ZAJEDNICA ONIH KOJI SE SABIRU OKO USKRSNULOG KRISTA
Otajstvom uskrsnuća Isus je od smrti prešao u novi, eshatonski život koji nadilazi vrijeme i prostor. U misnim čitanjima uskrsnog vremena riječ je o prisutnosti uskrsnulog Krista u Crkvi koja se sabire oko svoga živoga Gospodina, pod vodstvom zaređenih predstojnika. U sve tri liturgijske godine za prvo čitanje imamo odlomke iz Djela apostolskih u kojima prvi kršćani svjedoče Kristovo uskrsnuće i međusobno se pomažu. U misi na dan Vazma za evanđelje imamo Ivanov izvještaj o otkriću praznoga groba “prvog dana u tjednu”. U spomen na to kršćani su kao Dan Gospodnji s vremenom počeli slaviti nedjelju, a ne subotu kao u Starome zavjetu.
Prvo čitanje (Dj 10,34.37-43)
Ovo je dio Petrova govora rimskom časniku Konreliju i njegovim ukućanima koji su već bili prihvatili židovsku vjeru u Boga jedinoga a zatim zamolili uputu o Isusovu pokretu. Petar kratko prikazuje Isusovo mesijansko djelovanje i smrt, ali se na uskrsnuću posebno zadržava. To je eshatonski i spasenjski događaj koji se tiče svih ljudi, bez obzira na njihovu nacionalnost i socijalni položaj. Bog je uskrisio Krista u znak svoje ljubavi prema nevinom patniku i prema svima ljudima. Tko vjeruje u uskrsnog Krista, prima od Boga oproštenje i milost.
Drugo čitanje (1 Kor 5,6b-8)
Ovo je uskrsna propovijed Pavla odraslim krštenicima koji su živjeli u poganskom gradu Korintu kao neznatna manjina. Židovi domovine i dijaspore pred Pashu su odstranjivali kvasac iz svoga domaćinstva spremajući se da u vrijeme svoga najvažnijeg blagdana jedu beskvasnu pogaču u spomen na izlazak iz Egipta. Pavao u tome gleda simbol za mladu kršćansku zajednicu: vjernici se trebaju otarasiti usredotočenosti na same sebe te postati novo tijesto odstranjujući sve što bi moglo pojedince i zajednicu nagrizati iznutra. Beskvasni kruh u ovom kratkom čitanju simbol je iskrenosti i istine. Razlog je: “Žrtvovana je Pasha naša, Krist!” Ovo je najstariji pisani tekst Novoga zavjeta u kojem je Krist raspeti i uskrsnuli nazvan našom Pashom ili pashalnim jaganjcem. Kršćani su zajednica vjernika što se sabiru oko Uskrsnuloga koji je u svom proslavljenom stanju stalno prisutan među njima.
“Vidje i povjerova” (Iv 20,1-9)
Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena, u skladu s tom vjerom, pošla je “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu iskaže počast, jer je bio prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Petar je čelnik apostolskog zbora a ljubljeni učenik svjedok probadanja boka te otajstva krvi i vode iz Isusova tijela s križa. Ako tijelo onoga koji je tako umro na križu nije više u grobu, nešto se izvanredno događa.
Njih sve troje trče na grob: Petar kao stariji muškarac, ljubljeni učenik očito mlađi i Marija kao žena u zrelim godinama. Trče iz ljubavi. Ako ljubljenu osobu nismo dugo vidjeli, brzo trčimo da je pozdravimo ili poljubimo. Trčimo i onda kada prijeti neposredna opasnost. Puno puta trčimo instinktivno, makar ne bili trkači niti mladi. Ovih troje trče zato što se događa nešto važno. Isusovo uskrsnuće jedinstven je događaj, dostojan trčanja prema Ivanovu uvjerenju. Isus se nije vratio u još jedan zemaljski život poput Lazara ili mladića iz Naina. Bog ga je podigao na novi i trajni život, uveo ga u eshatonsko stanje proslave. To je događaj koji Petar, voljeni učenik i Marija još ne razumiju ali trče, jer slute da je beskrajno važan.
Uočimo različite reakcije njih troje: Marija, koja je bila rodom iz Magdale na Galilejskom jezeru i zato “Magdalena”, izražava strah da je netko odnio Učiteljevo tijelo, Petar još ne zna što bi to trebalo značiti, ali voljeni učenik koji je u četvrtom evanđelju uzorni vjernik vidje i povjerova (r.8). Njegova ljubav i vjera tako su veliki da mu odjednom postanju jasne Isusove aluzije i nejasne izreke prije Uskrsa. Stigavši na grob Petar i ljubljeni učenik potvrđuju Marijinu vijest da je Isusov grob prazan. Prvi propovjednici ne bi mogli pošteno govoriti da Isus sada živi (usp. Lk 24,5.23; Dj 25,19; Otk 1,17-18) kad bi mu tijelo bilo u grobu ili kad bi oni sami sakrili to tijelo. Njihova vjera u uskrsnuloga koji trajno živi temelji se na svjedočanstvu pouzdanih svjedoka koji su se s njime susreli nakon njegove smrti.
