MUŽ SPREMAN NA PRESLAGANJE ODNOSA S BOGOM I S BLIŽNJIMA
Liturgijsko štovanje sv. Josipa uvedeno je u neke redove i krajeve u 12. stoljeću. Kao blagdan sveopće Crkve slavi se od 15. stoljeća. Papa Pio IX. proglasio ga je 1870. god. zaštitnikom Crkve. Vlastita prefacija ističe da je Josip “onaj pravednik koga si dao za zaručnika Bogorodici Djevici; i onaj vjerni i mudri sluga koga si postavio nad svojom obitelji da umjesto Oca čuva tvoga Jedinorođenca”. Misna čitanja uspoređuju ga s Davidom i Abrahamom. S ovim starozavjetnim patrijarsima povezuje ga vjernička poslušnost Bogu koji po svome glasniku preusmjerava njihov život. Sva trojica su imali svoj plan za osobni i obiteljski život, ali ih je Bog pozvao na nešto drugo: pastir David postao je kralj, Abraham se pretvorio u putnika vjere i time u praoca Izraelaca, Josip se htio tiho povući iz Marijina života ali ga je Bog pozvao da ostane uz nju i njezina Sina.
Prvo čitanje (2 Sam 7,4-5a.12-14a.16)
Ovo je skraćeni izvještaj o Natanovu proročanstvu Davidu koji je zaželio sagraditi hram u čast Bogu, nakon što je Jeruzalem učinio središtem svoje države. Bog najavljuje Davidu da će njegov sin i nasljednik sagraditi vidljivi hram, ali će Bog iz roda Davidova podići potomka po kojemu će stalno prebivati među ljudima. Kako Matej i Luka u rodoslovlju Isusovu prikazuju da je poočim Josip iz roda Davidova
, mi kršćani vjerujemo da se ovo proročanstvo ispunilo na Isusu, jer i drugi novozav-jetni spisi ističu da je Isus potomak Davidov (usp. Rim 1,3; 2 Tim 2,8; Otk 5,5; 22,16). Izjava kojeg muškarca da je neki dječak ili djevojčica njegovo dijete smatrana je pred vjerskom zajednicom i državnom vlašću jednakom fizičkom očinstvu.
Drugo čitanje (Rim 4,13.16-18.22)
Židovski teolozi Pavlova vremena učili su da vjernici mogu postići opravdanje ili milosnu naklonost Božju ako vrše sve odredbe Zakona, uključiviši i obrezanje za muškarce. Zato su i neki obraćeni Židovi pitali, ne bi li obraćenici s poganstva trebali vršiti disciplinske odredbe Zakona, kao obrezanje. Pavao da uči se Abraham opravdao vjerom te da su krštenici djeca Božja po vjeri sličnoj Abrahamovoj. Abraham je povjerovao Bogu “koji oživljava mrtve i zove da bude ono što nije” (r. 17). Takav je i Josip, kojega Matejevo evanđelje naziva “mužem pravednim” (Mt 1,19) u biblijskom smislu riječi.
“Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili” (Lk 2,41-51a)
Za evanđelje se može uzeti odlomak o navještenju Josipu prema Mateju 1,16-24 ili o dvanaest-godišnjem dječaku Isusu u hramu prema Luki 2,41-51a. To odlučuje predsjedatelj euharistijskog slavlja. Ovdje predlažem Lukinu zgodu kako bismo mogli naći dublju inspiraciju za današnje očeve u Josipovu dioništvu na odgajanju Isusa.
Vratimo se najprije vjeri Davida, Abrahama i Josipa iz svih triju čitanja. Svoj trojici Bog preusmjerava život. Sva trojica bili su naumili postupiti prema svome uviđanju i planu, ali su poslušno prihvatili Božju intervenciju u njihov osobni život radi služenja bližnjima: David je postao kralj, Abraham praotac Izraela i duhovni otac mnoštva vjernika, Josip poočim Mesije. U slučaju Josipa, prema Matejevu evanđelju, dilema je bila između stroge provedbe Zakona i milosrđa. Zakonski, nije smio ostati u braku sa ženom koja ne nosi njegovo dijete. Znajući sa starozavjetnim pravednicima da Bog hoće milosrđe a ne žrtvu (Hoš 6,6 što citira Mt 9,13 i 12,7), Josip se odlučio za milosrđe: povući se iz Marijina života tiho, a Bog će se već pobrinuti za onu koju je pozvao za Majku Mesijinu. Kad je i sam dobio poziv, Josip vjernički prihvaća novu ulogu i preslaže svoje odnose prema bližnjima koji ovise od njega.
