i trajne spremnosti na opraštanje (17,3-4). Nakon što su čuli zahtjevne moralne odredbe koje Isus postavlja svojim sljedbenicima, učenici mole: “Umnoži nam vjeru!” Isus odgovara kao Židov Židovima, ljudima semitske kulture koji vole i rado pamte paradoksalne izreke. Služi se slikom o zrnu gorušičnom i dudu. Palestinski dud Isusova i današnjeg vremena ima dugačke i razgranate žile. Stoga je veoma naporan posao iskrčiti takav dud. Paradoksalnost izreke povećava okolnost da takav dud treba iščupati te s korijenom presaditi u more. Za slušatelje s iskustvom agrarne kulture to je nemoguće.
Kad bismo doslovno ili fundamentalistički shvaćali ovu izreku, ne bismo uočili ono što Isus hoće ovim kazati. Važniji od fizičkog čupanja dudova stabla i presađivanja na tlo gdje neće moći rađati jesu moralni zahtjevi učeničkog hoda s Isusom i za Isusom. Isus jest usporedio vjeru sa sitnim zrnom gorušice, ali nije riječ o količini nego o kakvoći vjere. Istinska vjera čini mogućim i nemoguće. Razmišljanje o vjeri ne počinje od nas nego od Boga. U Svetom pismu, vjera je odgovor na Božju inicijativu, odgovor povjerenja Bogu koji je vjeran. Vjera je odnos, jer ne stavljamo svoje povjerenje u nešto nego u Nekoga. Vjera nije sredstvo kojim bismo Bogom ovladali. Ne možemo svojom vjerom stjerati Boga u kut te ga prisiliti da prouzroči nešto senzacionalno po čemu bi o nama pisale novine i govorili mediji. Prava vjera je odgovor na Božju inicijativu u ozračju osobnog odnosa. Vjera je spremno i slobodno sudjelovanje u Božjoj akciji. Ona traži da budemo vjerni onome što jesmo. Bog je vjeran onome što je On, tako što izvodi svoj plan spasenja. Mi smo vjerni onome što jesmo kada surađujemo s Božjim planom o nama, našim bližnjima i svijetu u kojem živimo.
Prema Lukinu kontekstu za ovu Isusovu izreku, takav odgovor Bogu omogućavao bi vjerniku da ukor dijeli bratski i oprašta spremno. Takve akcije ne bi trebalo gledati kao izvanredna junačka djela nego kao redovnu dužnost svakog vjernog sljedbenika Isusova – što osvjetljuje parabola o poniznim slugama. Ona je izvorno bila upućena farizejima koji su se hvastali svojim vjerskim zaslugama. Glasno su pričali o svome vršenju Božjih zapovijedi i na temelju toga očekivali posebne milosti od Boga već u toku zemaljske karijere, i posebno u kraljevstvu Božjem nakon fizičke smrti. Sluga iz ove parabole radio je na gospodarevu posjedu cijeli dan kao pomoćni radnik u poljoprivredi a zatim posluživao gospodara kod stola kao konobar. Radio je samo ono što se od njega očekivalo u njegovoj društvenoj sredini. Takav sluga ili najamnik nije mogao očekivati posebnu nagradu ili zahvalnost svoga gospodara. Gospodar iz ove parabole slika je Boga kao suverenog gospodara koji je milostiv. Nikakva količina rada ili posebnih usluga, kako god bila dobro učinjena, ne može zaslužiti dar koji daje jedini Bog. Zato ni najsavršenija ljudska djela koja učini vjernik ne smiju biti razlog za hvastanje pred Bogom i ljudima. Poruka parabole nije u tome da Isusovi učenici ne vrijede ništa po sebi ili da je njihov rad u Božjoj njivi bezvrijedan. Činjenica da su izvršili svoju dužnost ne ovlašćuje ih da udaraju šakom o stol umišljajući da imaju pravo na Božju dobrotu. Farizeji Isusova vremena prisvajali su sebi takvo pravo i Isus ih je kritizirao za krivo shvaćanje Božjeg gospodstva i Božjeg milosrđa. To milosrđe je čisti dar i takvo ostaje.
Prvim kršćanima kao i nama danas, parabola o poniznom služenju je podloga za Pavlovo učenje o opravdanju darovanom po vjeri, bez ljudskih prethodnih zasluga: “Čovjek se ne opravdava djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista” (Gal 2,16). Pouka apostolima i svim kasnijim kršćanima je jasna: rad za kraljevstvo Božje ne može biti obavljen jednom zauvijek. Isusovi učenici su sluge koje su prihvatile doživotnu zadaću. U privrženosti koja košta niša manje od cijele osobe i cijelog života, pojedinačna i zajednička količina ne može se nikada dostići. Današnjim evanđeljem Isus postavlja izazov svima nama koji živimo u kulturi plaćanja i zarade. Naši suvremenici svih zanimanja i položaja u firmama, institucijama i obiteljima očekuju da budu odmah plaćeni za obavljenu uslugu ili učinjeni posao. Isus nas podsjeća da vjerničko življenje nije “posao” koji “zaslužuje” plaću. Kao ljudi i vjernici ponosni smo što možemo obavljati svoje dužnosti i poslove. Prema Isusovu učenju i postupanju, vječni život je pojačavanje vjernosti, ne nagrada za ono što smo postigli u zemaljskom životu. Dar vjere potiče nas da pristupamo svakom izazovu i iskustvu vizijom Božje mudrosti; da prihvaćamo evanđeosku ulogu “sluge” koji donosi nadu, sućut i zajedništvo iz pepela očaja, sebičnosti i podjela među ljudima. To je poziv da budemo vjerni onome što jesmo.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Vjera kao zrno gorušično – što je u mom životu izraslo iz sitnog zrna, zalijevano vjerom i nadom? 2. Služim li ponizno Bogu i ljudskoj braći i sestrama?
MOLITVA VJERNIKA NA 27. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Mi smo svećenički narod Božji koji je primio dar osobne i zajedničke vjere. Sada iznesimo svoje prošnje Bogu u poniznosti, pouzdanju i povjerenju.
Čitač:
- Za Papu, biskupe i svećenike Crkve: da sa svim krštenicima dijele lijepi poklad vjere, molimo te…
- Za države i narode današnjega svijeta: da Božji mir i pravda nadvladaju nepravdu, izrabljivanje i mržnju, molimo te…
- Za patnike i one koji su se prestali nadati, osobito za ovisnike, beskućnike i zatvorenike: da im vjera bude kao gorušično zrno koje im omogućuje da iznova grade svoj život, molimo te…
- Za bolesne i hendikepirane, za stare i one koji su vezani uz kuću: da s vjerom podnose svoje teškoće, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da u vjeri prihvaćamo svoju totalnu ovisnost od Boga, molimo te…
- Za pokojnike iz naših obitelji: da im po zaslugama Krista milosrdnog Spasitelja oprostiš ljudske slabosti i grijehe, molimo te…
Svećenik:
Milosrdni Bože, pozvao si nas u život i ulio nam nadu samo zato što si nas ljubio kao pojedince i zajednicu. Neka nam ta vjera bude nadahnuće da ti u svim događajima svoga života budemo vjerni i ponizni sluge tako što ćemo služiti ljudskoj braći i sestrama. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova. Amen.
