SLUŠATI ISUSA SPREMNOG NA “IZLAZAK” U JERUZALEMU
Na drugu nedjelju korizme u ovoj liturgijskoj godini imamo Lukin prikaz Isusova preobraženja koji podsjeća na izlazak Izraela iz egipatskog ropstva. Luka je ovaj događaj utkao neposredno nakon Isusove pouke učenicima o cijeni hoda za njim i s njime. Slijediti Isusa znači novi “izlazak” kroz vlastitu pustinju u obećanu zemlju, preko Jeruzalema do praznog groba Isusova, preko smrti u život. Prema Luki, Isus je “uzašao na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća mu sjajem zablista”. Luka jedini spominje da je Isus s Mojsijem i Ilijom razgovarao “o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu”. Glas iz neba govori da takvog Isusa učenici trebaju slušati. S njime spremnim na smrt putujemo i mi prema svome životnom Jeruzalemu. Za njega i za nas put u smrt je put u slavu.
Prvo čitanje (Post 15,5-12.17-18)
Ovo je dio građe iz Knjige postanka o Abrahamu u novoj zemlji u koju ga je pozvao Bog. Nakon što je stigao sa ženom, slugama i stokom u zatucani Kanaan iz razvijene Mezopotamije, Bog mu se ukazuje i najavljuje da će od njegova potomstva sebi podići novi narod. Abraham, koji do tada nije imao sina, izražava svoju sumnju, ali na kraju stavlja svoje pouzdanje u Boga. Bog sklapa s doseljenikom savez kakav su u ono doba sklapali jači vladari s podložnim knezom: stranke su rasjekle žrtvene životinje na polovine te prolazile između tih polovina izričući spremnost da im se radije dogodi takva nesreća nego da prekrše zadanu vjernost. Prema Starome zavjetu, dim i oganj što prolaze između rasječenih žrtvenih životinja označuju Božju nazočnost.
Drugo čitanje (Fil 3,17-4,1)
Kršćanima Filipa, koji su bili u opasnosti da podlegnu zavodljivim krivim učiteljima, Pavao stavlja sebe kao primjer za nasljedovanje zato što on kao učitelj vjere nasljeduje Gospodina Isusa. Sve kojima su privlačni svjetovni užici – bili oni dopušteni ili grešni – Pavao podsjeća da su krštenici građani neba te da uz zemaljsku imaju i nebesku domovinu. U Filipima koji su bili grad umirovljenih rimskih časnika te zato uživali posebni pravni položaj (jus italicum) to je zvučalo posebno izazovno. Vjerom i krštenjem povezani s Kristom, kršćani trebaju uvijek i svuda računati s nebeskom domovinom, ne zanemarujući dakako svoje obveze u zemaljskoj državi. Svijest upućenosti prema vječnosti trebala bi prožimati naše akcije i planove u zemaljskom životu.
“Razgovarali su o njegovu Izlasku… u Jeruzalemu” (Lk 9,28b-36)
U prizoru preobraženja Luka jedini spominje Isusovu osobnu molitvu. To je u skladu s ostalim dijelovima njegova evanđelja u kojem navodi da je Isus često molio i učio moliti. On jedini spominje da “Petra i njegove drugove bijaše svladao san” (r. 32). Isusova molitva i pospanost učenika povezuju ovaj prizor s agonijom u vrtu (Lk 22,43-45). Luka također jedini spominje da su Mojsije i Ilija s Isusom razgovarali, i to o “njegovu Izlasku što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu”. Luka je ovdje upotrijebio grčku riječ eksodos kojom su prevoditelji Septuaginte označili glavni događaj svete povijesti – odlazak Izraela iz egipatskog ropstva, boravak u pustinji i useljenje u zemlju obećanu. “Odlazak” ili “prijelaz” se odnosi na Isusovu nasilnu smrt koja ga je uskoro čekala u Jeruzalemu. Luka je u Isusovoj skoroj smrti i uskrsnuću gledao novi izlazak Izraela i drugih naroda. Nazočnost Mojsija i Ilije najavljuje nastup mesijanskog vremena i spasenja (usp. Sir 48,10). U Isusovu “izlasku” ili “prolazu” egzistencijalno su ispunjeni Zakon i Proroci. Luka kaže: “Upravo kad se začu glas, osta Isus sam” (r. 36). On ovim hoće reći da od tog vremena Isus sa svojim “izlaskom” ili “prolazom” zaslužuje svu pažnju i povjerenje vjernika.
