SVJEDOCI BOGA U SVIJETU KOJI TRAŽI
Za prvo čitanje imamo Salomonovu molitvu pri posveti jeruzalemskog hrama za strance koji će dolaziti u taj hram na molitvu. Za evanđelje imamo Lukinu verziju ozdravljenja sluge rimskog časnika iz Kafarnauma. Dok Matej (8,5-13) i Ivan (4,43-53) prikazuju kako je taj predstavnik strane vlasti u Svetoj zemlji u brizi za bolesnog slugu iskazao potpuno povjerenje u Isusa, Luka iznosi preporuku židovskih poglavara: “Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je napravio!” Za Salomona iz današnjeg prvog čitanja i Luku iz evanđelja brojni “stranci” traže Boga. Zajednica vjernika trebala bi svojim postupcima i riječima svjedočiti Boga svijetu koji traži. Jedinstvene li zadaće koju možemo vršiti povezano, kao zajednica Kristovih sljedbenika u različitim narodima svijeta!
Prvo čitanje (1 Kr 8,41-43)
Ovo je dio Salomonove molitve na svečanosti posvete hrama u Jeruzalemu. Bilo je to četvrte godine njegova vladanja, što bi preračunato u apsolutni kalendar bila god. 968. pr. Kr. ali sam izvještaj u ovom obliku nastao je u vrijeme babilonskog sužanjstva oko god. 550. pr. Kr. Kralj predviđa da će u ovaj jedincati hram u čast Bogu Stvoritelju svijeta i savezniku Savezniku dolaziti također pripadnici drugih naroda iz daleka (nokri), ne samo Izraelci ili stranci koji stalno žive u Svetoj zemlji (ger). Privlačit će ih vjera u Boga jedinoga i raskošno bogoštovlje koje će se odvijati u hramu. Primjeri takve vjere su sirijski general Naaman (2 Kr 5) i Šunamka u vrijeme proroka Elizeja (2 Kr 4). Kralj ne moli da se strani hodočasnici zauvijek pridruže Izraelu nego da Bog onima koji u svojoj duhovnoj ili tjelesnoj potrebi dođu na hodočašće udijeli ono što im je potrebno. Time je Salomon starozavjetna slika kafarnaumskih poglavara u današnjem evanđelju. Oni žele biti svjedoci Boga ljudima koji traže.
Drugo čitanje (Gal 1,1-2.6-10)
U ovom odlomku na početku poslanice Galaćanima Pavao izražava svoje čuđenje što njegovi povijesni naslovnici “tako brzo prelaze na neko drugo evanđelje”. Radilo se o podlijeganju krivim učiteljima koji su stigli među te obraćenike s poganstva tražeći da se obrežu i obdržavaju druge obredne propise židovstva kao nužne za spasenje. Pavao ovdje i drugdje u ovoj poslanici ističe da je dovoljna vjera u Krista i krštenje, jer je Isus raspeti i uskrsli postao sveopći znak i uspješno sredstvo spasenja. U Isusu je Otac nebeski očitovao svoju volju o spasenju svih ljudi. Zato stranci ne trebaju prihvaćati obredne propise židovstva kako bi se uključili u spasenje dostupno po Kristu. Kako su lažni učitelji ocrnili Pavla pred obraćenicima Galacije, Apostol ih izopćava iz zajednice vjernika dok se ne poprave.
“Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere” (Lk 7,1-10)
U današnjem evanđelju Isus uslišava molbu rimskog časnika iz Kafarnauma te mu ozdravlja bolesnog slugu iz daljine, ne ulazeći u kući i ne dotičući svojom rukom bolesnika kao u drugim čudesnim ozdravljenjima. Skrećemo pozornost na Lukine vlastitosti u izvještaju o ovom događaju.
Prije svega važan je kontekst cijelog ovog poglavlja u evanđelju po Luki. Na početku imamo današnji događaj (r. 1-10), zatim slijedi uskrišenje mladića koji je bio sin jedinac majke udovice u Nainu (r. 11-17); slijedi delegacija Krstiteljevih učenika kojima Isus pojašnjava zašto siromasima naviješta evanđelje (r.18-23) i konačno grešnica u Šimunovoj kući iskazuje Isusu izvanredne znakove gostoprimstva moleći da on koji propovijeda Boga milosrdnog pokaže kako Bog i njoj opraštanjem nudi mogućnost povratka među punopravne članove vjerničke zajednice (r. 36-50). Tako Isusa prihvaćaju različite skupine palestinskog društva.
