S ISUSOM MOLITI I RADITI ZA KRALJEVSTVO BOŽJE
Za evanđelje imamo parabolu o nepoštenom sucu i upornoj udovici. Sudac priznaje da se Boga ne boji a za ljude ne mari, ali odlučuje presuditi u prilog bespomoćnoj udovici koja je primjer ustrajne molitve. Bog će još više obraniti “svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu”. Ovo evanđelje zajedno s prvim čitanjem najavljuje da bi prosna molitva bila tema današnje liturgije. U ovoj liturgijskoj godini danas pada Misijska nedjelja kada se samo na jednoj misi s narodom uzimaju čitanja i misne molitve za širenje vjere, ali je poželjno da predvoditelj slavlja na svim misama tumači misijsku narav cijele Crkve. Zato ćemo razmatrati Isusovu prošnju “Oče, neka dođe kraljevstvo tvoje!” Što je to značilo Isusu i što nama danas treba značiti?
Prvo čitanje (Izl 17,8-13)
Ovo je zgoda o Mojsijevoj molitvi za židovske sunarodnjake dok su se pod vodstvom Jošue branili od Amalečana na putu iz Egipta u obećanu zemlju. Amalečani su bili narod koji je boravio na jugu poluotoka Sinaja, a Židovi su morali proći kroz njihovo područje. Dok su Mojsijeve ruke bile uzdignute na molitvu, Izraelci su u borbi bili uspješniji protiv vojske Amalečana. Uzdignute ruke prema nebu su tradicionalni stav za prosnu molitvu. Izraelci Aron i Hur podržavaju Mojsijeve ruke, dok on moli. Mojsijeva molitva slika je udovičine molitve iz današnjeg evanđelja, ali i molitve svih sudionika liturgije u Očenašu.
Drugo čitanje (2 Tim 3,14-4,2)
Ovo je Pavlova pouka mladom predstojniku Timoteju kako treba voditi kršćansku zajednicu. Treba proučavati Sveto pismo a zatim propovijedati riječ Božju zato što je nadahnuta i korisna za poučavanje u vjeri. U ovom odlomku imamo uvjerenje prve Crkve o nadahnuću svetih knjiga koje se čitaju na bogoslužju. Vjera u inspiraciju svetih knjiga dovela je do stvaranja kanona: u Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta Crkva ubraja sve one i samo one knjige o kojima su kršćani prvih stoljeća vjerovali da su nadahnute od Boga, da sadrže riječ Božju.
“Oče, neka dođe kraljevstvo tvoje!” (Mt 6,10; Lk 11,2)
Uporna udovica iz današnjeg evanđelja uzor je kršćanske prosne molitve. Trebamo moliti neprestano i nikada se ne obeshrabriti u upravljanju naših prošnja Bogu od kojega ovisimo. Mnogim suvremenim kršćankama ova udovica također je nadahnuće u zauzimanju za potrebe i prava žena u samoj Crkvi, ali i u državi.
U našem razmatranju riječi Božje u okviru današnje liturgije povezujemo se s katolicima svijeta koji danas slave Misijsku nedjelju. Zato predlažem da razmatramo prošnju “Dođi kraljevstvo tvoje” koju u svakoj euharistiji upućujemo nebeskom Ocu nakon euharistijske molitve, kao pripravu za svetu pričest. Ova prošnja jednaka je u Matejevu i Lukinu tekstu Očenaša, dok je poznato da je Lukina verzija Očenaša kraća za dva zaziva i nešto drugačija u prošnji za kruh svagdašnji. Još uvijek zadržavaju naši biskupi starinski prijevod “dođi kraljevtsvo tvoje”, dok bi ispravnije bilo prevesti “neka dođe…” Također trebamo imati na umu da se uvodni zaziv “Oče naš…” (prema Mateju), odnosno “Oče…” (prema Luki) veže uz svaku od sedam prošnja: “Oče, neka dođe kraljevstvo tvoje!” Što je Isus ovim prosio, što mi danas prosimo kad ponavljamo molitvu Gospodnju? Kraljevstvo Božje je središnja tema Isusova propovijedanja i djelovanja. Marko je ovako sažeo njegovu nastupnu propovijed: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” (Mk 1,15; skoro identično Mt 4,17). Sam Isus tumačio je svoja čudesa kao sastavni dio uprisutnjivanja kraljevstva Božjega: “Ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje” (Lk 11,20). Ovo znači: ono što je Bog u prošlosti činio da izbavi svoj narod iz ropstva, sada čini Isus iscjeljujući bolesne i izgoneći đavla iz opsjednutih. U Isusovu propovijedanju i iscjeljivanju očituje se Božja vladavina koju Isus osobno prihvaća svakom žilicom svoga bića i na to zove sve ljude. Farizejima, koji su ga pitali kada nastupa kraljevstvo Božje, Isus je odgovorio da ono ne nastupa primjetljivo: “Evo – kraljevstvo je Božje među vama!” (Lk 17,20-21). Traži od ljudi da prepoznaju Božje djelovanje u Isusovim riječima i djelima te da mu se otvore.
