PONIZNOST – GLEDATI SEBE KAO ŠTO NAS BOG GLEDA
U današnjem evanđelju Isus je pozvan na gozbu gdje poučava o potrebi poniznosti te ističe: “Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen!” Starozavjetna podloga ovom Isusovu postupku je savjet mudraca Siraha mladićima koji se spremaju za poslovnu karijeru: “Sinko, što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.” Ova nas liturgija zove na razmišljanje o vjerničkoj poniznosti kao nastojanju da sebe gledamo onako kako nas Bog gleda. Danas se želimo pokajati što smo bili arogantni i umišljeni.
Prvo čitanje (Sir 3,17-18.20.28-29)
Uzeto je iz Knjige Sirahove koja je jedan od mudrosnih spisa Staroga zavjeta. U ovom odlomku iskusni učitelj i nadahnuti pisac nudi pouku mladima o poniznosti kao ljudskoj i religioznoj vrlini. On ima na umu prvenstveno mladiće vjernike koji se spremaju za poslovnu karijeru. Ponizna osoba priznaje svoju ovisnost o Bogu i zato nalazi milost kod Boga, a cijene je i ljudi upravo stoga što nije umišljena. Pripjevni psalam je zahvalna pjesma siromaha koji znaju da je Bogu stalo do neznatnih.
Drugo čitanje (Heb 12,18-19.22-24a)
U ovom kratkom odlomku iz poslanice Hebrejima imamo usporedbu između staroga saveza kojemu je bio posrednik Mojsije i novoga saveza kojemu je posrednik Krist Gospodin. Osobnom vjerom i krštenjem svaki je od nas pridružen Isusu, posredniku novoga saveza, a kao zajednica krštenih sačinjavamo Crkvu koja je hodočasnički narod Božji i putuje prema nebeskom Jeruzalemu.
“Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen” (Lk 14,1.7-14)
U prvom današnjem čitanju starozavjetni mudrac Sirah govori o poniznosti kao ljudskoj i vjerničkoj vrlini. Nitko ne voli arogantne i umišljene osobe koje traže umjetna priznanja i pohvale. Razborite osobe razmišljaju i djeluju ponizno, ako žele ugađati Bogu i imati istinske prijatelje.
U evanđelju Isus govori o poniznosti kao stavu koji je potreban za pristup u Božje kraljevstvo. Nalazi se na svečanom objedu u subotu, na koji se išlo nakon bogoslužja Riječi u mjesnoj sinagogi. Pozvao ga je “neki prvak farizejski” koji je očito prije toga zajedno s Isusom bio u sinagogi. Isus na gozbi iznosi pouku kao glavni gost tako što komentira ponašanje gostiju i domaćina. Potreba ispravnog ponašanja na gozbi povod je da Isus prikaže stav koji ljudi trebaju imati da bi ušli u kraljevstvo nebesko. U Palestini Isusova vremena socijalne razlike bile su očitovane po načinu kako se ljudi oblače te po mjestu koje zauzimaju ili im biva dodijeljeno na svečanim večerama. Važni gosti bili su poznati po namjernom kašnjenju upravo zato da budu opaženi od prisutnih dok ih domaćin raspoređuje na mjesto za njih predviđeno. Isus savjetuje svima koji dođu na vrijeme da zauzmu posljednje mjesto kako bi ih domaćin kasnije premjestio na uglednije. Njegovu pouku mogli bi ljudi svjetovnog mentaliteta shvatiti kao spretnu lukavštinu za traženje i postizanje svjetovnog ugleda. On se, međutim, poslužio ovom svjetovnom slikom jedino stoga što je bila česta i bliska njegovim povijesnim slušateljima. Luka je njegovu glavnu misao obukao u tzv. teološki pasiv: “Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen!” Bog daje konačnu promociju i definitivno srozavanje na niži položaj. Sve druge promocije i kazne su relativne, privremene, zemaljske i svjetovne.
Isus skreće pozornost svojih učenika na perspektivu kraljevstva Božjega gdje trajna čast i dostojanstvo ne dolaze od sebične ambicioznosti nego od onoga što nam drugi dadnu i iskazuju. Bog kao Stvoritelj i konačni sudac izvor je trajne časti i ugleda. On će poniziti umišljenog oholicu i uzvisiti poniznoga koji prihvaća svoje ljudske granice te djeluje u skladu s njima. Po kriterijima svjetovne ambicioznosti i poslovnog suparništva poniznost je beskičmenjaštvo, slabost i loša slika o samome sebi. Za Isusa i svakog biblijskog vjernika poniznost je gledanje samoga sebe kako nas vidi Bog. Ona znači odmjereno vrjednovanje samoga sebe, bez hvalisanja i oholosti, imajući na umu da smo pred Bogom ono što jesmo, ništa više ali ni ništa manje. Isus se ponosio takvom poniznošću kad je rekao: “Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11,28-29). Pri obavljanju svoga mesijanskog poslanja on je potpuno prihvatio svoju ovisnost o Bogu, ne niječući svoje talente ali ni ne pripisujući ih samo sebi. Bog ga je osposobio i poslao da kraljevstvo Božje propovijeda siromasima i neuglednima, i on je bio ponosan na svoje poslanje.
