BOŽJE VREDNOVANJE DRUKČIJE JE OD SVJETOVNOG
U današnjem evanđelju Isus se služi književnim postupkom obrata, slično kao u Lukinoj formulaciji blaženstava gdje uz “blago” ekonomskim siromasima odmah dodano “jao bogatašima”. Oni koji smatraju da će biti spašeni ustvari će biti izbačeni s gozbe u kraljevstvu Božjem. “Ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji!” U ovoj liturgiji Gospodin Isus poziva nas da tražimo konačnu sigurnost, svoje vječno spasenje, imajući na umu da su mjerila kraljevstva Božjega drugačija od svjetovnih mjerila.
Prvo čitanje (Iz 66,18-21)
Ovo je dio dulje pjesničke propovijedi o obnovi Jeruzalema nakon povratka Židova iz babilonskog sužanjstva oko god. 530. pr. Kr. Jeruzalem je prikazan kao odraz i žarište Božje slave, jer se na njemu očituje Božja veličina. Zajednica povratnika iz sužanjstva znak je među poganskim narodima koji je okružuju. Od onih koji su preživjeli Gospodin će slati misionare do na kraj zemlje. Odražavajući Božju moć i slavu, Jeruzalem kao znak privlačit će one koji nisu nikada poznavali pravoga Boga. Božji narod dijelit će svoju vjeru sa strancima te proglašavati radosnu vijest o Božjoj slavi. Po uvjerenju kršćana, tek nakon što je Isus osobno postao znak na koji je Izrael bio pozvan, ispunit će se univerzalističko viđenje proroka iz šestog stoljeća pr. Kr.
Drugo čitanje (Heb 12,5-7.11-13)
U ovom odlomku pisac poslanice Hebrejima potiče vjernike da prihvate mučne i grube činjenice života kao izraz Božje ljubavi i odgoja. Upotrebljavajući grčki izraz paideia, sveti pisac ima na umu proces izobrazbe i uvježbavanja u starom svijetu u kojemu su poznavatelji znanosti i vojnih vještina pomagali mladima da steknu znanje i vještine potrebne odraslima, kao što su snaga, umjerenost i sposobnost nositi se s teškoćama života. Nevolje koje podnose pravednici su uvježbavanja koja pripušta sam Bog. Od atletske slike o utrkama nadahnuti pisac skreće pažnju svojih čitatelja na hodočasničko putovanje prema Bogu. Kad se hodočašće dovrši i oni postanu dionici slave s Kristom, zasjat će potreba i vrijednost odgoja. Do toga vremena, kršćani trebaju Božju disciplinu ili uvježbavanje prihvaćati kao nužno sredstvo za duhovni rast.
“Ima posljednjih koji će biti prvi i prvih koji će biti posljednji “ (Lk 13,22-30)
Važna je Lukina uvodna napomena na početku današnjeg evanđelja: “Putujući tako u Jeruzalem, (dio koji je ispušten u našem lekcionaru) Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima.” Skup raznorodnih izreka Isusovih koje za tim slijede dobiva značenje iz ove uvodne napomene. Poučna građa iznesena u kontekstu putovanja u Jeruzalem uklapa se u Lukino shvaćanje života kao hodočašća pri kojem vjera daje kršćaninu usmjerenje. U Isusovu ministeriju hodočašće je bilo razdoblje posebnog formiranja učenika koji su trebali naučiti da je kraljevstvo Božje na dohvatu i prihvaćati odricanje kako bi postali dionici kraljevstva. Ovdje imamo četiri pouke o kraljevstvu Božjem : 1. ulazak u kraljevstvo nije zagarantiran (r. 24); 2. nastup kraljevstva uskoro predstoji (r. 25); 3. u kraljevstvu nema povlaštenih (r. 25-27); 4.
mjerila kraljevstva drugačija su od svjetovnih mjerila (r. 28-30).
1. Pitanje: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” postavljeno je na temelju rabinske tradicije koja je tvrdila da će svi Izraelci imati udjela na budućem svijetu te da je Svevišnji ovaj svijet stvorio za mnoge, ali će budući svijet biti samo za neke. Očekivani odgovor na ovo pitanje bio je: svi će Izraelci, mali i veliki, imati mjesto u kraljevstvu Božjem. Oni su malobrojni koji se spašavaju, a mnoštvo carinika, grešnika i pripadnika poganskih naroda bit će isključeno. Isus je svojim odgovorom doveo u pitanje tradicionalno uvjerenje da je Izraelu spasenje zagarantirano. On zove sve da ulaze na uska vrata (radi se o gradskim vratima u zidu kroz koja su mogli ulaziti samo pješaci, dok se životinje i kola s teretom morale ići na glavna vrata). Vrata u kraljevstvo su uska poput križa na koji Isus pristaje hodom u Jeruzalem. Neće moći ući oni koji ne prihvaćaju Isusa i križ kao nužno sredstvo njegova mesijanstva. Isus ne zadovoljava religijsku radoznalost o broju spašenih pa bi bilo krivo spekulirati o tome kao i o broju od 144.000 opečaćenih u Otkrivenju (Otk 7,7-9).