Uskrsna vjera Marije, Petra, voljenog učenika i drugih članova prve zajednice u Jeruzalemu bila je praktična jer su živjeli ono što su osobno na Isusu vidjeli i od njega čuli. Postali su zajednica sabrana oko uskrsnulog Gospodina, uvjereni da s Kristom po vjeri umiru grijehu te ustaju na novi život. Svojim životima svjedočili su da je Raspeti uskrišen te da je nakon ustoličenja s desne strane Očeve u svom uskrsnom stanju prisutan među onima koji mu se pridružuju krsnom vjerom. Otajstvo Uskrsa i uskrsnuća ne niječe zbilju patnje i nasilja, ali iz njega raste nada u nadvladavanje zla i grijeha u pojedincu i u ljudskoj zajednici. Kristov prazan grob najavljuje veliki “Aleluja”: ljubav, milosrđe, velikodušnost, poniznost i nesebičnost na koncu će trijumfirati nad mržnjom, zaslijepljenošću, predrasudama, očajem, gramzljivošću i smrti. Uskrsni događaj osposobljava nas da i u najtežim prilikama živimo s vjerničkom sigurnošću u pobjedu dobra nad zlom i u naše osobno uskrsnuće nakon završetka zemaljskog proputovanja.
Nagnimo se u duhu s Petrom, Ivanom i Marijom nad prazan Isusov grob. S njima se pitamo, što to znači? Krist koji je ljubav živio i propovijedao a postao žrtva nasilja uskrišen je. On sada hoda s nama na našim životnim putovima (Zato se na večernjoj misi Uskrsa može uzeti evanđelje o događaju u Emausu). On je prakticirao i naučavao milosrđe, ljubav, opraštanje, pomirenje, iskrenost, nesebičnost u odnosu na ljudsku braću i sestre. Bog je to potvrdio uskrisivši ga od mrtvih. Prazan grob nije samo znak utjehe i pouzdanja nego i poziv da krenemo stopama Kristovim u svom vjerničkom življenju. Po krštenju smo uključeni u Crkvu koja je tijelo Kristovo, i to tijelo uskrsnulog Krista. Zato je Crkva uskrsna zajednica, uskrsni narod Božji. Snagom Uskrsa poruka o praznom grobu pronosi se kroz povijest Crkve i u životu svakog pojedinog vjernika. Danas sebi posvješćujemo da nas vjera u uskrsnulog Krista čini Crkvom u jednom narodu, biskupiji i župi.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1. Svjedočim li vjeru u uskrsnuće razveseljavajući žalosne, nudeći oproštenje i budeći nadu? 2. U otajstvo uskrsnuća uključujemo se osobnom vjerom i krštenjem - koliko je moja vjera krsna i uskrsna?
MOLITVA VJERNIKA NA USKRS
Svećenik:
Bog je Isusa uskrisio od mrtvih i tako potvrdio njegova djela i riječi. Kao što je uslišao molitve Isusa svoga ljubljenoga Sina, uslišat će i naše.
Čitač:
- Za kršćane u današnjem svijetu: da budu svjedoci uskrsne radosti i nade jedni drugima i svim ljudima, molimo te…
- Za narode i skupine u konfliktu: da se otvore Kristovu uskrsnom miru, molimo te…
- Za one koji su kao odrasli ovog Uskrsa primili krštenje ili pristupili u puno zajedništvo Katoličke crkve: da ih milost Kristova uskrsnuća jača na putu vjere, molimo te…
- Za sve koji trpe duhovno ili tjelesno: da im uskrsnuli Krist dadne nadu i utjehu, molimo te…
- Za nas ovdje sabrane: da nas vjera u uskrsnulog Krista dublje veže s proslavljenim Gospodinom i s crkvenom zajednicom, molimo te…
- Za vjerne mrtve: da se zauvijek raduju u prisutnosti uskrsnulog Krista, molimo te…
Svećenik:
Bože divni i milosrdni, ti si svoga Sina uskrisio na novi život i učinio ga dionikom svoje slave. Uslišaj ove naše prošnje da bismo jednog dana dospjeli pred lice Tvoje te imali udjela u slavi uskrsnuća. Koji živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