Zgodu o dječaku Isusu u hramu svećenik može uzeti i na blagdan Svete Obitelji. Tada je u središtu pažnje dječak Isus koji dozrijeva brže nego su Marija i Josip očekivali. Pokazuje da mu je važnije ono što o njemu planira Otac nego što očekuju zemaljski roditelji. Oni su šokirani, ne razumiju. Trebat će rasti u vjeri spremajući božanskog dječaka za njegovo životno poslanje. Isus se ipak vratio s njima u Nazaret te nastavio pod Josipovim vodstvom učiti građevinski zanat, poslušan tim i takvim roditeljima. Proći će još dvadesetak godina da bi prilikom podrške pokornicima koji su dolazili slušati Krstiteljeve propovijedi čuo na Jordanu Očev glas: vrijeme je da počne svoju službu, ali treba biti skroviti Mesija, poput Sluge Patnika iz Knjige Izaijine (usp. Lk 3,21-22).
Danas je u ovoj zgodi središte Josip o kojemu Marija kaže: “Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili” (r. 48). Ovim ona odaje priznanje Josipu što ih je doveo na hodočašće u sveti grad i što s ljubavlju prati odrastanje njezina sina. Sigurno su oboje, dogovorno, pristali da dječak ide sa svojim vršnjacima u odvojenoj skupini te da se u toku blagdana može zadržavati ondje gdje je njemu interesantnije. Time su mu priznavali da raste. Tako se dogodilo da je ostao u hramskom trijemu gdje su učitelji u obliku pitanja i odgovara nudili hodočasnicima pouku o Izraelovoj vjeri i povijesti. Neugodnu zadaću ukora Isusu, koji je ostao bez obavještavanja roditelja, preuzela je Marija jer je kao fizička majka dječaka imala veću dužnost i pravo. Nije htjela otežati odnose između Josipa kao poočima i Isusa koji se razvijao u mladića. Josip se s tugom i ljubavlju s Marijom vratio u Jeruzalem u potrazi za dječakom.
Nakon navođenja Isusove izreke “Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega”, Luka nastavlja: “Oni ne razumješe riječi koju im kaza” (r. 49-50). Nisu razumjeli zašto se nije vratio sa svojim vršnjacima niti što tom izrekom hoće kazati, ali su došli zajedno tražiti ga. Slični su tisućama roditelja koji prate muke odrastanja svoje djece što nisu više zlatni dječaci i djevojčice, u svemu ovisni od roditelja i uvijek uz njih. Ova vrlina traženja izgubljenog sina kod Marije i Josipa te spremnosti da svoje dijete strpljivo podupiru makar ga i ne razumjeli u svemu, potrebna je današnjim roditeljima u našim župama i cijeloj nadbiskupiji, u našoj zemlji i svim zemljama svijeta.
U popričesnoj molitvi, obradovani blagdanom sv. Josipa te nahranjeni sa stola Božje riječi i Božjeg kruha, mi molimo da nam Bog bude trajna zaštita i čuva u nama svoje darove. Jedan od Božjih darova jest i odrastanje u obitelji, uz brigu i ljubav majke i oca. Danas posebno molimo za očeve da budu uz svoje sinove i kćeri u vremenu odrastanja i osamostaljivanja, kad oni odlutaju možda u drogu, loše društvo ili divlji brak.
Pitanja za tihu šutnju: 1. Jesmo li s Josipom spremni preslagati svoje odnose prema bližnjima kad to Bog traži? 2. Pomažemo li roditeljima da traže svoju djecu i da ih u vremenu sazrijevanja istinski prate?
MOLITVA VJERNIKA NA SVETKOVINU SV. JOSIPA
SVEĆENIK:
Zahvalni Bogu za primjer Svete Obitelji i za njegove darove koje smo primili u svojoj obitelji, uputimo svoje zajedničke prošnje.
Čitač:
- Za svetu Crkvu Božju: da po zagovoru svetog Josipa pruža duhovnu, materijalnu i socijalnu pomoć današnjim obiteljima, molimo te…
- Za papu i biskupe: da hrabro i ustrajno iznose kršćansko učenje o braku i obitelji, molimo te…
- Za obitelji u našem narodu: da budu otvorene za dar života te da roditelji i djeca budu vjerni jedni drugima, pomažući se međusobno u svim teškoćama, molimo te…
- Za roditelje djece s teškoćama u tjelesnom razvoju, učenju i ponašanju: da ih učvrstiš u međusobnom jedinstvu i strpljivom odgajanju vlastite djece, molimo te…
- Za obitelji u materijalnim i duhovnim teškoćama: ojačaj ih po zagovoru svetoga Josipa, molimo te…
- Za naše pokojne roditelje, članove obitelji, prijatelje i znance: da ih nagradiš za dobro učinjeno i zlo podneseno, molimo te…
Svećenik:
Svemogući Bože, zahvaljujemo Ti za primjer Svete Obitelji i za naše obitelji. Učvrsti u međusobnoj vjernosti i požrtvovnoj ljubavi današnje muževe i žene te roditelje i djecu. Jer ti živiš i kraljuješ uvijeke vjekova.