2. Kako kraljevstvo Božje uskoro nastupa i vrijeme čekanja može biti kraće od planiranoga, ljudi trebaju odmah reagirati da ne bi kucali na zatvorena vrata. Za vrijeme Isusova povijesnog djelovanja ovo je bilo upravljeno onima koji su odbijali priznati njega i njegovo poslanje. Uskoro će ta šansa biti okončana. U vremenu djelovanja Crkve nakon Isusova uskrsnuća ova se izreka primjenjivala na Isusov drugi dolazak. Na obje razine primjene slušatelji su pozvani na akciju bez oklijevanja, sada a ne sutra.
3. Pouka da nema povlaštenih (r. 25-27) bila je povijesno upravljena onima koji su se smatrali povlaštenim građanima Božjega kraljevstva. Odnosila se na umišljene svece i teologe Isusova vremena, ali vrijedi za Isusove sljedbenike svih vremena. “Gospodine, otvori nam” je površna odanost i vjerski protest bez spremnosti na žrtve. Osobama s takvim ponašanjem nema ulaska u kraljevstvo nebesko. Pristup ne garantira ni poznanstvo s Isusom. Za pristup u kraljevstvo potrebna je vjera otvorena za žrtve koja donosi osobni odnos s Bogom po Kristu. Vjera koja uključuje biblijsko znati Gospodina i biti od njega poznavan. Bez takve vjere i osobnog odnosa, oni koji kucaju na vrata dobit će odgovor: “Ne znam odakle ste. Odstupite od mene, vi zlotvori!”
4. U zaključnoj pouci Isus traži od svojih sljedbenika da odstrane kriva poimanja te ostanu otvoreni Božjem vrednovanju i mjerilima. Služi se slikom o eshatološkoj gozbi u kraljevstvu nebeskom na kojoj će uz Abrahama, Izaka, Jakova i sve proroke biti prisutni i pripadnici poganskih naroda: s istoka i zapada, za sjevera i juga. Ovo je poziv ne samo Židovima onog vremena nego i kršćanima svih vremena na usklađivanje vlastitih kriterija s Božjim kriterijima. Mi vjernici trebamo biti svjesni da naše misli nisu Božje misli. Trudeći se da držimo Božje zapovijedi i redovno sudjelujemo na tjednoj liturgiji zajednice, možemo lagano sebi umisliti da su svi drugi izgubljeni i osuđeni. Možemo podleći mentalitetu da mi imamo prednost pred Bogom. Isus nas danas opominje da ima posljednjih koji će biti prvi i prvih koji će bit posljednji. Božje vrednovanje drukčije je od svjetovnog vrednovanja.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Priznajem li Gospodina Isusa na svom hodočašću kroz život tako da bi on mene mogao “znati” u svom kraljevstvu? 2. Usklađujem li svoje kriterije i vrednovanja s Božjim kriterijima i vrednovanjima?
MOLITVA VJERNIKA NA 21. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Isus poziva svoje vjerne sljedbenike za stol s njime u kraljevstvu nebeskom. Molimo da svoje vrednovanje usklađujemo s Božjim kako bismo bili primljeni na eshatonsku gozbu u kraljevstvu Božjem.
Čitač:
- Da crkveni pastiri revno poučavaju vlastite vjernike i sve ljude o Božjim kriterijima i vrednovanjima, molimo te…
- Da ljudi s istoka i zapada, sa sjevera i juga odgovornim življenjem steknu mjesto za stolom u kraljevstvu nebeskom, molimo te…
- Da svi koji osjećaju kako zemaljski moćnici i velikani do njih ništa ne drže otkriju svoju vrijednost i važnost u Bogu, molimo te…
- Da se mi ovdje sabrani trudimo ući kroz uska vrata nasljedujući Krista Gospodina, molimo te…
- Da naši pokojni rođaci i prijatelji budu pripušteni na gozbu života vječnoga u kraljevstvu nebeskom, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, ti pozivaš sve ljude za svoj stol u kraljevstvu nebeskom. Udijeli nam snagu i ustrajnost da živimo kao pravi sljedbenici Krista Gospodina, kako bismo jednoga dana s njime dospjeli na gozbu života vječnoga. Jer on živi i kraljuje uvijeke vjekova.