Stoga kršćanska poniznost nije skrivanje ili nijekanje naših talenata i sposobnosti. To je unutarnje uvjerenje i iskreni stav da sve naše sposobnosti dolaze od Boga koji s nama i po nama želi izvesti nešto lijepo među ljudima. Sveti Pavao kaže: “Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?” (1 Kor 4,7). U svojoj ljudskoj slabosti skloni smo gledati svoje sposobnosti, uspjehe, položaj kao da su samo naša zasluga. One su međutim dar Stvoritelja njegovim razumnim stvorenjima koji bi trebao biti njegovan i korišten na dobro zajednice. Mi smo glina i posude u rukama Boga koji je naš lončar (usp. Rim 9,20-21). Naš život ima dublji i trajni smisao samo ako smo iskreni u odnosu prema Bogu. Trebamo kao ljudi i vjernici biti ponizni da bismo ostali vjerni svome pravome “ja” i Bogu koji nas je u život poslao sada i ovdje. Dok je oholost put koji ne vodi nikamo, poniznost je ključ koji nam otvara vrata neba a donosi i zbiljsko poštovanje i ljubav ljudi na zemlji.
U drugom dijelu današnjeg evanđelja Isus prelazi od sebične umišljenosti na sebično traganje za uzvratnom čašću. Predlaže onima koji mogu zvati u goste i na gozbe da ne pozivaju samo prijatelje, braću, rodbinu i bogate susjede nego siromahe, sakate, hrome i slijepe. Četiri skupine situiranih koji mogu uzvratiti sličnim pozivom Isus suprotstavlja četirima skupinama onih koji nemaju čime uzvratiti. Očekivana recipročnost treba ustupiti mjesto neočekivanoj recipročnosti – očekivanju uzvrata koji može priuštiti jedino Bog. Dok činimo dobro bližnjima, trebamo nastupati bez sebične računice, bez traženja priznanja, pohvale ili nagrade. Nagradu prepustimo Bogu. Tako je postupao Isus, dapače on se sav predao za druge ne sustežući se ni pred cijenom života. U opomeni da ne trebamo pozivati rođake i prijatelje ima nešto od semitskog pretjerivanja. Kraljevstvo Božje je za sve i mi trebamo prihvaćati sve, osobito one koje previđaju sebični ljudi. Kršćanska poniznost je vježbanje u hrabrosti da sami sebe gledamo kao što nas Bog gleda.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Kao kršćanin, stidim li se misliti i djelovati ponizno u društvu bolesnih ambicija i nepoštenog suparništva? 2. Gdje tražim egzistencijalni uzvrat za moja kratkoročna i dugoročna nastojanja?
MOLITVA VJERNIKA ZA 22. NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Što stičemo dublje iskustvo Boga, to bolje otkrivamo da potpuno ovisimo od njega. Svjesni svojih granica, obratimo se Ocu nebeskom u svojoj bespomoćnosti.
Čitač:
- Za papu, biskupe i svećenike: da kao pastiri zauzeto daju sebe u služenju Kristu i Crkvi, molimo te…
- Za ljude na odgovornim službama u društvu: da uvide veličinu služenja svima za koje su izabrani ili imenovani, molimo te…
- Za mlade koji ovih dana počinju još jednu školsku godinu: da ih roditelji, učitelji i profesori stupnjevito uvode u zajednicu odraslih koji su spremni jedni drugima pomagati, molimo te…
- Za bolesnike u našoj župi i drugim župama naše biskupije: da im mi zdravi olakšamo njihovu bolest strpljivim uslugama, molimo te….
- Za nas ovdje sabrane: da u sebi razvijamo iskrenu poniznost kao ljudsku i vjerničku vrlinu, molimo te…
- Za pokojnike koji su otišli pred nama završivši zemaljsko putovanje: da im se pridružimo u kraljevstvu nebeskom, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, zahvaljujemo ti za Isusov primjer poniznosti i pouku da u vjerničkoj skromnosti trebamo sebe gledati onako kako nas ti gledaš. Oslobodi nas od naše ljudske oholosti i sebičnosti. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