Ovaj časnik mogao je biti satnik u vojsci Heroda Antipe kao vladara Galileje podložnog Rimljanima. Mogao je biti i rimski činovnik u kafarnaumskoj carinarnici. U svakom slučaju, iz konteksta je razvidno da je pristao uz Boga jedinoga u kojega vjeruju Židovi te da ima dobre odnose sa židovskim vjerskim starješinama u gradu svoga službovanja. Zato šalje židovske starješine da umole Isusa neka dođe u Kafarnuamu i ozdravi mu slugu koji je bio na umoru. U r. 4. stoji imperfekt: “Kad oni dođoše k Isusu, usrdno ga moljahu”. Opetovano su ponavljali da ovaj dobronamjerni stranac ne samo prihvaća Isusovu i njihovu vjeru nego da Židove voli te im je u Kafarnaumu napravio i sinagogu kao građevinu za subotnje okupljanje na molitvu, poučavanje i karitativno pomaganje siromasima. Nakon što se Isus uputio prema časnikovoj kući, domaćin poručuje kako nije dostojan primiti Isusa pod svoj krov. Znao je naime za propis o obrednoj čistoći prema kojoj bi se Isus ulaskom u kuću poganina obredno onečistio i ne bi slijedeće subote mogao ući u sinagogu. To on pokazuje iskazom: “Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi” (r. 7): da mu ne bude uzrok upadanja u obrednu nečistoću. “Nego – reci riječ i ozdravit će sluga moj!” također je vlastito Luki u ovom prikazu.
Isus je ostao zadivljen vjerom ovoga stranca te je učenicima i mnoštvu “koje je išlo za njim” ( s vjerom!) rekao: “Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere!” Ovaj časnik preteča je Kornelija u Djelima apostolskim koji će sa svojim ukućanima zamoliti da bude primljen u Crkvu a Petar će to dopustiti bez nametanja obrezanja (Dj 10,1-11,18). Satnik je vjerovao da Isus samom riječju može iz daljine ozdraviti. Pravi vjernik ne diktira Bogu kako će postupiti nego sluša Božju riječ i prepušta se Božjem nepredvidivom i slobodnom djelovanju. Luka je u kafarnaumskom časniku kao i u Korneliju koji je bio na službi u Cezareji, gdje je boravio rimski upravitelj, gledao uzorne vjernike koji Isusovu pokretu pristupaju između poganskih naroda. Primjerom njihova obraćenja htio je svojim povijesnim čitateljima i nama danas pokazati da Crkva treba biti otvorena za muškarce i žene iz svih naroda, a to prvenstveno znači prilagoditi se njihovoj kulturi, naučiti njihov jezik, ne nametati im suvišne terete.
Časnikove riječi Crkva je preuzela u svoju liturgiju. Kada svećenik pred pričest vjernicima pokazuje posvećenu hostiju držeći je nad posvećenim vinom, govori riječi iz Ivanova evanđelja (1,29) i Knjige otkrivenja (19,9): “Evo Jaganjca Božjega, ovo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!” Sudionici liturgije koji kane pristupiti pričesti odgovaraju: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja!” To je molitva da budemo svjedoci Boga u svijetu koji traži.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Priznajem li da ima “stranaca” koji po otvorenosti istini i dobroti mogu biti uzor nama kršćanima? 2. Kako euharistijskog Krista primam “pod krov svoj”?
MOLITVA VJERNIKA NA DEVETU NEDJELJU U GODINI C
Svećenik:
Ojačani darom vjere, uputimo Ocu nebeskom molitve za Crkvu i za cijeli svijet, svjesni da trebamo biti svjedoci Boga u svijetu koji traži.
Čitač:
- Za Crkvu u našem narodu i u drugim narodima: da po naviještanju predstojnika i svjedočenju vjernika svjetlo evanđelja donosi svima, molimo te…
- Za državu kojoj s ponosom pripadamo i za druge države današnjeg svijeta: da izgrađuju mostove mira i pravde među građanima i narodima, molimo te…
- Za one koji Boga ne poznaju ili su napustili prakticiranje vjere: da u praktičnim vjernicima otkriju Božje milosrđe i blizinu, molimo te…
- Za one među nama koji su drugačiji po nacionalnosti, kulturi i vjeri: da ih vjernički prihvaćamo i razumijemo, molimo te…
- Za stare i bolesne među nama: da ih jačaš u njihovoj nevolji po ukućanima koji ih dvore i zdravstvenom osoblju koje ih liječi, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da ih obasjaš svjetlom Kristovim u kraljevstvu svome, molimo te…
Svećenik:
Oče nebeski, daj da Tebe prepoznajemo u svima koji Te traže i da im budemo svjedoci tvoga milosrđa. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova. Amen.