Važnost i smisao zgode ne tumače Mojsije ni Ilija nego glas s neba, Otac koji Isusa spremna na put u Jeruzalem proglašava svojim ljubljenim Sinom te traži da ga slušaju Apostoli i svi kasniji vjernici. Neposredno prije ove zgode Isus je na jednom mjestu molio a potom upitao učenike, za koga ga drže. Petar je u ime svih ispovjedio da je Isus za njih Krist, Božji Pomazanik. Isus je tu vjeru prihvatio, ali odmah dopunio da će mnogo pretrpjeti i biti ubijen. Tom zgodom poručio je svima koji žele ići za njim da se trebaju odreći samih sebe te danomice uzimati svoj križ i ići za njim (Lk 9, 18-23). Proglasivši Isusa prigodom preobraženja ljubljenim Sinom, glas iz neba potvrdio je vjeru učenika u Isusa kao Mesiju, ali je poticajem da ga slušaju naznačio da će sam Isus svojim djelima protumačiti kakav je on Mesija. Budu li njega slušali, pazili na njegove riječi i djela, shvatit će kako preobrazba i slava slijede tek nakon “prolaza”. Kad je ovo Luka zapisivao u evanđelje, njegovi povijesni čitatelji bili su progonjeni zbog svoje vjere u Isusa. Luka je ovim htio istaknuti da i u situaciji progona trebaju slušati Isusa. To isto poručuje Luka i današnjim vjernicima. Učenički ići za Isusom uključuje dioništvo na Isusovu “prolazu” iz poniženja u slavu, iz smrti u život.
Ovim evanđeoskim događajem na drugu nedjelju korizme liturgija nam iznosi cilj za kojim trebamo ići. Isus se uspeo na goru te u molitvi doživio preobrazbu. Vjernička korizma nije samo duhovna pustinja (kao što smo razmatrali prve korizmene nedjelje) nego i duhovna gora na koju se s Isusom uspinjemo da bismo doživjeli preobrazbu. Na toj gori slušamo Isusov razgovor o njegovu “izlasku” ili prolazu kroz patnju i smrt u slavu uskrsnulog života. Uključujemo se u spasenje od Isusa zasluženo i ponuđeno ako ga slijedimo u muci i smrti. Samo tako postižemo slavu novoga života.
Abrahamu iz današnjeg prvog čitanja Bog je uračunao u vjerničku pravednost spreman odlazak u nepoznatu zemlju i povjerenje u Božja obećanja. Dar opravdanja i mi zadobivamo vjerom poput Abrahamove, ali vjerom u Krista Gospodina. Od većine od nas Bog ne traži ono što je zatražio od Abrahama – poći iz domovine u tuđinu. Naš hod za Isusom treba se ostvarivati u svakodnevnom “umiranju”. To umiranje sebi, ostvarujemo ako pohađamo usamljene starije osobe čija odrasla djeca su daleko, ako zbunjene ili buntovne mlade strpljivo saslušamo, ako se “ugrizemo” za jezik prije nego iz nas navali bujica uvredljivih riječi. Tako u svojim životnim okolnostima slušamo Isusa spremnog na put u Jeruzalem gdje ga čeka muka i smrt. Tako s Isusom “prolazimo” zemaljskim putovanjem prema nebeskoj slavi. Korizma je vrijeme novog doživljavanja Isusova izlaska i odlaska. To je ozbiljan i težak “izlazak” koji svaki od nas treba osobno poduzeti, jer nikoga ne možemo poslati da nas u tome zamijeni. Ipak, to je putovanje koje nas vodi u zbiljski život, život s Bogom što počinje na zemaljskom proputovanju i ne prekida se tjelesnom smrću.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Mogu li svoju korizmu učiniti duhovnom gorom preobraženja? 2. Slušam li Isusa spremnog na “izlazak”?
MOLITVA VJERNIKA NA DRUGU NEDJELJU KORIZME U GODINI C
Svećenik:
Na gori Taboru Otac nebeski je proglasio nad Isusom spremnim za put u Jeruzalem: “Ovoj je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” Kao sinovi i kćeri u Kristu jedincatom Sinu Očevu, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Da crkveni predstojnici riječju i primjerom zrače prisutnost Krista, molimo te…
- Da kršćani korizmenom pokorom, djelima milosrđa i svladavanjem samih sebe očituju Božju slavu, molimo te…
- Da svi koji se osjećaju bezvrijedni i odbačeni uvide kako ih Bog zove u svoju slavu, molimo te…
- Da osobe s tjelesnim oštećenjem i teškom bolešću ponizno i hrabro nose svoj križ za Isusom, molimo te …
- Da naši pokojnici i svi vjerni mrtvi zadobiju udio na slavi Kristova uskrsnuća, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, Ti si potvrdio da je Isus tvoj ljubljeni Sin upravo kad je očitovao spremnost za put u Jeruzalem gdje ga je čekala muka i smrt. Udijeli nam da budemo Isusovi vjernici tako što ćemo nositi svaki svoj križ idući za njim. To te molimo po Kristu našem Gospodinu.