Kad je molio: “Oče, neka dođe kraljevstvo tvoje”, Isus se radosno stavljao na raspolaganje Bogu te molio da mu se što veći broj ljudi pridruži u prihvaćanju i vršenju njegove volje. Takve muškarce i žene proglasio je svojom braćom i sestrama; oni su mu bili važniji od rodbinskih veza. On je prihvaćao Božju vladavinu i na to pozivao svoje sljedbenike. Oslovljavajući Boga s “Abba-Oče” Isus se osjećao prihvaćenim i ljubljenim te je tu prihvaćenost prenosio na ljude. U njegovim riječima i djelima ljudi su osjećali da ih Bog prihvaća i ljubi, i željeli su se ponašati jedni prema drugima u skladu s ovom temeljnom prihvaćenošću. Tako nastupa kraljevstvo Božje, ali ono na zemlji nije potpuno, ima i eshatonsku fazu. Ono je “već sada” Bog vlada pojedincima i svijetom, ali i “još ne potpuno”. Za to je Isus molio i radio, na takvu molitvu i djelovanje zove svoje sljedbenike u svim narodima svijeta.
Misijska nedjelja podsjeća nas da kao pojedinci i zajednica trebamo pridonositi rastu kraljevstva Božjega u povijesnom svijetu. Možemo biti misionari a da ne odlazimo svi u misijske zemlje. U našim obiteljima i društvenoj sredini postoje zanemareni uglovi kamo treba proširiti Kristovo evanđelje. Radosni i zahvalni što smo krsnom vjerom uključeni u Božju vladavinu, svjesni smo da su oni koji traže životnu istinu više impresionirani onim što činimo nego onim što govorimo. Na Misijsku nedjelju podsjećamo se da propovijedamo više općim stavom i pojedinačnim djelima nego riječima. Misijska nas nedjelja potiče da svoju vjeru podijelimo s drugima te da je prenesemo novom naraštaju u svojoj obitelji, svome narodu i cijelom svijetu. Također u svojim kontaktima s drugačijima, koji imaju pravo ostati drugačiji. Svjedočenje unutarnjeg uvjerenja nije napad na slobodu drugih nego ljudsko i vjerničko pravo. Osim što danas dajemo priloge za uzdržavanje misionara te crkava i škola u misijskim zemljama, mi molimo da dođe kraljevstvo Božje u nas i među nas.
Na Misijsku nedjelju mislimo na misionare koji su uzeli k srcu Isusov nalog: “Činite mojim učenicima sve narode!” (Mt 28,19). Oni ne mogu obavljati svoju zadaću bez duhovne i materijalne podrške njihovih domaćih biskupija i redovničkih zajednica. Zato današnja milostinja ide za potrebe misija a dostavlja se Kongregaciji za evangelizaciju naroda. Budimo velikodušni!
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Doprinosim li širenju kraljevstva Božjega svojim riječima i djelima? 2. Doprinosim li za potrebe misionara?
MOLITVA VJERNIKA NA MISIJSKU NEDJELJU
Svećenik:
Isus je molio i djelovao za kraljevstvo Božje, prihvaćajući Božju vladavinu i pridobivajući ljude da se podlože toj vladavini. Uputimo sada Bogu svoje prošnje za misionare i njihove suradnike.
Čitač:
- Za papu, biskupe i svećenike Crkve: da pod vodstvom Duha Svetoga pokazuju misijsku narav Crkve, molimo te…
- Za misionare, osobito one koji su iz našeg naroda: da propovijedanje i svjedočenje evanđelja nakalamljuju na kulturu naroda među kojima djeluju, molimo te…
- Za misijske animatore u našim biskupijama i za nas ovdje sabrane: da molitvama i materijalnom pomoću pratimo rad misionara, molimo te…
- Za djevojke i mladiće koji se spremaju na duhovno zvanje: da se odazovu i na djelovanje u misijama, molimo te…
- Za bolesnike i nemoćne: da svoje patnje i molitve pridruže naporima misionara u širenju kraljevstva Božjega, molimo te…
- Za naše pokojnike, i posebno za sve pokojne misijske djelatnike: da ih primiš u kraljevstvo nebesko, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, otvori nam pamet i srce da cijenimo dar primljene vjere i da pridonosimo širenju kraljevstva Božjega među ljudskom braćom i sestrama u povijesnom svijetu. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova. Amen.
